Svakom je neko zlo najgore, i najteze, ali ako ti znas da ima jos itekako gorih stvari (i jos si ih prosla), to ti daje izuzetnu snagu. Mad Max
 |
|||
|
|
|||
Svakom je neko zlo najgore, i najteze, ali ako ti znas da ima jos itekako gorih stvari (i jos si ih prosla), to ti daje izuzetnu snagu. Mad Max
Jos jedna pozitivna stvar koja izade iz toga je da postanes svjesnija koliko je zivot krhak, koliko je sve osjetljivo, i sto je uistinu vazno.
Ja na taj način gledam moju kćer i njezinu nožicu prošaranu šavovima od 4 operacije, kraće i spigano stopalo, i teška srca svaki put je uvjeravam da ona ne bi mogla hodati u balerinkama sa uzorkom leoparda koje si silno želi... i svaki put u sebi ponavljam "hvala Bogu pa je operabilno, zdrava je u glavi, moglo bi biti neizljećivo...".
Nije uvijek lako pronaći snagu i optimizam u sebi koje moram prenijeti na nju kad god me pita u suzama zašto se baš njoj to moralo dogoditi.
Mislim si, "hoće li biti traumatizirana zbog svoje noge?", obzirom da je obilježena za cijeli život. Iskreno nadam se da će za koju godinu biti dostupna neka ultra genijalna oeracija koja će joj moći rekonstruirati stopalo. I naravno da ćemo si je moći priuštiti...
meni je nekako ovako. jedino bi htjela reći da bez obzira na tu spremnost, nisam nimalo pesimistična, ne očekujem sr...Anemona prvotno napisa
Ne znam što je tvojoj kćeri, ali ja sam isto imala 4 operacije na nogama u tinejdžerskoj dobi. Jako me to pogodilo, čak ne na prvu, nego kad su me djeca počela zezati zbog ožiljka s glupim rečenicama "kako možeš s takvom nogom nositi suknju"? Imam na jednoj nozi 30 cm veliki ožiljak i fali mi komad mišića, a na drugoj još 10 m. Mislila sam da me svi gledaju... Ali mogu ti reći da me brzo prošlo. Kad te prođu tinejdžerske frustracije i nesigurnosti, prihvatiš sebe i shvatiš da ima ljudi kojima je puno gore. Da je bilo grozno je, ali zato me danas teško nešto može izbaciti iz takta što se tiče izgleda i samopouzdanja, jednostavno sam ga nabildala.
Samo joj jačaj samopouzdanje i sve će bit ok kad prođu te krizne godine
Rivendell, hvala na toplim riječima. Curka je rođena sa equinovarusom (jako deformirano stopalo) i od 4.mjeseca pa do 3.godine života imala je 4 operacije, i čeka ju još barem jedna, vjerojatno iduće ljeto. Do sada se dobro nosi sa cijelom pričom, mad aje imalča kratku fazu gdje je želejla strgnuti ožiljke i plakala je i molila me da ih maknem sa njene noge. Pa je onda jedno vrijeme čupkala sve moguće krastice, ranice, kožice oko noktiju na rukama i usnicama, jedva su joj zacjeljivale, hodala je sva u ranicama. Ne znam da li bih to povezala sa operacijama... zasada se to čupkanje smirilo, nadam se da je neće više uhvatiti u takvom intenzitetu. Rekla bih da ima visoko samopouzdanje jer je inače jako slatka i draga curica, tko god je upozna govori joj kako je lijepa bez obzira znaju li za nogu (dakle spontano joj hofiraju). Super čita i piše, druželjubiva je i vesela, skakuće i trči i nitko ne bi rekao da ima spigano stopalo. Malo joj teže ide vožnja romobila, pokušava i rolati, jedino mi je koma što uporno žica balerinke (i kupit ću joj jedne za po doma... ).
Zna da će imati barem još jednu operaciju, i mislim da je to prihvatila, barem koliko može to sve percipirati sa svojih 7 godina, i objasnila sam joj da ako će joj ožiljci smetati kada naraste može otići kod plastičnog kirurga da joj ih što više skine, ali samo ako ona to bude željela.
Tako sam ja patila za štiklama... Za svim mogućim sportovima jer smijem jedino plivati i voziti biciklu, ali navikneš se. Jedino se umoriš od ispitivana "a šta ti je bilo?"
Ne bih te htjela obeshrabriti, ali ožiljci se teško skidaju, posebno s nogu jer se rez zbog hodanja opet raširi, lakše bi bilo da je na drugom mjestu. Najbolje što se može učiniti je zagladiti ga, ako je ispupčen (mesnat), ako je ravan, bolje ne dirati... Ionako s vremenom na suncu izblijedi i jedva se vidi. Ali tko zna, dok ona naraste možda bude lasera i ostalih sofisticiranih tehnika i u nas.
Pa kupi joj ih. Za grad.
Ako ona uporno žica, znači da njoj ne bi bio problem da ih nosi. Čini mi se da je to tebi problem... Bojim se da joj tako - i ne želeći, nesvjesno - prenosiš poruku koju joj upravo ne želiš prenijeti.
Možda griješim, ali ovo mi upada u oči. Pogled iz drugog kuta...
uz sve navedeno, omoguci joj da upozna ljude koji se sa slicnim poteskocama dobro nose. u nekim periodima ce je bolje razumijeti od tebe (pubertet) a usput ce steci znanje kako se nositi sa svim tim
Mozda curka iz medicinskih razloga ne moze nositi balerinke, mozda cipela treba biti visoka... Nisam stekla dojam da bi joj mamasch branila balerinke samo zbog izgleda.
mendula, s jedne strane si u pravu, da, ja jako brinem ali iz čisto tehničkih i vjerujem opravdanih razloga. Kada je bosa, hodn hoda po vanjskom rubu stopala jer joj je tako spigano stopalo, i naibja taj rub već neko vrijeme da joj je nastala crvena kvrga. Pri pregledu njezinog ortopeda dogovorili smo 5. operaciju (na žalost ne stignemo je napraviti prije slijedećeg ljeta) između ostaloga i zato što postoji opasnost da od tog nepravilnog hodanja i nabijanja noge napravi još veću štetu na samim kostima stopala.
kada ponekda obuče niske cipelice, u njima hoda izrazito nepravilno, noga joj se izvrće i mislim da se opravdano bojim da bi u igri i jurcanju (ako je u tome pustim u vrtić) mogla izvrnuti gležanj, a iskreno mislim daje sasvim dovoljno što ima prirođeni deformitet, ne moramo još i vraga izazivati, barem ne dok ne obavimo 5., do sada najopsežniju operaciju.
Zato bih joj kupila cipke po njenoj želji samo za šetnju sa roditeljima, i za igru po doma, kada je možemo kontrolirati i pripaziti na moguće opasnosti.
Razumijem, shvaćam
Od rođenja nosi cipele izrađene po mjeri, od čega je desna (za bolesnu nogu) kraća gotovo 1,5 cm. Uvijek ih radimo u istoj postolarskoj radnji, gdje joj daju mogućnost da si sama izabere dizajn i ukrase i to ju silno veseli. I papuče radimo po mjeri. Svega nekoliko puta sam joj kupila "kupovne" cipele, u koje smo umetali ortopedske uloške, home-made uloške od vate za prste, ma snalazili smo se, samo zato da ju razveselimo i da ima ono što imaju i druge curice. Moja curka je nevjerojatno pametna i mudra i nije se s njome problem dogovoriti, strpljiva je neizmjerno.
Prošlo ljeto na moru je upoznala tetu koja je zbog prometne nesreće sva izbrazdana ožiljcima, oko joj je ozlijeđeno i nema jednu potkoljenicu. Moja djeca su samo na početku pitala zašto teta nema nogu, objasnili smo im, i dalje je sve bilo u najboljem redu. Jedino je moj sinek jednog dana, ležeću kraj tete na stijenju, pitao:"Čuj, znaš da ti je bolje da nemaš nogu?". Ona pita:"A zašto?" On veli: "Pa da su ti odrezali ruku, kako bi jela???"
To je samo jedna epizoda. Najranije djetinjstvo odrastali su uz djevojčicu jedne naše poznate osobe, koje je ozbiljno bolesna, i koja je uz veliku ljubav i trud svojih roditelja, ali i svih nas susjeda, bila non-stop uključena u susjedske roštilje, šetnje, dječje igre i druženja. Moja djeca su od najranije dobi jako empatična, i na to sam izuzetno ponosna, tako da su i deformiteti, invalidnosti ili ne-lijep izgled njima prilično irelevantni u trenutku kontakta sa nekime.
mendula,
Mamasch, MM je u ratu postao invalid. Svjestan je da je živi samo spletom srećnih okolnosti, jer povreda je bila užasna. Potpuno mu je uništena lijeva noga, i lijevo stopalo, ostala je samo kost, skoro pa bez mišića, presvučena kožom koja je navučena na cijelu nogu plastičnim operacijama. Koljeno je ogromno, kao oteknuto i tadi samo 40%, stopalo je totalno deformisano, oteknuto, i podložno upalama, prsti na toj nozi su nepokretni, oteknuti, i mora ih se paziti. Upoznali smo se dok je on hodao sa štakama, kasnije je još jednom operisan, i sada vidno hramlje, ali hoda bez pomagala. Lijeva noga je kraća 5cm. Ne podnosi ortopodske cipelu, jer je dugo bio kraće noge, pa se kuk polako spustio i prilagodio hramljanju.
I ima traume, mrzi ići na more, ne nosi bermude, ne ide u šetnje po gradu, jer ja kraj njega prava zdrava, a on jedva hoda(ovo on misli tako) i sve slične gluposti. iako su plaže pune ljudi sa nedostacima, iako skoro čitava njegova generacija ima neko ranjavanje, iako ja nikada ne komentarišem ništa, ipak je to tako. Ali, uvijek kaže, da mu nisam ja ovakva vesela, puno samopuzdanja, otvorena, bez kompleksa, da bi njemu sigurno bilo puno gore.
Posljednje uređivanje od eris : 14.06.2012. at 09:46
eris
mamasch i eris
mamasch, eris
Lijepi pozdrav!
U pokušaju rješavanja svojih problema naletjela sam na ovaj forum.
Dakle,imam dvoje djece od kojih je jedno s poteškoćama u razvoju i dobila sam ponudu da idem na psihološke razgovore.Odavno sam se pomirila s tim da imam dijete s poteškoćama i mislim da se dobro s tim nosim.Ali mi se kroz cijeli život vuku strahovi koji me blokiraju s vremena na vrijeme.Npr. kad mi muž kasni s posla i igrom slučaja čujem hitnu kako prolazi automatski uzimam mob. i zovem ga, po noći se budim i gledam dali mi djeca dišu bez obzira što su već školarci, da ne pričam da se bojim nekih smrtonosnih bolesti i da ne duljim cijelo sam vrijeme u nekom grču.Sve sam to prepisivala tome da dok je mama bila trudna sa mnom njena mama je umrla i da je to od šoka,rat i sve sl. što smo svi mi prošli.
Ali me psih. ponukala da porazgovaram sa svojim starijim sestrama da što se značajno događalo u djetinjstvu,mislila sam da sam imala djetinjstvo kao i svi drugi,klasično.
Ali tek nakon razgovora sa sestrom sam se počela prisjećati,da je mama govorila da ako ne budemo dobri da će ona otići i da se neće vratiti,kad smo ju naljutili znala je leći i mi ju zovemo a ona se pravi da je umrla i da ako negdje odemo npr. kod tete da će ona umrijeti i sl. stvari.
Mislim da sam za sada dovoljno napisala i zanima me vaše mišljenje o tome.
Pozdrav
bok melan
ja imam ove paranoje kao ti (kasnjenje, hitna, provjera disanja i mnoge druge) a nije mi nitko govorio u djetinjstvu takve stvari (bar se ne sjecam da je)
nemam pojma kako da se tog rijesim. ni da li je to nesto ceg se treba rjesavati, ne koci me u svakodnevnom zivotu. da imam priliku ici na psiholoske razgovore, ja bi isla, zanima me stosta
Bok! Mislim da ti se majka nije baš dobro nosila sa životnim izazovima! Nije lijepo leći i praviti se mrtva - nikad, a osobito ne djeci... sigurno to trebaš proraditi, da se opustišJer lijepo je živjeti opušten i sretan.
melan i ja takodjer ovako. ovakve moje paranoje su isto vezane samo za muza i za moju curicu. za sad smo svi zdravi, djetinjstvo isto vise manje bez nekih ne znam kakvihvelikih trauma, osim gubitka tate kad sam imala 9. ali to ne pripisujem tome. mozda si jednostavno hipersenzibilna osoba i jako vezana za djecu i muza. tako nekako ja to sebi tumacim.bok melan
ja imam ove paranoje kao ti (kasnjenje, hitna, provjera disanja i mnoge druge) a nije mi nitko govorio u djetinjstvu takve stvari (bar se ne sjecam da je)
nemam pojma kako da se tog rijesim. ni da li je to nesto ceg se treba rjesavati, ne koci me u svakodnevnom zivotu. da imam priliku ici na psiholoske razgovore, ja bi isla, zanima me stosta
inace to sam radila i sa psom. on vec davno nije sa nama, ali kada smo ga tek nabavili bio je stene, bilo je to jos prije skoro 15 godina, sjecam se da sam se dizala po noci i provjeravala da li diše, jel sve u redu.
Svejedno, melan, ako misliš da bi ti razgovor sa stručnjakom pomogao da se malo opustiš i da ti popusti grč, i ako nađeš nekoga tko ti odgovara, to uopće nije loša ideja. Ne mora značiti da su ti paranoje povezane sa opisanim događajima iz djetinjstva, niti da je ijedno od toga jako povezano sa teškoćama tvog djeteta, ali ako nešto od toga možeš razriješiti da ti bude lakše, super. Ja bih svakako otišla.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom