kad ti se rodi bolesno dijete nakon uredne trudnoće, kada se ne zna zbog cega je doslo do ostecenja i da saznaš da je u pitanju genetska bolest .... teško se odlučiti na drugo dijete. No ipak jesmo i nismo pogriješili. Bilo je jako teško ne umirati od straha za vrijeme druge trudnoće da li će sve biti u redu s djetetom (kod prvog nisam previše razmišljala o tome). U drugoj trudnoći bilo je komplikacija, ali je sve ispalo na kraju dobro. Rodilo se zdravo.
Inače, kad ginekolog zna da imas dijete s posebnim potrebama onda te malo više kontrolira u sljedećoj trudnoći, bar mene jesu. I oni su inzistirali na carskom bas zbog toga da izbjegnu dodatne moguće komplikacije.
Ako se bojis da ćeš zapostaviti drugo dijete, neka te ne brine to. Starije je često bilo po bolnicama. Kako ga nisam željela ostavljati samog bila sam i ja s njim , ali i mala beba je bila sa mnom jer sam dojila (planirala jednu pa na kraju do treće godine). I jedno i drugo su imali osjećaj da sam uz njih i ne vjerujem da je njoj prisustvo u bolnici bilo traumaticno iskustvo. Trudila sam se uvijek da odgovorim na potrebe oba djeteta. Ne mogu reći da je jednostavno, ali nije ni tako teško kao što se misli.
Možda je drugo dijete ispalo malo naprednije zbog 'zanemarivanja', ranije naucilo jesti u odnosu na drugu djecu njene dobi i biti samostalnije, jer je starije dijete ipak bilo gotovo nepokretno i ograničenog razumijevanja, a i ja manje opterećena hoće li ona dovoljno pojesti, isprljati nesto i koliko će to trajati........ no ona je sad jako veselo dijete, nije nikad pokazala da joj fali pažnje i jako voli svog brata.
A i na njemu se vidi da je ona pozitivno utjecala na njega......