Traume iz djetinjstva

[Storma]

ono sto sam ranije nazvala "nabijanje na nos" je frustracija. i nije losa. dobro je shvatiti da nece uvijek biti kako zelis. kao i da se neke nepravde dogode slucajno. i da ljudi, koliko god se trudili, grijese. to nam daje dobar temelj za odnose sa drugim ljudima dalje u zivotu.

i jos nesto. ljudi mogu zivjeti u losim uvjetima, jako losim, ali ako su osnovne stvari ok, sve ce biti ok. recimo, moj je otac bio alkoholicar i bilo je uzasno i vrlo traumaticno zivjeti tako. srecom, mama je bila stabilna zena koja nas nije znala previse maziti ali se uvijek brinula za nas - njeno je videnje ljubavi briga za nekoga u smislu - uvijek smo bili cisti, na toplom, imali sto jesti. meni se to (materijalno) nije cinilo malo, jer sam znala djecu koja su imala jos manje. i koliko god nas mama davila svojim pravilima i kontrolom, znali smo da se na nju mozemo osloniti bude li frke. jes da ce nas pojest zive prodikama, al bit ce uz nas :D ja sam nekako imala ideju da djeca koja zive u lijepim kucama, sa (izvana gledano) stabilnim roditeljima imaju puno ljubavi, njeznosti, podrske, sve one ljudske osnove za zivot, i bilo mi je cudno cuti da nije tako. moja mama cak ponekad komentira kako smo mi malo imali a opet smo bili sretniji do puno ljudi koje znamo, i kako smo brat i ja odrasli u dobre ljude (a mogli smo skrenut s "pravog" puta samo tako).

[flopica]

kolektivna psihoterapija
Trina baš dobro da si ovo otvorila

[sandraL]

Prakticira se bome i ostavljanje djece kod baka i deda i preko tjedna (meni nezamislivo i nepojmljivo, osim u slučaju huuude sile na vrlo kratko). Ima svega... Bez brige, takvi roditelji ne brinu imaju li njihova djeca traume. Ali možda će ta djeca jednom otvoriti neki sličan topic.

a ja ne kužim zašto je ostavljanje djece kod bake i djeda tako loše?

koja je druga opcija? ostaviti ih same doma dok ste na poslu?

govorim o ljetu, kad nema škole

ili vi svi imate po 2-3 mjeseca godišnjeg ?

[tira]

Samo po sebi to nije ni dobro ni loše. Loše je onda kada se to radi a za to nema posebne potrebe (samo komoditet), loše je kada se djetetovo mišljenje uopće ne uzima u obzir, loše je kada su djeca premala za dugo odvajanje... loše je ako se djeca poslije sa gorčinom sjećaju tog vremena...

[isvetica]

Evo ja sam ostavila dijete 2 mjeseca baki i djedu ,i otišla raditi, neznam ima li traume, ali svakako zna gdje sam bila, kao što će znati i zašto.

[Anci]

a ja ne kužim zašto je ostavljanje djece kod bake i djeda tako loše?

koja je druga opcija? ostaviti ih same doma dok ste na poslu?

govorim o ljetu, kad nema škole

ili vi svi imate po 2-3 mjeseca godišnjeg ?

mi nismo dosad ovo prakticirali. djeca su mi išla u dežurni vrtić što isto se opet nije uvijek pokazalo kao najbolje rješenje kad su bile jako male :/
bili bi svi zajedno cijelo ljeto.
ali, kad dijete krene u školu, onda moraš uvesti neke druge stvari. nekad baka ne može doći u zgb. nekad baka još mora nekoga pričuvati, a to nije u zgb. i tako.no, djeca su veća. i, iako im je najljepše s nama doma, vidim da se vesele što će biti s bakom. baku se lakše nagovori na palačinke

kad se sjetim svog djetinjstva i ljeta kod bake...
to su mi najljepše uspomene iz djetinjstva

[Anci]

i cvijeta me rasplakala

[Majuška]

kolektivna psihoterapija
Trina baš dobro da si ovo otvorila

potpis...

samo pratim za sada, ne stižem ništa suvislo reć a da je ukratko

samo napred cure, pišite

[sandraL]

mi nismo dosad ovo prakticirali. djeca su mi išla u dežurni vrtić što isto se opet nije uvijek pokazalo kao najbolje rješenje kad su bile jako male :/
bili bi svi zajedno cijelo ljeto.
ali, kad dijete krene u školu, onda moraš uvesti neke druge stvari. nekad baka ne može doći u zgb. nekad baka još mora nekoga pričuvati, a to nije u zgb. i tako.no, djeca su veća. i, iako im je najljepše s nama doma, vidim da se vesele što će biti s bakom. baku se lakše nagovori na palačinke

kad se sjetim svog djetinjstva i ljeta kod bake...
to su mi najljepše uspomene iz djetinjstva

ma ni sam ni ja to prakticirala do sad, išle su isto u dežurstvo cijelo ljeto osim 3 ili 4 tjedna kad sam bila na GO.
ali sad je mlađa pred školu, starija završava 2.r. i nema drugih opcija nego preko tjedna kod bake.
a tu čitam da "takvi roditelji!" ne brinu imaju li njihova djeca traume

[isvetica]

Ja imam problem. Moji su bili izuzetno zatvoreni, da ne kažem hladni ljudi, jako zaposleni, s četvoro djece,a ja izuzetno osjećajno i osjetljivo dijete. Danas imam super odnos s mamom,ali onda... Uglavnom, ja danas sve govorim djetetu, ako sam tužna, zašto, ako sam ljuta, zašto, jer sam dugo mislila da sam kriva za svaki negativni naboj koji se osjećao u mom djetinstvu. Ponekad mi se čini da sam ja djete, a ona mama, dođe me tješiti,maziti, možda joj previše govorim, neznam, ne bih da ona misli da je njen posao mene oraspoložiti

[Bubica]

kako netko rece - vazno je slusati i pratiti dijete. Ja sam "oduvjek" po ljeti isla baki i djedu jer je mama radila samo sezonski dok smo bili mali, moji tada nisu imali telefon, ne bi se culi danima, sjecam se da bi se zaletili do nas jednom ili dva puta u dva mjeseca jer su radili u turizmu, bez slobodnog dana. I, ja sam obozavala ta ljet ana otoku, ni najmanje se ne tjecam tih trenutaka kao traume. Pa opet, meni nije palo na pamet moje klince pustiti same kod bake i djeda prije 5 godine starosti (tj. F jos nije sama ostala s njima, vidjet cemo kada ce ona). Mami je to u pocetku bilo jako cudno, vjerojatno je i bila malo povredjena ali prihvatila je to, sada za F niti ne pita . A oni po lejti idu u vrtic kao i po zimi, koja je razlika? Njima malima trebaju roditelji, svejedno im, na moru ili u planini. Ok, bila bih fleksibilnija da se radi o baki koja i inace cuva djecu na redovnoj bazi.

Ostale traume - bilo ih je, puno malih, mislim da sam ih vecinu dobro proradila i "prerasla" ali da sam mogla i bez njih, sigurno nesam. Ako se vratimo na uvodni post, s jedne strane imamo ljude koji za sve svoje probleme optuzuju traume iz djetinjstva, ali meni su zanimljivi i oni koji nemaju osvjestene "svoje traume" i nacin na koje one odredjuju njihovo svakodnevno funkcioniranje, stavove, sustav vrijednosti...

[Bodulica]

Obilazim oko ove teme ko mačka oko vruće kaše i nisam sa sobom načisto bi li uopće što počela pisati jer mi se čini kao da bih mogla otvoriti Pandorinu kutiju...

Mogla bih se donekle poistovijetiti sa flopicom i njenom pričom jer i sama sam bila voljeno, maženo i paženo dijete u obitelji koja je imala nažalost svojih problema zbog kojih se ne sjećam te sigurnosti i topline obiteljskog doma na onaj način na koji bi željela da se moja djeca sjećaju.

Znači, mene nitko nije ni tukao, ni zanemarivao, ali nad mojim odrastanjem je vječno ostala nadvijena sjena maminog i tatinog neslaganja, njihovih vječitih prepirki i sukoba od kojih sam uvijek silno željela pobjeći, a opet sam se uvijek mazohistički miješala u njih pokušavajući na svoj djetinji način "popraviti" situaciju. I sjećam se onog pritajenog osjećaja nelagode kad bih se navečer vraćala iz škole doma ne znajući što me tamo čeka... I ne, ni tata ni mama nisu bili loši ljudi, naprotiv....ali zajednički nisu baš bili dobitna kombinacija. I danas mi zvuči suludo, ali u onoj ranoj dobi sam mislila da je razlog tome njihova visoka naizobrazba i uspješnost na poslovnom planu i nebrojeno puta sam pomišljala kako bi bolje bilo da imam roditelje koji su jedva pismeni jer sam u svojoj naivnoj glavi mislila da se onda ne bi sigurno toliko nadmudrivali i inatili... Naravno da sam odrastajući shvatila da neslaganje u obitelji nema veze sa stupnjem obrazovanja, ali pitam se nije li to pridonjelo mojem apriorij negativnom stavu prema završetku bilokakvog fakulteta i nedostatku nekakvih ambicija na poslovnom planu.

[Jadranka]

Kad citam ove postove, sve mi nove traume padaju na pamet, i sve mi nesretnije djeluje to djetinjstvo Jel zna tko kako se dodje do psihologa?

[Kaae]

đizs trina, šta nam uradi s ovim topikom, svašta sam vam ovdje rekla

Ma daj, pa znali smo vec za tvoje superga ponterosso tenisice.

[winnerica]

Kad citam ove postove, sve mi nove traume padaju na pamet, i sve mi nesretnije djeluje to djetinjstvo Jel zna tko kako se dodje do psihologa?

Jadranka...

Ha, nas dvije bi sigurno vrlo rado imale sjećanja iz djetinjstva na vrijeme provedeno kod bake i djeda, pa makar i na par mjeseci, bez braće, a mi spašene

Je to i dan danas gorak okus kad se sjetim, a vidiš interesantno je da sam baš danas opet stala pred mater i brata (tata nije živ više) i opet ponovila što je i kako je bilo, uz pitanje bratu : ZAŠTO??!! - Bože dragi, pa oni su mene krenuli uvjeravati da to nije istina; zapravo brat je tvrdio da smo se samo igrali i da je to normalno bilo u svim obiteljima (možeš si mislit normale!) da te 10 g. stariji brat prebije ili da imaš masnice na nadlakticama od njegovih stisaka ruku; a mama se i dan danas, na samrti doslovce, pravila kako ona nije znala, a ak je i znala nije stigla djelovati jer je bila zaposlena, morala je skuhati, oprati, ispeglati, bla bla truć bla... Nisam im više dala gušta, rekla sam da ja znam što je istina i da me baš briga za mišljenje. Meni to dan danas ne predstavlja neku traumu u smislu da se trzam, bojim i sl.
Žao mi je što je to zauvijek uništilo bilo kakvu mogućnost za normalan odnos s bratom, a roditelji su tome kumovali, sad ježi ga; pa djeca ostaju skupa kad roditelja više nije, valjda je svakom roditelju cilj ulagati u dobar odnos djece. Ili nije... Žao mi je i što moj brat baš u ničemu u životu nije uspio nego su od njega napravili propaliteta, a da su ga onda, klinca od cca 15 g. odveli na pravo mjesto k pravom dr. radi nasilja nad sestrom imao bi šanse. A nisu. Bilo ih je sram doktora, a ne mene.

Tokom dana sam u sebi vrtila film o ovome što ovdje pišemo, pa sam se sjetila sebe u npr. školskom okruženju, uvijek bi se našao neki bully s novom metodom nasilja i sad kad bih ja došla na red (već prekaljena kao i Jadranka od domaćeg nasilja), mali bi zinuo od čuda kako mene nemože slomiti, kako se ja ne bojim, a ja otporna već i na metke... Eto, od mene je to napravilo borca, očvrsnulo me, a da bih voljela da je moglo drugačije - sigurno je da bih.

[darva]

Ja sam se sjetila jedne smješne anegdote vezane uz Barbi i traumu. Ja nisam kao dijete imala Barbi i ne sjećam se da sam čeznula i venula za njom. Jednom u razgovoru mog brata i njegove žene (ne znam kako su došli na tu temu) on je njoj rekao da ja nikad nisam imala Barbi, ona se totalno raznježila na to i misleći kako je to za mene sigurno bila trauma kupila mi jednu Barbicu kad sam ja imala 30 godina.
A ozbiljno pisati o traumama, nisam sad baš raspoložena za to. Nema ništa dramatično ali našlo bi se materijala za analiziranje.

[Iris]

Obilazim oko ove teme ko mačka oko vruće kaše i nisam sa sobom načisto bi li uopće što počela pisati jer mi se čini kao da bih mogla otvoriti Pandorinu kutiju...

Mogla bih se donekle poistovijetiti sa flopicom i njenom pričom jer i sama sam bila voljeno, maženo i paženo dijete u obitelji koja je imala nažalost svojih problema zbog kojih se ne sjećam te sigurnosti i topline obiteljskog doma na onaj način na koji bi željela da se moja djeca sjećaju.

Znači, mene nitko nije ni tukao, ni zanemarivao, ali nad mojim odrastanjem je vječno ostala nadvijena sjena maminog i tatinog neslaganja, njihovih vječitih prepirki i sukoba od kojih sam uvijek silno željela pobjeći, a opet sam se uvijek mazohistički miješala u njih pokušavajući na svoj djetinji način "popraviti" situaciju. I sjećam se onog pritajenog osjećaja nelagode kad bih se navečer vraćala iz škole doma ne znajući što me tamo čeka... I ne, ni tata ni mama nisu bili loši ljudi, naprotiv....ali zajednički nisu baš bili dobitna kombinacija. I danas mi zvuči suludo, ali u onoj ranoj dobi sam mislila da je razlog tome njihova visoka naizobrazba i uspješnost na poslovnom planu i nebrojeno puta sam pomišljala kako bi bolje bilo da imam roditelje koji su jedva pismeni jer sam u svojoj naivnoj glavi mislila da se onda ne bi sigurno toliko nadmudrivali i inatili... Naravno da sam odrastajući shvatila da neslaganje u obitelji nema veze sa stupnjem obrazovanja, ali pitam se nije li to pridonjelo mojem apriorij negativnom stavu prema završetku bilokakvog fakulteta i nedostatku nekakvih ambicija na poslovnom planu.

uh,ja sam na tragu ovog posta...ali ne bi još u detalje. Pandorina kutija nije bed,ali ja se teško otvaram (iako puno pričam)..jedna od mojih traumica-nepovjerenje u ljude
Trina super ti je tema...ni ja ne volim ljude koji ne preuzimaju odgovornost za svoj život i postupke,ali mislim da nije da se uvijek takvi vade na traume,takvi su vrlo kreativni po pitanju isprika za ukenjati stvari,pa je to možda samo jedna od... ja nekako mislim da kad si osvjestiš neku traumu,proradiš i otpustiš je da si definitivno odgovorniji i prema sebi i drugima.
da su me neke stvari obilježile za cijeli život-jesu, ali suočavanje s njima mi je dalo baš ono dobar osjećaj da mogu nositi sebe i da sam ok s tim.netko je već napisao da mu se "diglo" u tridesetima, uz majčinstvo,slično je i meni,kad sam ostala trudna to mi je bio takav okidač,van su isplivale stvari za koje sama ne znam od kuda...nekako kad sad gledam unatrag,drago mi je da je tako,prošla sam baš neki svoj proces tugovanja i ljutnje vezan uz neke dijelove svog djetinjstva i mislim da je dosta toga sjelo na svoje mjesto.mislim, nije da mi cvjetaju ruže,imam još uvijek nekih kriza,ali tješim se da sam barem svom djetetu u stanju dati puno zdravijih stvari s ovog mjesta gdje sam sada

[Anci]

na barbike

moja je priča iz djetinjstva slična cvijetinoj, gubitak roditelja.
ne bicikl

ono što ja pamtim, čak više nego tugu, jest taj osjećaj užasnog straha za mamu i da se mami nešto ne dogodi.
a bila je prilično bolesna i užasno sam bila u strahu da ćemo nas troje ostati sami

netko je gore već spomenuo, strah da mamu ne razočaraš i želja da sve napraviš dobro. mada, onda to nije nikad tražila. bila je jako zaštitnički raspoložena. s kritikom se nikad susretala.

dan danas se jako loše nosim s kritikom :/
nekad ne mogu vjerovati da meni netko nešto prigovara

[Iris]

Ja sam se sjetila jedne smješne anegdote vezane uz Barbi i traumu. Ja nisam kao dijete imala Barbi i ne sjećam se da sam čeznula i venula za njom. Jednom u razgovoru mog brata i njegove žene (ne znam kako su došli na tu temu) on je njoj rekao da ja nikad nisam imala Barbi, ona se totalno raznježila na to i misleći kako je to za mene sigurno bila trauma kupila mi jednu Barbicu kad sam ja imala 30 godina.
A ozbiljno pisati o traumama, nisam sad baš raspoložena za to. Nema ništa dramatično ali našlo bi se materijala za analiziranje.

apropos Barbi-ona valjda simbolizira traumu,frustraciju ili čežnju tog doba svima nama
ja imam jedno super sjećanje na nju-isto sam je duuuugo željela od svoje 7. god., a imala sam jednu lažnjak plastičnu i prilikom jedne šetnje po gradu s mamom zaželjela sam s novčićem na Manduševcu da dobijem PRAVU Barbi, s 9 god. sam završila u bolnici i roditelji su me za utjehu iznenadili i kupili pravu za poklon,eee veselja,ja sam još godinama tupila svima kak se želje na Manduševcu "za pravo ostvaruju" kakav sucker, toliko sam valjda željela vjerovati u to

[zasad skulirana]

ovaj topic djeluje prosvjetljujuce....danas pospremam zimsku robicu od N. i pripremam joj ljetnu...i gledam,pola krasne robice (neke ostale i s etiketom) ostalo neobuceno...a ona bila amo rec stalno u istom...onda skuzim da tako i ja,neke finije stvari stalno cuvam za neke ˝special occasions˝...pa to onda ostane trajno u ormaru i preraste se...

pa se sad sjetih Matellove Barbi iz Trsta..sa koljenima na zglobove pa se savijaju...ideees....i sjetim se da sam se sa tako nekim finim lutkama mogla igrat samo u posebnim prilikama,stale su u original kutijama na ormaru i davale su mi se na igru i onda vracale natrag.... vise sam ih gledala nego se igrala s njima...

pa onda manicnog kupovanja odjece cim sam se domogla svog novca jer sam uvijek nosila odjecu od starije sestre...

biciklom bome nisam istraumatizirana,nisam u zivotu sjela na njega i bas sam cool....

[aleksandra70vanja]

Peterlin -> nije bilo novaca -> to je rezultiralo da je postala vrlo šparna i ne kupuje djeci gluposti
Ja -> nije bilo novaca -> rezultat: kupila bih djetetu sve na svijetu, samo da nikad nema taj osjećaj "nema se".

Peterlin ima na neki način prihvatljiviju (poželjniju) reakciju na "traumu", jer želi da djeca dobro raspolažu novcem, a ja svojeg samo želim lažno zaštititi od života.

i ja kao ti
strašno sam željela lego kocke
ali mi ih mama nije mogla nabaviti
nas 2 smo bile same
i čak nije bio novac u pitanju
nego nije imala nikoga tko bi mi ih donio
ili nije htjela nikog gnjaviti s tim
i kupovala je ona meni naše kocke
ali to nisu bili legići
i sad moja V ima punu sobu legića
koji je baš previše ne zanimaju

al ne mogu reć da mi je to trauma
ali ipak neću imati niš protiv ako mi cvijeta da koji hagić



trauma mi je bila što su me čuvali susjedi
stariji strogi ljudi
kojih sam se bojala
pogotovo barbe
nije bilo drugog riješenja
nije bilo vrtića za djecu mlađu od 4 godine, mama i ja smo bile same, a ona je morala počet raditi kad sam ja imala 3 mj
i bila je sretna da joj itko hoće uzeti bebu od 3 mj na čuvanje
znam da nije bilo drugog rješenja
ali meni je djetnjstvo obilježio strah
ne sjećam se da su ti ljudi mene ikada podragali, uzeli me u krilo
(za utjehu nisu ni prema svojim unicima, posebno unukama bili puno nježniji)
sjećam se jednom je mama bila na službenom putu
trebala se vratiti kasno u noći
ali se vratila oko 10 navečer
ja sam spavala kod barbe i tete (živjeli smo u istoj zgradi)
i mama je došla da vidi jesam li ja budna da me uzme doma
ja sam bila u krevetu
i čula sam je
ali sam se bojala javiti joj se
da se barba i teta ne naljute na mene

[aleksandra70vanja]

i sad mi je užasno važno da se moja V ne boji
nikoga i ničega

[tamara1981]

Ja nisam sigurna jesam li istraumatizirana osoba...možda i jesam,stvarno ne znam.Moj otac je bio i ostao alkoholičar,a mama se borila s vjetrenjačama i umrla u 43-oj godini života.Tata nas je tukao i vrijeđao kad god je stigao.Živjela sam,blago rečeno,u paklu.
I baš sad kad sam mama ne dam da mi netko kudi dijete,dižem mu samopouzdanje,dajem mu do znanja da je najbolji u svemu.Čuvaju ga tetka i moje prijateljice koje ga obožavaju...a i on voli ići kod njih.
Ne vjerujem kad netko kaže da zbog nesretnog djetinjstva ima život kakva ima...moj je bio golo sr...e ali svom djetetu dajem maksimum,da se nikad ne osjeća jadno i poniženo kako sam se ja osjećala.
I ne,ipak nisam imala traumatično djetinjstvo...prije bih rekla poučno,jer znam kako ne želim da moje dijete odrasta.

[split]

Nemam nikakve traume. Moje je djetinjstvo bilo bajka.
Mama koja je dala otkaz da bi bila samnom. Tata s kojim smo putovali po svijetu kud ga je vodio posao.

Ljeta kod none na selu, dok su mama i tata sami putovali. To mi je samo divan dio sjećanja, nikakve traume, kod none je bilo super. Kozice, kokoši, vrt pun svega, djece kao u priči, prometa nimalo...

Mama mi je plela i šivala i uživala sam nositi njene uratke. U školi uvijek odlična, uglavnom nikad bolesna, dobila sam sestru kad sam ju poželjela. Imala sam dobre prijateljice i prijatelje, slobodu koju nikad nisam iskoristila na negativan način.

Sve čega se sjećam su godine sreće, novih dojmova, puno naučenog, sigurnosti...Nikad me nisu tukli, nisu imali zašto.
Valjda je i mojoj djeci dobro. Iako, nisam tako uspješna kao moji roditelji samnom i sa sestrom. Nažalost, nisam. Dobri su, ali...

Evo npr. osoba sklona traumama bi mogla ovakvo djetinstvo opisat ovako.
Moja mama nije imala pravo na rad već je morala odustat od karijere i povlačit se po svijetu zbog ezistenicije. Molali smo stalno selit i morala sam stalno mjenjeat školu i prijatelje.
Ljeti bi me roditelji dugo ostavljali na selu, a oni bi se provodili bez mene i sestre.....

Trauma na traumu. Najlakše je krivit drugog.
Nije uvijek sunce na nebu nekad i kiša mora past. uzmeš kišobran i čekaš da stane.

[trampolina]

Nije uvijek sunce na nebu nekad i kiša mora past. uzmeš kišobran i čekaš da stane.

Kišobran možeš uzet ako znaš gdje stoji. Klinac od 2-3 godine ne zna ni da kišobran postoji i zato mu ga roditelji trebaju dodati.

[Beti3]

split, sad kad čitam tvoj post stvarno sagledavam sa druge strane. Netko bi tako mogao percipirati moje djetinjstvo. No, moja su sjećanja dobra. Bojala sam se naslikanih zmija, dok sam po livadama i vrtovima trčala bez brige.
Uvijek sam osjećala ljubav i sigurnost, uvijek je bio netko da doda i otvori taj kišobran.
Možda zato jer je moja šira obitelj uvijek bila tu. Možda zato što sam dojeno dijete. Nitko nije pio, nisam primijećivala novčane probleme, škola mi je bila zabava i sa voljom sam išla.
Tata je bio duge mjesece otsutan, ali to je tako moralo biti, kad je bio doma sve bi nadoknadio. Ne materijalno, nego svojim prisustvom.

Tužno mi je čitati o nekim djetinjstvima, no dobro je da se i iz takvog izađe dobra osoba i to ona koja želi svojoj djeci drugačiji start u životu.
Možda ja "pamtim samo sretne dane" iz tog doba, ali mislim da ne bih zatomila loše. Meni stvari koje sam ili nisam imala ne predstavljaju traumu. Ne pamtim da sam nešto željela što nisam mogla imati. Ne zato što sam sve imala jer nisam, nego što mi materijalno nije najvažnije.

[ina33]

Imam i ja barbie traumu, ali ne znam jesam li iz toga ista naucila. Nama je mama narucila barbie od nekog gosta Talijana, pa nas onda ucjenjivala, u periodu koji se meni cinio kao 6 mjeseci, a mozda je realno bilo 2 tjedna, da cemo dobit barbie ako napravimo ovo, ako napravimo ono. Na kraju, kad je stigla barbie, uopce joj se nisam veselila, nekako sam vec izgorila u tom ocekivanju, i s barbie smo se, po mom sjecanju, igrale mozda dan/dva i to je to / iako je to mozda bio i dulje, ali ja se sjecam svog osjecaja stila e, sta ce mi sad ta barbie. Ne znam kakav je to utjecaj ostavilo na nas. Znam da je sestra dugo inzistirala da joj se mama, kad cuva djecu, obraca djeci ne sa ako napravis to i to, dobit ces to i to, nego sa kad napravis to i to / ali bit ce to prije juul ili tako neko, nego barbie episode iz djetinjstva. Ja se ponasam, cini mi se, slicno ko mama.

[Iris]

mislim da za ovu temu fali jedan Barbi smajlić
dojmilo me se kako Beti3 opisuješ svoje djetinjstvo, mislim da je bit u tome da su ti pružili baš dobar temelj i sigurnost bez obzira na životne okolnosti.moja poanta je da "roditelji djeci daju korijene da bi im mogla izrasti krila".tako da ako u srži svega postoji ta temeljna sigurnost u obitelji i ono da vidiš kako tvoji roditelji dobro hendlaju svoj život, sve ostalo ako i nastanu traume,mislim da ne ostavljaju toliki trag,barem ne nepopravljivi...
Trampolina has a good point s kišobranom

[eris]

Mogu potpisati Beti, potpuno slična djetinjstva. Osim što sam jednom, kao 8godišnjakinja, ustala noću na wc, u gluho doba, i čula tatu i mamu kako se nešto raspravljaju. malo me uzbrinulo, ali sam odmahnula glavom i otišla leći. Sve do rata. Tada za nas nastaje pakao, ali ja sam već imala 17. godina i moje traume više nisu bile djetinjaste ili umišljene već veoma stvarne i bolne. I najtužniji trenutak mog života je bio trenutak diplomiranja moje najmlađe sestre, uspšješnog studenta koja sa 23. godina zavrašva četverogodišnji studij. Ja sa 29godi, brat sa 26 stojimo, u ime naših roditelja, i mentorica prilazi i čestita nam, sa suzama u očima. Moja sestra je bila prva studentica koja je diplomirala bez ijednog roditelja. I svi smo plakali, i posmatrači, i komisija, svi. Nadam se da neće to moja djeca doživjeti, niti ičija na ovom svijetu.

[flopica]

i ja kao ti
strašno sam željela lego kocke
ali mi ih mama nije mogla nabaviti
nas 2 smo bile same
i čak nije bio novac u pitanju
nego nije imala nikoga tko bi mi ih donio
ili nije htjela nikog gnjaviti s tim
i kupovala je ona meni naše kocke
ali to nisu bili legići
i sad moja V ima punu sobu legića
koji je baš previše ne zanimaju

al ne mogu reć da mi je to trauma
ali ipak neću imati niš protiv ako mi cvijeta da koji hagić



trauma mi je bila što su me čuvali susjedi
stariji strogi ljudi
kojih sam se bojala
pogotovo barbe
nije bilo drugog riješenja
nije bilo vrtića za djecu mlađu od 4 godine, mama i ja smo bile same, a ona je morala počet raditi kad sam ja imala 3 mj
i bila je sretna da joj itko hoće uzeti bebu od 3 mj na čuvanje
znam da nije bilo drugog rješenja
ali meni je djetnjstvo obilježio strah
ne sjećam se da su ti ljudi mene ikada podragali, uzeli me u krilo
(za utjehu nisu ni prema svojim unicima, posebno unukama bili puno nježniji)
sjećam se jednom je mama bila na službenom putu
trebala se vratiti kasno u noći
ali se vratila oko 10 navečer
ja sam spavala kod barbe i tete (živjeli smo u istoj zgradi)
i mama je došla da vidi jesam li ja budna da me uzme doma
ja sam bila u krevetu
i čula sam je
ali sam se bojala javiti joj se
da se barba i teta ne naljute na mene

e ovo mi je da me srce zazebe
tako sam ja imala par epizoda straha i to je prestrašan osjećaj kad si djetešce
zapamtiš ga zauvijek...

[n.grace]

i cvijeta me rasplakala

I mene

[flopica]

Mogu potpisati Beti, potpuno slična djetinjstva. Osim što sam jednom, kao 8godišnjakinja, ustala noću na wc, u gluho doba, i čula tatu i mamu kako se nešto raspravljaju. malo me uzbrinulo, ali sam odmahnula glavom i otišla leći. Sve do rata. Tada za nas nastaje pakao, ali ja sam već imala 17. godina i moje traume više nisu bile djetinjaste ili umišljene već veoma stvarne i bolne. I najtužniji trenutak mog života je bio trenutak diplomiranja moje najmlađe sestre, uspšješnog studenta koja sa 23. godina zavrašva četverogodišnji studij. Ja sa 29godi, brat sa 26 stojimo, u ime naših roditelja, i mentorica prilazi i čestita nam, sa suzama u očima. Moja sestra je bila prva studentica koja je diplomirala bez ijednog roditelja. I svi smo plakali, i posmatrači, i komisija, svi. Nadam se da neće to moja djeca doživjeti, niti ičija na ovom svijetu.

eris, baš potresno
to je pak trauma, brz obzira na godine
ja se ratnih ne želim sjećati jer odoh preduboko i predaleko
iako iz dječje perspektive i kad ne možeš barbiku dobiti boli duša
a kad ostaneš bez doma, grada i obitelji u paketu to je posebna rana koja valjda nikad do kraja ne zacijeli
ma ajmo mi na neke ljepše teme
ja odoh s ovog topica

[pikula]

split - što to znači osoba sklona traumama?
Ili si primio onu osnovnu sigurnost, zaštitu i ljubav ili nisi, ali ako nisi pa nije dijete krivo za to što će mu zbog toga biti koma nositi se s ostatkom života ako ne dobije adekvatnu pomoć. Tu bih podsjetila ne temu "seksualno zlostavljanje ili ne..." gdje se radi o konkretnoj traumi izvan obitelji koju odgovorne osobe pokušavaju zataškati pa bi se moglo dogoditi da trauma ostane nesanirana i da onda će dijete biti po tvojem mišljenju "sklono traumama"
Evo da se i ja izjasnim, nemam neku konkretnu traumu, neki traumatičan događaj, ali rođena sam i odrasla u stalnoj velikoj neizvjesnosti u stanje i status mojih najbližih. Sad znam da je to bila s jedne strane traumatiziranost (ratna zbivanja i politički progoni su se tako odrazili u obitelji, da ne mislite nešto gore, nije bilo Krv nije voda scenarija, nitko nije pio, karatao, kurvao se, samo logori itsl) pa time i lagani ptsp i anksioznost jednog od roditelja te nemogućnost drugog roditelja da to kompenzira i nosi se s tim i s obzirom na vrijeme radnje uopće ih više ne krivim. Stvarno su napravili najviše što su mogli s kartama koje su dobili. Dostupnost stručne pomoći ili bilo kakve podrške, pa čak i usmjeravanja bila je iluzorna. Ne krivim ih, ali sam splašena ko zeko. Nije to ništa ekstra - prolazim sva pishološka testiranja, ali ako će netko odskočiti od stola i isplanirati evakuaciju u glavi na prvi "Bum" koji se čuje to sam ja Dakle nasljedila sam taj neki lagani odjek da se po definiciji bojim i očekujem da će se dogoditi nešto loše. E sad ono što je dobro u cijeloj stvari da su mi roditelji ipak dali alate da se s tim nosim. Od razvijanja scenarija i preosjetljivosti sam stvorila svoje zanimanje i tamo ojačala samopouzdanje, a zatim prihvatila i podršku i ljubav kad se pojavila tamo gdje je nisam očekivala, pa sam počela u odrasloj dobi očekivati i dobre stvari i funkcionirati kao da je ovaj mali hendikep samo to mali hendikep, a ne nešto što me u potpunosti određuje. Još mi je teško ostati u tom raspoloženju kad sam u svojoj primarnoj obitelji koja me često trenutno lansira u stanje iz faze 1, ali Bogu hvala na vjeri, Crkvi, mužu, prijateljima, to su samo povremeni trenuci. I nije to nikakva mistika da je ptsp liječen kad i gdje je nastao do mene ne bi došlo ništa, da su moji imali podršku i usmjerenje od bilo koga neizvjesnosti ne bi bilo, tako da je ponekad tako malo potrebno... Meni kao roditelju moje iskustvo s jedne strane pomaže jer sam na svojoj koži osjetila što je to kad tvoja obitelj nije mjesto sigurnosti i od prvog trena mi je to prvi prioritet na listi. I zato sam spremna na sve: raditi, ne raditi, seliti se, učiti, zaboraviti, oprostiti, poduzeti što god treba jer jednostavno osjećam kao nužnost da ova generacija naše obitelji odraste u ozračju ljubavi, povjerenja, prihvaćanja. Potrošio se taj neki kredit šire obitelji i mora nam bit super, pa nam i je super. Znam da zvuči sumanuto, ali tako je

[pikula]

veliki svima koji su otvorili srce na ovoj temi jer i iz najtužnijih postova zrači snaga i ljubav. Hvala

[n.grace]

Mogu potpisati Beti, potpuno slična djetinjstva. Osim što sam jednom, kao 8godišnjakinja, ustala noću na wc, u gluho doba, i čula tatu i mamu kako se nešto raspravljaju. malo me uzbrinulo, ali sam odmahnula glavom i otišla leći. Sve do rata. Tada za nas nastaje pakao, ali ja sam već imala 17. godina i moje traume više nisu bile djetinjaste ili umišljene već veoma stvarne i bolne. I najtužniji trenutak mog života je bio trenutak diplomiranja moje najmlađe sestre, uspšješnog studenta koja sa 23. godina zavrašva četverogodišnji studij. Ja sa 29godi, brat sa 26 stojimo, u ime naših roditelja, i mentorica prilazi i čestita nam, sa suzama u očima. Moja sestra je bila prva studentica koja je diplomirala bez ijednog roditelja. I svi smo plakali, i posmatrači, i komisija, svi. Nadam se da neće to moja djeca doživjeti, niti ičija na ovom svijetu.

[alga]

ja bi jako voljela da se netko muski javi na ovu temu, istinski me zanima musko vidjenje na takve stvari

[čokolada]

Zanimljivo mi je ovo s baka/djed servisima tijekom ljetnih praznika.
Moja je none živjela s nama i gotovo nikad nije izlazila iz kuće, bila je tašta, naporna i diktator samo takav (učiteljica prastaroga kova), iskreno sam je mrzila . Čuvala nas je pa nikad nismo išli u vrtiće, ali isto tako niti van (s nonom je najbolje, ona vas toliko toga uči...), kontrolirala je svaki naš korak.
Jedva bih dočekala ljeto da zbrišem kod "tople" bake i djeda (15km južnije) u slobodu, veliko imanje, poljoprivreda, puno životinja...igrala sam se po cijeli dan sama i sudjelovala u njihovoj svakodnevnici. Uživala. Iz današnje perspektive to mi je bilo divno razdoblje!

I što nađem puno kasnije, nakon 20 godina? Sačuvana pisma koje sam mami i tati kroz ljeto nakon 1. razreda pisala i poštom slala u grad, a pisma puna tuge: pa gdje ste više, hoćete li konačno doći po mene, falite mi, dođite i bar me koji put odvedite na kupanje, koliko još moram ovdje ostati?...
I sva sam u čudu ostala čitajući .

[alga]

Cokolada...bas me sada pogodio tvoj post...razmisljala sam upravo o tome, o toj percepciji, citajuci ovu temu, zato sto sam ja, kad me netko u mojim dvadesetima pitao o djetinjstvu, rekla kako je bilo jako sretno i savrseno..nisam jednostavno bila svjesna da je to bilo daleko od istine. to sam osvijestila tek deset godina kasnije.

[studena]

baš topla, ljudska tema
neki postovi su baš ,

ja bi rekla da mi je djetinjstvo bilo prosječno,
pamtim par izrazito ružnih stvar, nešto lijepih,
uglavnom zlatna sredina,

ono što me obilježilo je
potpuni nedostatak bilo kakvih pohvala,
stalne tihe kritike,
uglavnom, iako sam bila poslušna, dobra, odličana u školi ,
svi ostali su sve radili bolje od mene,

imam totalni nedostatak samopouzdanja,
tek u ovim godinama nadolazim k sebi,

zato svoju djeci sto puta dnevno pohvalim
ma i za sitnicu,
valjda mi se neće obit o glavu
,

[Anemona]

I ja sam uvijek pisala (i mislila to) da mi je djetinjstvo bilo savršeno, do trenutka kad mi je dijete malo poraslo, pa sam neke stvari osvijestila da ih želim odigrati drugačije.

I dalje kad se sjetim djetinjstva uvijek su prva pomisao prekrasne stvari, ma ne samo prva, nego i druga, treča,... ali to ne znači da nije bilo i krivih poteza.

Lijepe želim "kopirati", a krive nikako ne želim ponoviti.

Trenutak u kojem su se krivi vratili u glavu poput bumeranga je jako težak (rekla bih emocionalno najteža godina mojeg života), ali istovremeno smatram da sam se na neki način ponovno rodila i krenula drugačije.

[blackberry]

prije sam bila napisala da su mi traume uzrokovale nezavidno samopouzdanje....
nisam pri tom mislila da nemam samopouzdanja, niti da me u životu to što mi se izdogađalo slomilo.
dapače, malo toga bi me zaista moglo slomiti.
samopouzdanje je ok. nesigurnost je bila ogromna. a samosvijest nikakva.
nekad sam ispreplitala sve te osobine, dok nisam shvatila koji mi je vrag.
puno toga sam postigla sama sa sobom, uz ogroman trud i vagon energije.
tu dolazi do izražaja ono...lijevom nogom od Anemone.
ništa nije bilo lijevom nogom. sve je iziskivalo puno truda.
al je urodilo plodom

i tako mi se sviđa ono s kišobranom....baš...
kad vrijeme i vrijeme ptrošiš tražeći ga...i ne samo za sebe još i za nekog drugog...
tu mislim na ono što je Pcelica rekla o mami...

sad kad si razmišljam o svemu...i zanemarim sve događaje...
mislim da mi je u djetinjstvu najteže pala pretjerana odgovornost koja mi je nekako bila nametnuta...
sve sam si uvijek sama bila kriva...i osjećala sam da nikad ne smijem pogriješiti...

znate li vi za onu
sad kad si zagrizla g****, pojedi ga do kraja

tek sam si u kasnim dvadesetima dopustila pravo na pogrešku.
ne mislim da do tada nisam griješila, naravno da jesam, uz gromnu količinu grižne savjesti. i za najmanji drek.
samo, tad sam osvijestila da je griješiti ljudski...zamislite....i da ne moram sve znati...da mogu nešto i ne znati...

ugl...roditelji koji su griješili kapom i šapom, pokušali su od mene stvoriti bezgrešno biće...pa sam skoro prolupala...ukratko...

[Pcelica Mara]

ono što ja pamtim, čak više nego tugu, jest taj osjećaj užasnog straha za mamu i da se mami nešto ne dogodi.
a bila je prilično bolesna i užasno sam bila u strahu da ćemo nas troje ostati sami

netko je gore već spomenuo, strah da mamu ne razočaraš i želja da sve napraviš dobro. mada, onda to nije nikad tražila. bila je jako zaštitnički raspoložena. s kritikom se nikad susretala.

Ja
A ovaj dio sa strahom sam zaboravila spomenuti, sad si me podsjetila.
Ružan, ružan osjećaj, taj vječni strah da ne izgubiš još nekoga (a za ne falit mi je, nakon svega, brat bio regrutiran u ratu, iako jedva punoljetan, danima nismo znali gdje je ni je li živ).

Što je najgore, i moja mama je odrasla u takvom strahu. Pričala mi je o tome kad sam već odrasla. Bila je jedinica i živjela sa samohranom majkom, bez rodbine s kojom su bile bliske, u stalnom strahu što bi bilo s njome da joj se mami nešto dogodi (na sreću nije, to je ta moja obožavana baka).
Valjda zbog toga ja danas želim što veću obitelj, neku sigurnost za svoju djecu... Eto, što mi je život učinio, čak volim suživot s muževim roditeljima i ustvari sam jako sretna jer živimo u istoj kući pa djeca imaju i njih uvijek doma.
A shvatila sam kolika mi je to utjeha kad me život počastio još jednim limunom - karcinomom
Trebala sam zbog liječenja biti odvojena od djece puna 4 tjedna, prvi put, nakon što ni jednu noć nismo proveli razdvojeni. Bili su s tatom , nonima, rođacima, tetkama... prošlo je dobro, nadam se, i nadam se da neće oni imati traume od cijele te epizode, to bi mi bilo najteže.

I nekako razmišljam da se s tim traumama, nastalim uslijed nekih nesretnih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ili popraviti, možda i lakše nositi, koliko god nezgodne bile. Ja sam svjesna da je to bila viša sila i da smo se svi trudili izaći iz tih situacija sa što manjom štetom pomažući jedni drugima.
Ali ove situacije, o kojima pišu winnerica i jadranka (cure najveći) su teže utoliko jer je iz tih situacija bilo izlaza, jer ljudi koji su trebali reagirati nisu učinili ništa, jer im se moglo pomoći, ali nije...
Ali eto, ako se vi danas trudite ne ponoviti te greške na svojoj djeci, opet je neko dobro iz toga izašlo. Tako ja na to gledam.
Imam jednog prijatelja kojega je otac tukao dok je bio mali, on danas ima svoju djecu i kaže da nema toga što bi mogli učiniti da ga naljute toliko da ih udari. Jer on zna kako je to dobiti batine. I, koliko god tužna bila njegova priča, opet je iz tog zla izašlo neko dobro.

Očito se ljudi nose sa svojim traumama tako da odu u sasvim suprotnu krajnost (anemonina rastrošnost ) ili se nastave ponašati prema tom obrascu iz djetinjstva (peterlinina štedljivost). A ova druga opcija je prestrašna kad su u pitanju batine ili drugi oblici zlostavljanja.

[Trina]

Dakle, da i ja nešto napišem. Ne znam što bi navela kao neki poseban događaj, ma i neda mi se sad u tančine i detalje ali onako u globalu, moje djetinjstvo obilježeno je svađama i lošim odnosom mojih roditelja. Moja mater je Kraljica Drame, ona 50% svog života plače. Ona stalno plače, to je nešto prestrašno. Ja nešto emotivnije nisam nikad vidjela. danas mi je to ogroman problem, ja s njom ne mogu o ničemu pričati jer se uvijek rasplače, ma ako je i krivo pogledam ili nedajbože nešto prigovorim. Pa možete zamisliti kako je kad si dijete, mater i otac su u nikakvim odnosima a ona stalno plače. U stanju je od svega napraviti cirkus. tek danas shvaćam da je u nas usadila nekakve teorije koje nisu bile istinite, odnosno ona ih je vidila puuuuuno burnijima nego što su stvarno bile. Odgajani smo u mržnji prema ocu. Čuli smo svaku njihovu svađu i znali smo za svaki njegov krivi potez. Svađali su se konstantno.

S druge strane uopće nismo bili uključeni u njihov život, sve što se dešavalo, dešavalo se iza aztvorenih vrata. U ništa nas se nije uključivalo, nikakve odluke, nikakvo išta, mi smo se smatrali samo djecom kojima nije mjeto blizu odraslih. Sve sam morala naučiti sama-od najbanalnijih stvari do onih malo važnijih.

Jasno sam znala da sam manje važnije dijete-sve nade i ljubav polagala se bratu jer on je bio najgenijalniji, najpametniji, naj, naj..ja sam bila prosječna. iako mi je stalno govorila neke supermotivirajuće rečenice da mi kao podigne samopoudzanje (krasna, divna, pametna, sposobna...) u praksi to nije ničim pokazivala. Joooj koliko tih gluposti mi sad pada napamet, nemam vremena ali sigurno ću napisati još sto postova na ovu temu.. Samo bih htjela reći da je danas sirtuacija takva da je opsjednuta mojom djecom i čitav život joj se vrti oko njih. Sad se ja mroam odricarti svoje komocije i svog prostora radi ispunjenja njenih emotivnih potreba a neda mi se to, treba mi zraka

[Pcelica Mara]

Lijepe želim "kopirati", a krive nikako ne želim ponoviti.

I ovo sam željela napisati
Upravo to, baš se trudim činiti s njima stvari koje ja pamtim kao sretne uspomene.

I da i ja dodam da mi je baš teško čitati neke od postova na ovoj temi.
Ali vjerujem da se uz puno truda može preći preko tih trauma i još iz njih izvući i dobra poduka o tome koje greške se ne smiju činiti

[alga]

Imam nekoga u svojoj blizini sa dubokim ranama i teskim oziljcima a da ustvari nije svijestan svojih traumi. Volim ga kao vlastito dijete ali tugu iz njegovih ociju ne mogu izbrisati. I to mi je tesko. Ulazim u njegov svijet svijesna rizika da mogu biti izbacena, ali zid sam samo malo napukla, nisam uspjela srusiti. I krecem se u minskom polju, moram paziti na krive korake. Mi koji smo svijesni nasih traumi, ne izvlacimo se na njih, radimo na tome. Oni koji nisu- ne mogu nista zato.

[Trina]

I vidim kod svih vas, a i kod sebe da sve ono što nam je smetalo u djetinjstvu kod roditelja, sada radimo totalno obrnuto od toga i često idemo u drugu krajnost. Bar ja.

[MarijaP]

Mislim da je tjeranje druge krajnosti maltretiranje djece.
Svojima ne branim da budu tuzni i razocarani ponekad.
Meni nisu bas ruze cvale, ali ne vidim razlog zasto bih to preko njihovih ledja nadoknadjivala.

[Anci]

ali sam se bojala javiti joj se
da se barba i teta ne naljute na mene

isuse, aleks
sad si me i ti rasplakala

ja sam, valjda, ko trinina mama

vidiš koliko se tebi to usjeklo u sjećanje.
i kako ne želiš da se tvoje dijete bilo čega boji

i želiš legiće

igračke... nisam puno imala. ne mogu reći ni da sam željela jer nisam valjda znala ni da postoji cijeli svijet
ja sam bila mali divljak, vozila bicikl, koturaljke, penjala se po drveću. tukla se

ali, sad, kao roditelj- jako se moram kontrolirati kad su igračke u pitanju. meni se s roditeljstvom otvorio cijeli novi svijet :D
obožavam igračke, lako me nagovore da kupim, nekad ja nagovaram njih
na opće veselje njihova oca :D

[Trina]

ja počnem pisati pa mi netko od djece uleti..nikako dovršiti misao. Htjedoh reći da idem u drugu krajnost. Npr nikad ali nikad se nisam rasplakala pred djecom. ma ne plačem ja baš ni skrivečki. Nisam taj tip, ja više pričam, izbacim verbalno što mi smeta pa me prođe. Sve govorim otvoreno, to ste primjetili i tu jer, kod mojih ej uvijek sve bila tajna. Sve nešto potiho, nitko ne smije znati ovo, ono..ja sad na sav glas sve blebećem, i kome treba i kome ne treba. nemam tajni, kko me što pita ja odma u sridu s točnim odgovorom

[seni]

mislim da nije ponta bivanja posve suprotnim. naravno u nekim stvarima je to dobro. ja sam npr. dobivala batine onako prosjecno, ko i druga djeca nase generacije. ali pamim ih.
i ne znam sto bi se trebalo dogoditi da dignem ruku na svoju kcer.

globalno mislim da se radi o tome da covjek zaista vidi i osjeca dijete. da je emotivno dostupan, da promatra i razumije. a ne da samo radi suprotno od onog sto je imao u djetinstvu. vidimo da smo na slicne stvari razlicito reagirali. jer smo drukciji.

ali znam da nije jednostavno.

ja recimo intelektualno ne drzim do kazni. i mislim da se dobro odgajati moze i bez njih. sto je sreca.
jer ja kaznjavanje i dijete kao sklop ne mogu emocionalno podnjeti. naprosto mi ispliva vlastita bol, te ne mogu biti uvjerljiva ni sebi ni djetetu. dugo sam mislila da je moja nesklonost bilo kakvom kaznjavanju naprosto intelektualne prirode. kaznjavanje mi je besmisteno u konceptu roditeljstva.
medutim to je samo djelomicno tocno. ona je velikim djelom emocionalne prirode. ja to naprosto ne mogu.

sto se tice emocija, mislim da ih treba pokazivati djeci.
ali se slazem sa cvijetom, da u velikim potresima djecu treba zastiti od preteskih emocija.
mislim da je njena mama dobro znala sto radi, kada je svoju bol zbog muza skrivala od djece.