 |
|||
Evo, ukratko, ovo je poanta te knjige. Plus nekako... zar je za ikoji odnos dobro slamanje, ubijanje itd. A ovo drugo je - komocija. Nekako se na sve to gleda 0 - 1, tj. da je neprikosnoveno najbolje ovako i da je taj novi odgoj the istina, a ne možeš to sada u ovom trenutku znati, to ćemo znati kad postanemo, daj Bože, bake.Trina prvotno napisa
Neće valjati, jer sve ono što smo dale prvih nekoliko godina, što smo se slamale, nespavale i davale se maksimalno toj djeci, uzele smo nazad u pubertetu kad smo pukle jer smo shvatile da su ta ista djeca razmažena deriščadSigurna sam da sam neke stvari radila krivo. Neke, ne sve. A da imam još ovoliko djece, uvijek bi ih puno mazila, dojila, ljubila isl jer meni to odgovara tako, ja na taj način zadovoljavam svoje potrebe-obožavam ih i na taj način ispoljvama svoju ljubav. A nešto b i drugačije-nebi se libila udariti malo češće nekoga od njih po guzici kad zatreba. Ili npr nebi se toliko opterećivala glupostima
i ja se to pitam, čemu toliko drame, ubijanja i slamanja... valjda roditeljstvo nije roditeljstvo ako nema taj touch teatralne požrtvovanosti.
a ovo drugo, nije komocija. druga krajnost bi bila zanemarivanje djeteta i to ono kad bi se već centar trebao uključiti i djelovati.
a komocija je ljudska potreba koja se, iz ne znam kojeg razloga toliko sotonizira.
nije catch u dugodojenju i/li co-sleepingu (mada mi je fascinantno vidjeti kako sva ta ponašanja uvijek idu u paketu, nema da omane) nego u stavu kojeg (upravo) majka razvija od najranije djetetove dobi - ona je tu, požrtvovana, vrijedna, bezsubjektna i uvijek spremna ispuniti sve djetetove želje/potrebe - i to na zahtjev! kad derle kmekne, pa prije nego što ispusti glas - ona je već tu! ona više nije ona, osoba, ona se stopila potpuno u svoju ulogu. zna se da majke ne spavaju, nego bdiju po nekoliko godina, da ne jedu, nego samo doje i hrane, da ne misle na svoju higijenu, jer nemaju vremena, da po cijele dane ne stignu ni do wc-a jer ne mogu ni sekunde ispustiti iz ruke svog potomka. nema tu vremena za disanje, a kamo li za neku komociju. jedino možda za dolazak na net da se majke mogu pohvaliti kako ne stižu ništa koliko su posvećene djeci.
i onda očekivati od djeteta da bude samostalno i da shvati i prihvati da je majka - osoba? a cijelo vrijeme ga se podučavalo da mu je majka sjena koja je tu da samo njega zadovolji! pa ni same majke sebe ne vide kao osobe koje imaju pravo biti i naspavane i ne izmučene, ne nategnute, odmorne i komotne, a kamo li će dijete ili okolina!
Posljednje uređivanje od mama courage : 02.06.2012. at 12:19
U biti, o tome govori ta "moja knjiga". Ona govori da je ovo ključna greška attachment parentinga. I da "attachment" mora shvatit da je mama odvojena osoba od njega i da je to ključna falinga ako ne shvati u dobi kad prestane fiziološka potreba hranjenja (mislim da je on tu na godinu dana). I da ako to ne shvati, gleda sve druge osobe kao "objekte sebe", kontinuirano očekuje da mu se okolina prilagodi (konkretno - dosadno mu je u školi, a reakcija majke nije pojačavanje discipline, nego prilagodba predmeta na način da mu budu izazovni, u bilo kojem sukobu, evo roditelja kao čistača traume itd. itd.). Ukratko, nije sposobno biti samostalno, samodostatno (u nekim aktivnostima), samodisciplirano kontinuirano "visi na mami kao na referentnoj osobi", tj. niti ne kuži da je mama odvojena od njega, da se ono itekako mora prilagođavati majci, a ne vice versa. I da se to širi po školama na način da se više niko ne usudi dijete odgajat na neki klasičniji način, nego samo forwardiraju "izazovniju" djecu psiholozima, di i nema tolike potrebe, jedino se niko ne usudi kontra roditeljskih stavova - najjednostavniji je "forward" psihologu i razne dijagnoze - ovo, ono, radionice itd., za neki akademski učinak do kojeg se prije dolazilo u većem broju i bez toliko muke.
Onako, to bi bio sadržaj, in a nutshell. Of kors, uzmite u obzir da ja nemam pojma što pričam - moje dijete nije niti predškolac. Ali, tako sam shvatila tog autora.
Posljednje uređivanje od ina33 : 03.06.2012. at 16:45
Još jedna niska - doslovno se slažem sa cvijetom oko primjera one mame s cry outom. To je do mame. Odnosno što bi nju umelo, a što bi neku drugu. U svemu tome treba poštovati i sebe kao osobu, to je maltene najvažnije, po meni.
U biti, taj moj autor, protivno tvrdnji attachment parentinga da će to stvorit empatičniju i sigurniju djecu (ako sam ugrubo shvatila), tvrdi da će to stvoriti egoističniju djecu, jer niti nemaju priliku shvatiti da drugi ljudi (počevši od majke pa nadalje, cijela ova niska koja se prilagođava "novorođenom kralju/kraljici"), nisu produžeci njih sami i da ih objektiviziraju i sve im je u funkciji njihove zabave ili čega već. I onda dođu u odraslu dob očekujući da se svijet prilagodi njima. On tvrdi da se klatno zanjihalo od onoga "djeca su sluge i imaš bit kuš - structure-order-discipline" do modernoga "djeca su kraljevi", i da djeci treba vodstvo - da je to u njihovoj prirodi, i da nikako ne mogu biti "al pari" - stila partneri, kompetentni (iako, što to znači "kompetentni") itd. Da im, stavljajući ih u ravnopravni kontekst (dijete je mala osoba ne znači dijete je mali odrasli), činimo veliku medvjeđu uslugu - ne njima, nego cijelom društvu - lišavamo ih djetinstva i biti "djeteta".
Posljednje uređivanje od ina33 : 03.06.2012. at 16:54
ps. referirala sam se na post gdje me ina citirala.
i da, postoji odličan tekst... mali tirani buduću depresivci.
Zašto misliš da mama staje da bi djeca mogla napredovati? Nikako se ne slažem sa tom tvojom konstatacijom. Napreduju zajedno. I roditelji i dijete (djeca). Uče jedni od drugih. Godinama.
Dojenje je super, ali to nije mjerilo koliko je neka mama "uspješna". Pod navodnim znakovima sam stavila jer smatram da se ne treba mjeriti mamina uspješnost.
Nisam mislila da stajes u potpunosti. Ali, po meni, prioriteti ti se mijenjaju. Obaveze ti se mijenjaju. Kao sto je netko napisao, imas nekoga tko je ovisan o tebi pa time i tvoj zivot se mijenja. Ne mozes nastaviti kao prije. Ne da ne napredujes. Vec se mijenjas. Bio bi drugaciji, i zivot bi ti bio drugaciji da nemas djecu, sto ne?
I sto ste se sve "uhvatile" dojenja kao neke mjere "uspjesnosti"? Jesam li ja to tako napisala? Ne znam bas. Jesam izrazila svoju srecu sto sam u tome uspjela. Nisam napisala da sam zato bolja majka od drugih koje ne doje. Samo sam napisala da bih voljela da novopecene majke shvate da dojenje i nije takav bauk. I da nije takvo odricanje. I ne mjerim uspjesnost nikoga. Ali pokrenula sam topic s namjerom da prokomentiram koji nemaju dovoljno ljudske pristojnosti i obzira da ostave drugacije od sebe na miru. Dojenje sam naglasila jer je to ono sto je najeksponiranije u tim raspravama. Posebno me smetaju ljudi koji su svakodnevno profesionalno vezani uz djecu i njihove roditelje i nemaju te pristojnosti da ne komentiraju osobne izbore roditelja.
Trina, ne znam. Vjerojatno znas sto govoris. Voljela bih da si u krivu. Moji su mali da bih vidjela iz tvoje perspektive, ali moje srce i razum mi ne daju da radim drugacije trenutno. Oni su mi prvi. I ispred mene. Mozda je to krivi nacin. Ali je moj, naporan je, ali i pun prekrasnih trenutaka i dostignuca, ljubavi i smirenja.
Ne patroniziram jer sam i sama jednom otvorila takvu temu i po tome sam živi dokaz da i roditeji rastu. Naime, sad mislim da je roditelj koji ima problema s komentiranjem okoline zapravo isfrustriran roditelj. Pozitivno isfrustriran, ono da sam još uvijek propituje je li njegov način ispravan. Tako mogu danas reći da me komentari okoline o dojenju uopće ne diraju, ni o bespelenaštvu, ni o smokijima,ni o autosjedalicama. Teme koje me još diraju neću nabrajat jer me iskustvo naučilo da vjerovanje u vlastito nadroditeljstvo prestaje. A kad prestane, onda čovjek može bez problema podnijeti sve komentare ovog svijeta.
Lijepo rečeno.
Mene oduvijek smeta ono što većina vas spominje, a to je zgražanje zbog nečeg o čemu pojma nemaš, a uglavnom jer si tako odabrao i ne zanima te da znaš više.
U mom slučaju je počelo još prije prvog poroda jer sam odlučila roditi u Varaždinu. Čovjek bi prema reakcijama nekih ljudi (mnogih) pomislio da sam rekla da ću roditi na Marsu.
Savršeno mi je jasno da je puno žena s ovog foruma i općenito rodilo bez nekih problema ili prigovora u zagrebačkim rodilištima, ali one druge priče su mene pokolebale i dovele do druge odluke, ispravne za mene i nikad mi nije jasno kad te netko toliko želi razuvjeriti da ti nešto nije dobro ili bitno i kad jasno daš do znanja da ti ništa drugo ne pada napamet.
Ima tu puno primjera, al ne bih rekla da te potpuno prestanu smetati tuđi komentari kad si siguran u ono što radiš. Naprosto me nerviraju jer si ja ugl. ne dopuštam da niti bliskim ljudima solim pamet svojim komentarima i savjetima. Također ne mislim da je vjerovanje u nadroditeljstvo ako ti odlučiš da je nešto za tvoju djecu ili obitelj bolje od nečeg drugog, ako pritom ne brineš brigu što je nekom drugom bolje nešto drugo.
Slažem se Trina. Pubertet nas prilično prizemlji.
Mislim ni da vi mame pubertetlija ne možete ocijeniti svoj odgoj dok pubertet ne prođe, tek se u pubertetu sve ispremješa, i mora svako dijete otići na suprotnu stranu od roditelja i njegovog odgoja, a onda s 20 i par, kad se stvari u glavi iskristaliziraju vidiš kakav je čovjek postao to naše dijete.
Imam primjer u okolini npr. da dijete od roditelja koji cijeli život slušaju rock, idu još uvijek ponekad i na koncerte, sluša narodnjake, i obratno od susjeda koji su taj tip koji sluša po veštama narodnjake, a ovako po danu thompsona, rozgu i ekipu, mala rokerica, svira u nekom svom bendu i ne može smisliti narodnjake i slične stvari. Pa se ti sad misli. Da i ja počnem slušati gluposti, pa mi djeca okrenu kontru za koju godinu i počnu slušati normalnu glazbu?
Posljednje uređivanje od ivanas : 02.06.2012. at 10:34
A još sam ja daleko od puberteta, ovo su tek slabašni počeci. Bojim se što me čeka
Odgoj je važan, puno utječe na formiranje osobe, i nije samo jedna komponenta odgoja (dojenje-nedojenje, zajedničko spavanje i sl.) sveformirajuća, ali postoji i neki faktor x, osobna sloboda pojedinca, neki samoodgoj, unutrašnji smjer s kojim se netko rodi. Ima milijun primjera gdje je od vrlo problematičnih roditelja dijete na kraju ispalo skroz ok čovjek, sposoban sagledati svoj život i djetinjstvo, i ne ponavljati neke obrasce koji su loši za njega i druge.
I meni se čini da nije stvar u teoriji i samim metodama odgoja koliko u samoj izgrađenosti roditelja kao osobe inače u životu. Zadovoljni i iznutra ispunjeni ljudi tu energiju nesvjesno prenose djeci kao i neke obrasce ponašanja, mislim da netko može nosati, dojiti, nesavati, maziti do iznemoglosti, a opet prenijeti svoje nezadovoljstvo i frustriranost na dijete. Iako smatram nosanje i maženje nečim što se podrazumjeva u normalnom roditeljstvu i hladan roditelj je nešto najgore što mi se čini da može biti za dijete.
ivanas, baš mi je gušt te čitati. To je to.
Ja ću reči ovako, imam prijateljicu koja je dvoje djece odgajala na isti način. Meni se to u vijeme mojeg odgoja (koji je bio kao u prvom postu) njezin odgoj činio užasno strog, a danas kad su nam djeca malo veča, vidim da je taj njezin odgoj na neki način pametniji (na tragu ovog što govori Trina).
Ona je oboje dugo dojila, ali je dojenje služilo za hranu, nije bilo vječnog nacicavanja, oboje su spavali u kinderbetu, jednostavno ih je pomalo navikavala, ali nije odustajala. Da, to je značilo da se u prvo vrijeme (prvih par mjeseci) morala non stop dizati iz kreveta, uzeti dijete, podojiti dijete, vratiti dijete u kinderbet, ona se vratiti u krevet i tako iznova milijon puta, ali nakon kritična 2 ili 3 mjeseca ta djeca su jednostavno produljivala razmake i vrlo brzo spavala cijelu noć mirno u kinderbetu, a mama smireno i odmoreno u krevetu s tatom.
Starije dijete se vrlo brzo odlučilo spavati u svojoj sobi, bez ikakve traume, ionako je naviknuto spavati cijelu noć,...
Vidim ih stalno i stvarno ne vidim ni jednu situaciju gdje bi ta djeca na bilo koji način bila fizički ili emocionalno zakinuta.
Smatram da je izvukla najbolje iz svega.
Moje dijete (uskoro 5. godina), spava i dalje s nama u sobi, imamo spojen njegov krevt s našim, pa se izmjenjujemo kako kad ispadne.
I divno nam je i krasno to zajedeničko spavanje, ali ruku na srce uopće ne bih bila nesretna da več godinu ili dvije mirno spava u sobi do.
Posljednje uređivanje od Anemona : 02.06.2012. at 10:58
To je to o čemu pričam. I ja imam prijateljicu (imam ja milijun primjera oko sebe ali ona je najsličnijoj situaciji pa eto) isto sa četvero, iste dobi kao moji. Kod njih nikad nije bilo nacicavanja, ona je to lijepo podijelila na svakih tri sata ali nije bilo trauma, nosala je malenu kad je trebalo ali cicu joj davala na veći razmak, zajedničkog spavanja isto nije bilo, sa svima je isto radila. Nije se nešto ekstra pridržavala tablica dohrane a kad su bili malo veći dobili bi po guzici kad je trebalo. Ona nit je histerična, niti prestroga, ni neka hladna žena, baš obrnuto, super je mama ali ima skroz druge metode nego ja. Pa sad kad usporedimo nju i mene, njenu i moju djecu..ona je odmorna i naspavana (ona je recimo u svojoj trudnoći svako popodne spavala dok joj je treće dijete gledalo crtiće pored nje, meni je bilo žao pa sam bila neispavana, umorna i živčana ko pas, opet nikakve koristi za drugu djecu), mala joj nije prezahtjevna jer je naučila na red, papa joj super, starija djeca u školi odlikaši, nikakvih problema s njima..ma kakve traume, kakvi strahovi..oni imaju smirenu i dobru mamu koja je nekim drugim, malo strožim putevima od svoje djece napravila sposobnu, pametnu i dobru djecu. A moji meni stalno jašu nad glavom i i dalje sam živčana ko pas.
Ali teško je mijenjati sebe, takav si kakav si. I uvijek kažem-drugi put nebi isto-pa opet radim istu stvar s bebama
Moram priznati da mi je drago što sam kao tvoja prijateljica, pogotovo kad vidim da imam divnu djecu, kada svatko tko ih upozna uvijek kaže kako su predobri i predragi, i kada mi se moj odgoj i pristup njima vrati u najneočekivanijim trenucima, i to u najpozitivniji mogući način, i tada sam ponosna i na sebe i na njih.
pa u tome je catch. što se rečenica "nema ničeg lošeg u co-sleepingu" (te, ako to netko upražnjava nek se ne osjeća krivim) protumačila tj. iskrivila i postala dogma u stilu "nema sretnog djetinjstva bez co-sleepinga". i rijetki se roditelji usude pomisliti da bi ipak htjeli uzeti si tu "komociju"Starije dijete se vrlo brzo odlučilo spavati u svojoj sobi, bez ikakve traume, ionako je naviknuto spavati cijelu noć,i malo naspavati.
a zašto savjet nas starijih (iskusnijih, pa samim tim pametnijih
(varijacije su naravno dozvoljene u stilu da se krevet primakne roditeljskom, da beba koja doji spava u roditeljskom krevetu, bolesti i sl. situacije).
mama courage- oštro ali pravedno si opisala kako bi to danas idealno trebalo roditeljstvo izgledati- by the book, ali ja se ne slazem s tim, hocu reci ne slazem se s tim
tipom roditeljstva. cak i najduhovniji ljudi kazu da se prvo moras pobrinuti za sebe da bi mogao brinuti za druge, jer ako ti nemas, nemas niti sto dati. ja sam svoje roditeljstvo pocela by the book, tj ja sam to tako shvatila i tako radila prvih mjeseci, stopiti se s djetetom i tako to. kod mene nije funkcioniralo, naime, ispalila sam na zivce. sad sam se vratila na intuitivno roditeljstvo (to je zapravo pravo AP zar ne?), tako mi je i zivot poslozen i sve je opet super, svi smo sretni
by which book je to bilo? Obzirom da je J. Juul valjda nekakav 'guru' ove vrste roditeljstva preporučila bih svakome njegovu knjgu "Znati reći ne mirne savjesti", u kojoj upravo govori o postavljanju granica , pa i o tome da nam savjest može biti mirna i onda ako nam vrlo malo dijete ide na živce ako cendra noću - iako to naravno ne znači da nećemo odgovriti na njegove potrebe.
tu knjigu nisam procitala, govorim o tome kako sam ja shvatila AP u pocetku- totalno krivo (to sam i rekla zar ne?), sad kad slusam i sebe i dijete i puls cijele obitelji mislim da smo svi na dobrom putu, mozda nisam dobro objasnila
meni se samo čini, mala-vilo, da si ti mene pogrešno razumijela. nikako ne propagiram idealno roditeljstvo by the book.
mislim da si ti mene- ja ne mislim da ti propagiras ista nego da si dala svoje videnje istoga, jesam krivo shvatila?
ono što sam ja naučila odgajanjem moje troje djece i uskoro četvrtog da u svemu treba biti umjeren , svako dijete zahtjeva drukčiji pristup jer svatko od njih ima različiti karakter!
djecu treba postepeno osamostaljivati i svakodnevno pred njih postavljati nove ciljeve, jer ako naučimo sve ima davati neće ništa naučiti i uvijek će biti ovisni o nama !
ja sam za umjerenu sredinu, da dojenju ali s mjerom, da spavanju s roditeljima kada zahtjeva situacija ( dijete bolesno ili se jednostavno želi tu večer maziti ) , ali ne da dijete od 10 godina spava s roditeljima!
moja sva djeca su spavala u krevetiću, dizala bi se po 10 puta po noći, dojila, pokrivala... često mi po noći svo troje uđu u krevet i sretna sam radi toga, ali svi znaju da imaju svoje krevete ali uvijek sam tu za njih
ne gledam kako drugi odgajaju svoju djecu, ja imam svoj put i pristup
aha. ne, nisi. donekle. jer sam samo dala svoje viđenje onog što čitam na forumu, ne nužno iz takvih knjiga/tekstova i sl.
da, da! kuzimo se! to sam i mislila, uglavnom na forumu je taj misleading, tako sam i ja dosla do krivih zakljucaka. treba svako za sebe odlucivati i procjenjivati, sarab je to bas sad lijepo napisala, mjera i zdrav razum i to bi trebalo biti dovoljno za sve neizvanredne situacije
potpis na mudru inu.
mene se isto winterhoff dojmio puno više nego juul, nekako je bliži mojim odgojnim intuicijama.
jer ja mislim da djeca nisu kompetentna. djeca su djeca. i trebaju nas da budemo kompetentni i učinom njih kompetentnima. a ne da njima bacamo lopticu.
no ne bih se složila da je ovakav odgoj kakav spominje trina "strog, ali dosljedan" lakši od searsa i ap-a.
naprotiv, meni je teži.
a općenito mi ide na živce kad se netko busa svojim odgojem kao najispravnijim- ništa mi još ne znamo, vidjet ćemo rezultate tek kad postanu ljudi, a do tad šuti i nadaj se.
btw potpis i na mamu courage i "majke sjene". ne znam kako bi dijete trebalo poštovati majku koja ne poštuje sebe.
mislim da će sve ono što mi živimo biti bez primjedbi, kad prestanemo naglašavati da nas to čini po bilo čemu boljima. makar i suptilno.
ja stvarno nisam požrtvovna majka, smatram i da sam stroga.
dojenje nije utjecalo na moju (ne)požrtvovnost, na moju želju da izlazim, radim, učim, štagod.
možda bi trebalo naglasit da dojenje ni nema nikakvog prevelikog na mamin život u odnosu na AD , pa se neće kositi sa ženinom potrebom za slobodom (osim što se eto, očekuje da malo bolje jedeš i ne piješ pivo i 5 kava)
ako takve stvari ne definiramo kao dio nekog "načina života", kojeg smo odabrali jer smo eto-informirani i prestanemo pričati o "stilovima" roditeljstva, uključujući taj kakobisereklo "rodin stil" (npr. meni je bespelenaštvo toliko strano da se ne mogu zamisliti da to radim, a jesam dijete držala da se pokaka-da smanjimo grčiće), bit ćemo svi puno veseliji.
jako si lijepo ovo rekla (danas te sve nešto potpisujem
možda jer se radi o toj biološkoj mogućnosti koja (posebice u patrijarhalnom okruženju) prerasta u obavezu po biološkoj osnovi, pa tu dolazimo do onog... što je žena i koja je njena sudbina?
kako je lijepo frknuti derlicu babi i filozofirati na forumu
Posljednje uređivanje od mama courage : 02.06.2012. at 16:35
A moja mater je s bratom bila ap roditelj. Bolje da ne pričam kako to sad izgleda, ona mi je odličan primjer kako ispunjavanje dječjih potreba u potpunosti djeluje na tu istu djecu u odrasloj dobi.
Da odgovorim na prvi post. Mene isto ti komentari i iscudjavanja strasno nerviraju. Pa kako to da spava s vama pa prignjecit cete ga, pa kad cete pocet s nadohranom, pa daj mu vode, dude, caja, hrani ga svaka tri sata, pa nemojte ga naucit na ruke, pa vidi ti te moderne mame s maramom, ne daju nikom dijete kad ga tako vezu uz sebe... a ja to sto radim radim jer osjecam da je tako ispravno za mene i moje dijete. I samoj mi je doslo da tako radim i prije nego sam procitala da postoje neke teorije koje zagovaraju nesto takvo. A drugim majkama ne govorim sto da rade. Samo najbolju prijateljicu ohrabrujem da doji igovorim joj kako je to super. Makar bi ona dojila i bez toga. Ali da je kojim slucajem odlucila ne dojit, ne bih joj ni rijec rekla. Isto kao sto prijateljicama koje ne spavajus bebom ne govorim ista o tome. Svako ima svoj put isto je dobro za jednog, ne mora biti dobro za drugog. Za mene je najvaznije da dijete zna da je sigurno i voljeno.
Meni je sve to nekulturno. Ma otkud kome pravo petljati se u ičiji život? Ja pričam ako me se pita, ako tko traži savjet, ja mu ga dam. Ali nisam nikad u životu nekome prigovorila ili pitala ga A ZAŠTO to radiš ovako ili onako ili komentirala kako je glupo/bezveze/ružno to što na određen način radi nešto s djecom. A s druge strane ja stalno slušam te nekakve omentare, doduše sa svakim sljedećim djetetom sve manje je takvih, zašto ovako, zašto onako. Po meni je to stvar kulture.
A da vam pravo kažem, nije me ni briga kako tko što radi.
Što se tiče super požrtvovnih majki koji odgovaraju na svaki djetetov kme, zanemaruju sebe i svoje potrebe, pa i sve ostale odnose i vezu, i brak, jadna djeca s njima. Jer kad tad će nešto i očekivati od djeteta kad su mu dale "sve". A dijete kako raste treba širiti krila i odvajati se od mame i ne biti njen smisao života, to je previše opterećujuće.
Mislim da je kvaka u tome, a ne u tome koliko je netko dijete nosao, dojio, spavao s njim.
Moji spavaju s nama u istoj sobi jer nemamo drugu, krevet na kat je spojen s našim i dvoje mlađih se seljakaju od nas do svog krevetića i nije mi to dosad bilo niti malo opterećujuće, niti mi fali neki mir jer volim kad su mi tako malešni blizu i ako ružno sanjaju da ih brzo stisnem uz sebe. Da se ja u bilo kojem trenu počnem osjećati nenaspavano ili loše zbog toga odselila bi ih iz svog kreveta bez obzira koliko ntko tvrdio da je zajedničko spavanje dobro za njih. Meni je uvjet za bilo što da se i djeca i ja dobro osjećamo zbog toga.
Dosad sam ih uvijek uspavljivala i kad sam ih pokušala ostaviti dvoje mlađih, posebno malena bi urlali i osjećala sam se grozno pa sam ih uspavljivala, nekad i po sat vremena. Zadnjih par tjedana mi je to uspavljivanje jednom po danu i onda navečer toliko počelo ići na živce, stavim ih u 22h spavatii i onda pola sata-sat uspavljivanje i ja se dignem u 23h nenormalna, živčana jer sam i ja zadrijemala i sad takva moram pospremiti suđe, igračke, veš. PA sam prestala s uspavljivanjem jer me to više počelo previše živcirati, i eto nakon tjedan dana urlanja, stariji je zaključio da je on veliki i da može n sam spavati, čak je svojevoljno odbacio dudu koju je imao jedino kad je išao spavati, a mala plače 10 sekundi i onda zaspe u roku par minuta.
Ponekad se ja osjećam kao nemajka pored tih sveprisutnih mama, koje dijete čekaju ispod tobogana, pomažu mu popeti se, ljuljaju ih dok ja pijem kavu i lijepo sjedim s novinama, a djeca se sama igraju, mlađi se ne ljulja jer ga nema tko a on ne zna sam, malo nekad zakuka zbog toga, ali eto kad ima nemajku, a onda skuzim neki dan da se naučio sam ljuljati. Pa se tješim da je moja kava razlog zašto se naučio ljuljati i mislim si kako mi je metoda ipak super.
, mlađi se ne ljulja jer ga nema tko a on ne zna sam, malo nekad zakuka zbog toga, ali eto kad ima nemajku, a onda skuzim neki dan da se naučio sam ljuljati. Pa se tješim da je moja kava razlog zašto se naučio ljuljati i mislim si kako mi je metoda ipak super.
Što se dojenja tiče..ja znam da je sve stvar u znanju i neznanju. Žene jednosatvno misle da je umjetno mlijeko jednako kao majčino, ne vide razliku nikakvu pa odaberu ono što im je jednostavnije. I puno njih se odlučuje za tu varijantu zbog početnih problema, boli, mastitisa i sl. Ali mislim da je svim majkama na svijetu jedna zajednička točka (ima izuzetaka ali oni su ipak rijetki)-sve što rade, rade zato što misle da je to tako dobro za djecu. I tu je priča gotova. Onda slijedi nastavak-neke će čitati, učiti, informirati se na raznorazne načine pa dolaziti do novih spoznaja i mijenjati navike a neke će ostati na starome i vjerovati kako je to najbolje za njihovu djecu. Žene ne znaju i govoto, u to sam se uvjerila tisuću puta. Nekidan mi jedna novopečena mama priča kako joj beba super dobiva na kilaži na cici i neće mu još uvoditi bočicu. Pa što će mu bočica ikada, pitam je ja? Ona ostala sva zbunjena i uopće joj nije bilo jasno zašto to pitam kad se bočica podrazumijeva. A naravno da obožava maloga i sve što radi radi jer je to najbolje za njega. Ali eto, ona misli da u nekoj dobi mora uvesti umjetno mlijeko. A zašto, ko to zna.
to opet nije ni potpuno ispravno, to dali će majka dijete ucjenjivati emocionalno ovisi isključivo o njenom karakteru, a ne o tome koliko je i jeli ispunjavala djetetove potrebe
Sasvim sigurno ovisi o karakteru, ali nekako mislim kad netko potpuno zanemari sebe i svoje potrebe u ime bilo koga i čega da će kad tad tražiti nešto zauzvrat i kad to ne dobije počet će se osjećati ogorčeno i frustrirano, jer nema sidro u svojoj nutrini. To uživljavanje u samo jednu ulogu po meni nije zdravo niti dobro.
Može netko uživati u djetetu i ispunjavati sve potrebe bez da se zanemaruje, jer u tome uživa, ali sam jednostavno previše puta u životu čula od roditelja, gle sve smo im dali a oni nezahvalni, ovakvi, onakvi. I često su među njima bili ovi superpožrtvovni pa prea tome izvodim neke zaključke koji ne moraju biti skroz opći.
ivanas, sve je dobro dok na rodi ne osvane topic: "mama pije kavu, dijete se samo ljulja na ljuljašci!?!??!?!"
nikad nisam gotivila ta parkićka druženja, tu sam pametno procijenila da je to obaveza oca da se druži (i) na taj način sa čeljadetom.
Ma doživila sam ja već prijekornih pogleda od supermama, ponekad bi pomogle djetetu da se popne i onda značajno pogledale prema mami s podignutom jednom obrvom. A ja bi nabaciila najslađi smješak i nastavila piti kavu.ivanas, sve je dobro dok na rodi ne osvane topic: "mama pije kavu, dijete se samo ljulja na ljuljašci!?!??!?!"
nikad nisam gotivila ta parkićka druženja, tu sam pametno procijenila da je to obaveza oca da se druži (i) na taj način sa čeljadetom.
Prebacila bi i ja tati, ali tate pola mjeseca nema doma tako da ne mogu izbjeći sve i da hoću. Ali ne pada mi teško jer idemo uglavnom samo u one gdje mama pokraj može popiti kavu. T kava mi je trenutno u životu jedini luksuz, i jedini izlazak među ljude pa trpim i superpoglede supermama i još ima i nova kategorija superbaka.
XŠto se tiče super požrtvovnih majki koji odgovaraju na svaki djetetov kme, zanemaruju sebe i svoje potrebe, pa i sve ostale odnose i vezu, i brak, jadna djeca s njima. Jer kad tad će nešto i očekivati od djeteta kad su mu dale "sve". A dijete kako raste treba širiti krila i odvajati se od mame i ne biti njen smisao života, to je previše opterećujuće.
Mislim da je kvaka u tome, a ne u tome koliko je netko dijete nosao, dojio, spavao s njim.
meni se samo ne sviđa što se dugo dojenje, zajedničko spavanje, nosanje... često poistovjećuje s majkom patnicom i razmaženom djecom
mi smo, na primjer, počeli spavati s klincima iz svoje komocije.
dvoje djece je otišlo spavati u svoju sobu jer su to htjeli, treće je još s nama jer nije htjela spavati sama.
ali nije mi jasno zašto bi netko zbog toga pomislio da smo MM i ja preblagi roditelji i da nam klinci nemaju nikakvih granica
pa ne ide to u paketu.
ili da zato što je neka majka fizički jako bliska sa svojim djetetom (dugo dojenje, nosanje, zajedničko spavanje), ona ne izlazi (meni je baš jako bitno da odem negdje s društvom) ili da dijete neće kod nikoga ostati (moji klinci su puno s bakama i dedama i svi uživamo).
e, to je totalno relativno, do kraja
potrebe su nam različite
djeca su nam različita
a to "sve" što roditelj daje je pogotovo relativno.
ivani odgovaram.
Posljednje uređivanje od krumpiric : 02.06.2012. at 16:59
šta ovo "kava mi je jedini užitak u životu, ja to zaslužujem, pa trpim poglede" nije isto nekako, kao žrtva
mislim, ako osjećaš poglede, osjećaš li se kao da radiš nešto pogrešno?
Ma ne osjećam se kao žrtva, niti mi smetaju ti pogledi, dapače jako me zabavljaju
uh da- superbake su novi hit u parku!
znam da sam off topic, ali ja tako mrzim parkiće
Superbake su mi još draža kategorija nego supermame, ali njih s obzirom na godine i generacijski jaz više toleriram. Ipak su drugačije odrastale, i u drugačijem vremenu odgajale svoju djecu.
Totalno ste me zbedirale.
Ja se prepoznajem u ovome nazivu "požrtvovna" i smatram da fakat sve podređujem svojem djetetu.
Ne izlazim na kave i druženja, nemrem kod frizera kad mi se ćefne, ne čuva mi malu niti jedna baka, stalno smo zajedno.
Kad odem kod doktora pere me strahovita nervoza kako mi je dijete.
A opet kad ju gledam oduševljava me njena inteligencija, sposobnost i snalažljivost.
Nije cendravo derište koje non-stop visi na meni, vrlo je samostalna, tatu obožava...
znači, nisam od nje napravila tupog nesposobnog i ovisnog malog čovječuljka nego čak štoviše, njena je samostalnost, za 18 mjeseci, na zaivdnoj razini.
Potičemo ju na igru, druženje, razmišljanje i samostalno djelovanje u našem vidokrugu.
ja takve roditelje nisam imala i uvijek sam čeznula za time.
ni majke ni oca...
pa eto, sada svu sebe, svu svoju energiju dajem njoj...
I nije mi žao.
jesam umorna, jesam živčana, jesam nekad na rubu suza, ali gledam nju kako divno napreduje i zaboli me dupe, iskreno.
ovo zaboli me, to mislim na svoje umore i neispavanost
Posljednje uređivanje od mayato : 02.06.2012. at 18:16
mayato- pa onda je to to za tebe i kaj se imas bedirati. ako si ti sretna s tim to je super
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom