 |
|||
moj šef muca, ima 4 dece, veliki u vrtiću i školi, najmanji je 3 mj. stariji od mojeg najmanjeg, doma s mamom. E on ne muca kad priča engleski ( baš nikad bez obzira kak dugo je pričal), inače kad sam zadnji put razgovarala s njime, uopće nije mucal, sad možda mu je to na mahove ne znam
Pozdrav, ja imam 37 godina, muž 45 i oboje mucamo. Imamo 2 kćeri, od 5 godina i od 19 mjeseci.
Starija ima periode disfluentnosti koji jako nalikuju mucanju, potraju od 1 do mjesec dana, i ponovo je fluentna. Povezali smo to sa skokom u razvoju: nakon perioda disfluentnosti ili bi naglo povećala rječnik, ili počela bolje crtati, ili svladala neku motoričku vještinu ili... Kao da napravi korak unatrag, zalet da bi skočila unaprijed.
Kod logopeda je išla zbog slova L (govorila ga je kao V), obožava tamo ići, i nastavit će ove jeseni zbog R koje isto ne zna reći. Logopedica njene povremene disfluentnosti ne uzima kao problem i što se mucanja tiče, osjećam se smirenom jer bitno je da se ona ne srami govoriti, učim je da se nikoga ne boji i potičem da sve što može, upita sama (u trgovini, da razgovara sa susjedima, da razgovara s novim tetama u vrtiću), a ne da ja govorim u njeno ime. Za dijete je jako važno tako izgrađivati svoje ja i samopoštovanje. Vjerujem da joj dajem dobar temelj, a vidjet ćemo što će biti kasnije: u Božje ruke.
Kod nas je prisutna obiteljska opterećenost koja se spominje u članku.
Ja imam fobiju od nazivanja telefona (nekog nepoznatog, ne od poznatih) i onda se nekad povučem u kupaonicu kad trebam recimo zakazati termin kod doktorice... Ali upozoravaju me da to nije OK... Ona još ne zna što znači mucanje, niti da mama i tata mucaju.
mucanje dolazi i prolazi u valovima, nije uvijek isto. meni je najgore kad se sloze lose vremenske prilike, padne tlak, a istovremeno imam pms, jos ako sam neispavana, koma.
naniluc, govorim bas o kratkoj terapiji u varazdinu - dakle ona standardna terapija od 12 dana koju prolaze odrasli ljudi, na tu istu terapiju dodjes s djetetom (mislim da je minimum 8 godina ili tako nesto) i ostanes 5 dana, prolazi sve vjezbe koje prolaze i odrasli. dobijes uputnicu i sve.
Vjerujem da je to zato jer razmišlja što će reći i traži riječi engleskog u mozgu, a ne misli kako će to reći ( mislim na mucanje).
I uvijek je lijepo čuti da je osoba koja muca na odgovornom mjestu- ima nade, samo kad će takvo razmišljanje doći u moju sredinu
takvo razmisljanje dodje kada osobe koje mucaju steknu takvo razmisljanje i dovedu ga u svoju sredinu
nece to doci od ljudi koji ne mucaju.
Imaš pravo, ja stvarno mrzim tu manu i puno puta sam gnušanje prema govoru prenijela i na sugovornika.Felix prvotno napisa
takvo razmisljanje dodje kada osobe koje mucaju steknu takvo razmisljanje i dovedu ga u svoju sredinu
nece to doci od ljudi koji ne mucaju.
Felix, ja sam mislila da su odustali od takve terapije sa djecom- nakon onog, ali ako nisu- super. Nama su i masaže puno pomogle, ali strepimo od recidiva, naime, kad si opisivala svojeg sina, ko da si opisivala moju najstariju
to sto mrzis svoju manu je veci problem od same mane. mucanje nikad nece nestati, mozes ga potisnuti i nauciti kontrolirati, ali nije potpuno izljecivo. i ako ga mrzis, to znaci da mrzis dio sebe, a to je ogroman problem koji se onda reflektira u svim ostalim aspektima zivota. pokusaj prihvatiti svoju manu kao naprosto jednu od mana kakve imaju svi ljudi. nista vise, nista manje. netko nosi naocale, netko je debeo, netko pusi, netko muca. svi imamo svoje kriticne tocke na kojima pucamo. kad se pojavi, hebiga, tu je, idemo dalje, ako se ne pojavi, isto dobro, ali nije to sad najvaznija stvar u svijetu.
