Evo samo da još dodam malo iskustva (imam petaša i jako friško iskustvo): ni najbolji razrednik ne može sve znati, sve riješiti ni roditelja spasiti predmetnih informacija

U sustavu predmetne nastave razrednik jednostavno ne može imati uvid u zbivanja na svim satovima jer naprosto fizički nije stalno u učionici. To je bitno drugačije od sustava razredne nastave gdje je učiteljica uglavnom tamo, osim na izbornim predmetima.

Razrednik je važan i može dati kojekakve informacije o ocjenama, često i zna od kolega jer ih vidi svaki dan, ali moje je iskustvo takvo da su predmetne informacije iz nekih predmeta neizbježne. Mislim, ja sam hodočastila na predmetne informacije čak i ranije (jezici, vjeronauk), više na inzistiranje svoje djece nego od stvarne potrebe, ali u petom razredu roditelj pomalo gubi sliku cjeline kroz naočale učiteljice kao u prva četiri razreda (bar je moje iskustvo takvo). Srećom, škola ne ostavlja roditelje vani, postoji mogućnost susreta sa svakim profesorom i to treba iskoristiti ako očekujemo probleme (npr. ako nešto djetetu slabije ide) ili čim se problemi pojave, ako ih nismo očekivali. S druge strane, i djeca su nam veća i odgovornija, pa tu treba naći pravu mjeru "puhanja za vrat" i puštanja na miru.

Iz ovoga što babyboys piše vidim potrebu da se neki problemi spriječe prije nego su se uopće pojavili. To debelo razumijem. To se dogodi kad imaš određeno iskustvo. S druge strane, i no@ je u pravu - ne možemo sve znati ni predvidjeti (a to vrijedi za sve umočene - i djecu i nas i osoblje škole). Nema veze... Neke stvari riješit će se same od sebe. Neke ni najbolji razrednik ne može riješiti nego je potrebna šira mreža suradnje sa drugim roditeljima i školom. Kako god bilo, svoje mišljenje o školi stječemo s iskustvom (prvo vlastitim, pa iskustvom djece, pa iskustvom roditelja djece). Peti razred je prekretnica. Ja sam kod starijeg sina odahnula jer se vrlo brzo pokazalo da sve štima. Iako sam čula kojekakve pripovijesti, pokazalo se da je razrednik odličan, a opet povremeno zavirim u školu (da me vide u školi i da moja djeca znaju da sam bila i da ću opet ići). To je priča koja traje, vjerojatno do mature, ali to mi je još na dugačkom štapu !