Kad sam ja počela raditi, prije diplome, na radnom mjestu koje je uključivalo komuniciranje i većinu birokratskog posla, bila sam stvarno jer sam radila u školi. Škola je za mene predstavljala neprijateljsko mjesto jer sam tu bila izvrgnuta "mučenju"( inzistiranje na usmenom odgovaranju iako nisam mogla prozboriti ni riječi, doduše , bila je jedna učiteljica koja me toga u dogovoru sa mnom oslobodila ). Na početku mi je govor bio super, ali kako sam duže radila, govor mi se pogoršavao, vratila su mi se sva ona ružna sjećanja, podsmijesi, kako su me moje kolege žalili i pred mnom komentirali kako su učitelji okrutni prema meni, bijes zbog toga, a sve sam to bila potisnula i krenula dalje. Postala sam opet ona tužna djevojčica od koje sam tako jako htjela pobjeći i ničim si nisam mogla pomoći (osim Helexom), a i to je imalo kratkotrajan učinak( svjesna sam da tako ne ide dalje jer se nema smisla kljukati time ovako mlada i da mora postojati drugo rješenje). Stvar je u tome što se meni taj posao jako sviđa i kolege su me dobro prihvatili, no tamo sam bila na zamjeni, mada sad mi se možda pruži prilika i za stalno zaposlenje, no ja više nisam sigurna- kako da to riješim sama sa sobom ( jer psiholog ili bilo kakva stručna pomoć ne dolaze u obzir- nemam vremena uz troje djece) i oslobodim se tog osjećaja. Ponekad mi se čini da patim od PTSP-a i uz moje znanje psihologije, mislim da to jest to, no ja stvarno ne želim biti obilježena time i želim se brinuti za obitelj , čini mi se da mi je sve bolje, no što ako mi se opet vrati-