mucavci cesto misle da je mucanje jedino sto drugi na nama vide. kad si sam opsjednut svojom manom, imas osjecaj da su i svi ostali. a uopce nije tako.
ja cu malo udarit kontru - meni je mucanje uvijek bilo nekako...slatko, simpaticno. najozbiljnije.
haha. to pak mogu reci samo oni koji ne mucaju
a znam. al JE slatko. krenu nesto rec, pa zapnu, pa pocrvene, pa krenu nekako...premedeno. najozbiljnije. vjerujem da je to veliki nedostatak u raspravama ali u standardnoj komunikaciji ne bi trebalo biti problema. mislim, kazes sugovorniku nesto tipa" gle, ja zamuckujem pa pricekaj dok izgovorim sto imam reci"ja recimo u svojim high stanjima jako puno pricam i svima koji me znaju uvijek govorim da me prekinu ili kazu da zasutim :kez:
jos sam malo razmisljala. sugovornik koji nekoga zeli diskreditirati ili omalovaziti ce to napraviti neovisno o mucanju.
a meni je to i dalje slatko :srceko:
vidis, ja to vise dozivljavam kao poltroniziranje. znam da nije tako, ali ima situacija kad ne zelis ispasti slatka, njezna, nesigurna, itd, nego normalno komuniciras i zelis da te shvate ozbiljno. a ako si netko misli joooj kako je to slatko, ne dozivljava te vise tako ozbiljno, vise te nekako zeli zastititi. takav je moj dojam.
Zamisli da nekog nazoveš na telefon i ne možeš izustiti riječ, a on ne vidi kak se ti mučiš da prozboriš
Storma,nikad nisam o tome razmišljala na tvoj način
Vjerujem da je ovo veći problem onome kome se eventualno dogodi nego ostalima, pogotovo ako imaš iskustvo i često razgovaraš telefonom. Ima toga više nego na prvi pogled izgleda. Mi koji smo svaki dan u kontaktu sa raznim strankama (telefonom) često naletimo na takve situacije. Kažeš ono standardno "dobar dan, ovdje mi, izvolite..." I PRIČEKAŠ dovoljno dugo da čuješ što onaj drugi ima za reći. Pričekaš. Jer ne znaš da li osoba s druge strane ima satelitsku vezu od bogtepitaj odakle, kojim jezikom će progovoriti (pa se isto dugo sprema i razmišlja što bi rekla) muca ili joj se jednostavno ne žuri... Treba ljudima dati vremena. Nisu ni oni koji ne mucaju svi brzopotezni i elokventni. Misli su uvijek i svima brže od jezika.Zamisli da nekog nazoveš na telefon i ne možeš izustiti riječ, a on ne vidi kak se ti mučiš da prozboriš
Storma,nikad nisam o tome razmišljala na tvoj način
Sin našeg kolege imao je u djetinjstvu taj problem (nije mucao na klasičan način nego je jednostavno znao zablokirati i imati povremene prekide u razgovoru-to je vjerojatno isto neki oblik mucanja). Kad je zvao telefonom (vrijeme radnje prije mobitela) mi smo svi znali da mu samo treba dati vremena.
Kad bolje razmislim, upravo me to iskustvo od prije 20 godina poučilo strpljivosti u telefonskom razgovoru i sa svima drugima. I danas se dobro podsjetiti toga. Neki dan javila se jedna osoba koju znam samo putem telefona, ali govori čist hrvatski jezični standard i to 50% sporije od većine nas. Bilo ju je pravi užitak slušati. ALI dala mi je misliti o tome kako ja zvučim i što bih mogla svjesno popraviti u svom svakidašnjem govoru.
Osobno, puno mi je gore slušati putem telefona nekoga tko govori prebrzo i nerazumljivo (kao mnogi današnji mladi spikeri komercijalnih tv i radio postaja) nego nekoga tko muca.
Kolega sa studija je mucao. Nakon što smo ustanovili da muca, nakon kratkog vremena nitko više nije slušao KAKO govori nego ŠTO govori. Isplatilo se. Čovjek je bio briljantan student. Kad se samo sjetim toga... Pitala sam se kako on to sve razumije i još zna objasniti. I pitala sam se kako da dostignem njegovo znanje gradiva. Razmišljanje o mucanju nije mi bilo ni u peti. To prihvatiš kao činjenicu, isto kao kad netko ima strani naglasak ili crvenu kosu... nije često ali ima toga.
nda. ili te sazalijevaju, pa opet nije dobro.
a sto ako si slatka neovisno o mucanju?
to mi je bio glavni adut- svima sam bila slatkanda. ili te sazalijevaju, pa opet nije dobro.
a sto ako si slatka neovisno o mucanju?
to onda nema veze s mucanjem i ne spada na ovu temu
nema veze s temom ali ja imam francusko r, i moj najstariji je pokupil to od mene( samo ga ja čuvala do njegove 3 godine), rješio u dobi od 6gfodiina ( s 7 išo u šlkolu) u par tjedana neintenzivnog logopedskog tretmana u lokalnoj zajednici.Malu je on učio kak se kaže r, ona nema problema, nadam se da bu i bembu naučil pričati.
Danas je medicinska sestra rekla MM i meni nakon pregleda bebe:" Joj kako ona puno priča, njoj neće biti potreban logoped, ona priča za obje seke."
Iako vjerujem da je to rekla u najboljoj namjeri, nisam znala kaj da na to odgovorim. Nisam se tome nadala, ah, uvijek me nekaj tak bez veze štrecne, niti ne očekujem i onda sam najviše ljuta na sebe jer ponekad očekujem previše od ljudi.Koji ludi dan....
Bok Gioia
Spomenula si da ti dijete ne zna da mama i tata mucaju, evo i ja imam isti problem- kako reći kćeri da mucam jer kad sam doma ili sa njom negdje, govor mi je normalan, a pak ako zamucam, a ne objasnim joj prije što i kako i zašto, bojim se da će me oponašati jer budući da tako mama govori, možda bi i ona trebala. Ipak su roditelji uzor djeci po svemu, a tako i po načinu govora.
Možda netko od forumašica zna što se radi na prvom sastanku Vijeća roditelja, naime, izabrana sam u to vijeće, ali me nekakotog prvog sastanka- da li se predstavljamo i sl. Dobila sam plan te prve, kak da ju nazovem, sjednice, no ništa ne piše o tome, a budući da mi je govor sada u fazi
, molim mame da mi odgovore -jer sjednica je u ponedjeljak i ne znam dali stignem postići kaj brzinskim autogenim treningom, a možda se ustvari brinem bezveze
Ne treba ti Helex, ja na te sastanke obično nosim kavu...he he he...Možda netko od forumašica zna što se radi na prvom sastanku Vijeća roditelja, naime, izabrana sam u to vijeće, ali me nekako
A sad ozbiljno - na prvom sastanku u školskoj godini obično ti bude plan (godišnji plan i program za 2012/13) i druga točka je razno/različito... na kojoj nema ništa jer se ništa još nije dogodilo)
Ako ne želiš, ne trebaš progovoriti ni riječi. Nove članove predstavio je predsjednik VR, nisu se sami predstavljali. Daš kontakt podatke za ostale ako si prvi put (broj telefona, e-mail). Kod nas je običaj poslati papir na koji ljudi to napišu i kraj priče. To se ne radi zbog predstavnika (jer njihove podatke škola ima) nego zato jer ponekad dođu drugi ljudi iz razreda u zamjenu ako je neki predstavnik spriječen.
Mi koji smo dulje u VR već se svi poznamo, pa je atmosfera opuštena osim kad se rješavaju neki zahtjevi roditelja oko kojih treba dizati glas. Ne mogu se sjetiti ničeg pametnog osim uvažavanja zahtjeva za izbacivanje automata za slatkiše iz škole. Za sve važne stvari predstavnik u VR je zapravo samo publika, ni o čemu se ne odlučuje.
Sve ti je to ležerno i opušteno (bar kod nas) ko na kavici. Nemaš razloga za brigu...
A možda popijem i jedan Helex
www.facebook.com/UdrugaHinkoFreund?fref=ts
Od sada i na facebooku
Naniluc, ja nisam uspjela pohvatati da li i tvoja djeca mucaju ili se ti bojiš da ne počnu mucati zato što ti mucaš?
U svakom slučaju, mislim da ti svoj problem doživljavaš puno strašnijim nego što jest. Sjeti se Željka Rohatinskog i svih uspjeha koje je postigao, a ima tešku govornu manu?
Ili, ako nisi znala, roditelji Petra Metličića (rukometaša) su oboje gluhonijemi, a on i njegova sestra savršeno govore.
Tvoja mana će biti tvoja prepreka onoliko koliko joj ti dopustiš...
Posljednje uređivanje od *mamica* : 15.12.2012. at 11:00
Ovo je istina..u teoriji....
I baš zbog tog razloga puno ljudi koji mucaju ne želi se podvrgnuti terapiji jer u slučaju neuspjeha sva se krivnja svaljuje na njih. A i nisu sve terapije jednako uspješne kod svakog-svatko je drugačiji i svatko se sa mucanjem nosi na svoj način.
Evo i danas je na TV1000 bio film Awakenings (Buđenja) i uvijek kad ga pogledam poistovjetim se sa Leonardom, mada je riječ o drugačijoj bolesti, jer i on je zarobljen u svom tijelu, tako jako želi ...živjeti...kad ga napokon probude, a onda se opet mora vratiti u san. Evo, tako sam se ja osjećala nakon uspješno provedene terapije i prestanka djelovanja iste. Samo sa jednom razlikom- ja sam bila u takvoj komi da sam mislila da bi bilo bolje da umrem.
Puno ljudi koji mucaju razmišljaju o samoubojstvu jer zamisli kako bi bilo da dođeš u dućan i želiš kupiti 20 dkg parizera-odeš do salama i pokušavaš reći ddddd tišina ddddd tišina za to vrijeme te mesarka gleda kao crknutu žabu, ljudima iza tebe je neugodno pa ti na kraju prozboriš- malo sira molim- samo da se makneš od tamoNo..znam da si ljudi na oduzimaju živote zbog parizera
, ali to se ponavlja nekoliko puta dnevno, svaki dan , u različitim situacijama sve dok ti samopouzdanje ne padne ispod nule, a onda tek nastaju problemi- mucanje je sve učestalije i sa prijateljima i obitelji i neznancima, a ti uporno želiš dokazati da nisi građanin drugog reda pa se trudiš sve više i više pričati sve dok ne možeš prozboriti ni riječi... Onda tražiš instant rješenja- razne psihologe koji mucanje rješavaju preko noći, pa to uspije, ali nakon toga još teži pad, pa ti nakon rođenja drugog djeteta prvo počne mucati, nakon čega si u krivnji želiš prosvirati mozak jer si spremala to dijete na to, ali se mucanje ipak pojavilo, pa bijes na obitelj i muža, čak i Boga, pa slijede faze tugovanja, od čega sam najviše ostala na pregovaranju
Pa pročitaš ovakav citat gore na vrhu pa pukneš( mada znaš da je pisan u najboljoj namjeri)
Ponekad se pitam gdje bi Rohatinskom bio kraj da nije mucao, bi li ostvario i međunarodnu karijeru-mislim da bi....
A što se tiče mene, osjećam se ponekad kao građanin drugog reda jer kod obavljanja prakse mi je spočitan govor, a kod zapošljavanja sam rekla šefu za svoju manu i da bi me mogla ometati u poslu...jer mi je to obveza prema zakonu o radu...
Potpuno si pogrešno shvatila onu moju rečenicu - nije se odnosilo na to da ti ustvari možeš pobijediti mucanje. Ne, znam da postoje ljudi koji mucaju čitav život, kao i oni koji ga se riješe.Ovo je istina..u teoriji....
I baš zbog tog razloga puno ljudi koji mucaju ne želi se podvrgnuti terapiji jer u slučaju neuspjeha sva se krivnja svaljuje na njih. A i nisu sve terapije jednako uspješne kod svakog-svatko je drugačiji i svatko se sa mucanjem nosi na svoj način.....
...Pa pročitaš ovakav citat gore na vrhu pa pukneš
Ponekad se pitam gdje bi Rohatinskom bio kraj da nije mucao, bi li ostvario i međunarodnu karijeru-mislim da bi....
A što se tiče mene, osjećam se ponekad kao građanin drugog reda jer kod obavljanja prakse mi je spočitan govor, a kod zapošljavanja sam rekla šefu za svoju manu i da bi me mogla ometati u poslu...jer mi je to obveza prema zakonu o radu...
Nego je stvar u tome da ti doživljavaš svoje mucanje tolikom manom da ti to uništava samopouzdanje, da natovaraš sebi osjećaj krivnje jer ti i djeca mucaju, pa si uzmeš Helex, osjećaš sram, itd.
I ja sam majka djeteta koje je bilo teško bolesno, pa nemoj misliti da sam okrutna, hladna, bezosjećajna, što li već. Da je moje dijete preživjelo, sigurno bi se nosilo sa mnogim stvarima - ožiljcima po tijelu, nemogućnosti pohađanja sportskih aktivnosti, nemogućnosti imanja djece, kao i stigmom bolesnog djeteta, itd.
Ali znam što bih ja stalno ponavljala svom djetetu - da je ono borac, da je ono pobjednik, da nema onoga što ne može ostvariti ako želi.
I Rohatinskom su se sigurno rugali. On je bio i međunarodno priznat - proglašen je najboljim bankarom na svijetu.
Naše društvo je okrutno i bezobzirno prema svima koji su imali drugačiji, ali to je naša realnost.
Ono će diskriminirati pojedinca jer je bilo teško bolesno. Ili jer ima poremećaj mucanja. Ili je nadprosječno inteligentan pa odskače u razredu. Ili jer je predebeo.
Ali ti nisi mucavac.
Ti si naniluc. Supruga, majka prekrasne i SAVRŠENE djece (ne bolesne!), pametna, visokoobrazovna. Svjesna si svog nedostatka. Okani se "priznavanja svoje mane" pri zaposlenju jer ti je to obveza prema zakonu o radu. Prema svim Božjim, moralnim i državnim zakonima, tebe tvoj potencijalni šef ne smije diskriminirati radi mucanja. Malo dobrog self-PR-a i okreni stvari u svoju korist.
Mucanje je jednostavno dio tebe, kao što je dio mene užasna trema i znojenje dlanova (koji me nisu spriječavali da ipak sviram glazbeni instrument i nastupam s njim, iako su mi ruke znale skliznuti od znojenja).
Moj profesor u osnovnoj školi je mucao. Kao i moj bivši šef (a stalno je morao imati sastanke sa inozemnim i domaćim partnerima).
Ne znam jesi li sada shvatila moj point, ali nemoj sebi mucanje stavljati kao prepreku da uživaš u životu, u majčinstvu u svojoj djeci, da se izboriš za sebe, za svoj posao.. Nemoj sebe omalovažavati, sramiti se, osjećati krivnju i sl. (Znam da je lakše reći nego učiniti i da je tako lako, riješila bi to dok pucneš prstima).
*mamica*pratila sam situaciju sa tvojim djetetom i stvarno mi je žao
.
Znam da svojim postom nisi mislila ništa loše, a ja ti svojim nisam prigovorila, onaj bič je moja reakcija na sve one koji mi sole pamet, a tih je prije bilo puno, sada ih je puuuno manje. Nekaj od osobnosti moga muža prešlo je i na mene
Naime, u cijeloj toj priči nisam rekla da imam muža kojem potpuno vjerujem, koji mi je najbolji prijatelji,koji me izvukao iz one moje čahure u koju sam se uvukla nakon godina mucanja i gurao me naprijed. Kažem gurao jer ja to nisam mogla sama. Ako to već nisi skužila, ja sam jako pesimistična i jako stroga osoba, pogotovo prema sebi, a on je to malo ublažio.
Volim da je sve kako sam si zacrtala, a njemu je užitak pomicati granice moje izdržljivosti tak da vidim da ipak ne bude svijet propal ako mi ne ide sve po planu. Jadničak, kak se samo namučil da mu se otvorim (emotivno, mislim ) i kad se zbivalo ovo sa djecom nikad me nije okrivio i nije mu bilo jasno zakaj ja sebe krivim. Uvijek je uz mene i jako sam zahvalna što ga imam.
Tak da, evo, nije sve crno na planetu naniluc.
*mamica*za post,baš mi je tak nekaj trebalo da mi malo digne samopouzdanje
naniluc, meni je tako jako žao što si sve ovo morala proći...
mishekica
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom