Nešto si razmišljam ovih dana, koliko često prigovaram i žalim se, pa bi htjela čuti i vas.
Vraćate li u trgovinu neispravne proizvode, prigovarate li što vam u trgovinama ne vraćaju po 10, 20 lipa, reagirate li kada vam umjesto 15 dag salame daju 13 i slično? Pišete li ministarstvima, obraćate li se voditeljima raznim kancelarija/službi?
Mene sve navedeno živcira, baš živcira. Nekada reagiram, a nekada i ne. Zašto ne možemo biti normalni i pošteno raditi svoj posao, nego je puno toga traljavo do bola.
Koliko energije moramo potrošiti samo na oprez? Imam osjećaj da smo u jednom začaranom kolu gdje svi petljaju i muljaju. Eno tamo Lesnine. Nemoš pošteno kupiti ni pipu. Pa koji je to vrag? Hoće li tome doći kraj?
Bila sam na roditeljskom za vrtić. Ravnateljica nam je otvoreno rekla da na nekim područjima vrtić ne zadovoljava osnovne pedagoške standarde. I šta sada? Nikome ništa. Ili uzmi ili ostavi. Izbora nema. Pusti dijete neka se prilagođava svijetu onakav kakav je ili? Pisati kome? Upravi vodovoda! Država jako dobro zna da ovaj grad postoji. Grad ne poštuje zakone i postoji, kako ne, postoji i egzistira tako kako egzistira. Ma nije rješenje znam, ali ja bi onda ukinula vrtić. Nema ga. Ne postoji. Ionako nemaju igračaka, nemaju prostora, nemaju dovoljno osoblja, nemaju krevete, nemaju ograđeno dvorište, nemaju ovo, nemaju ono... a šta imaju???
Upravo gledam, imam dobre i debele razloge pisati t-comu, lesnini, MUP-u, Interšparu.... a vidim da bi to bio jalov posao.
Pišete li vi, progovarate li? Kako se osjećate nakon toga?
Ja tu i tamo prigovaram i osjećam se jadno, baš jadno. Kupit pipu i salamu moram, telefonirat moram, dijete u vrtić poslati moram. Začarani krug! "Nemoš" s njima, a ni bez njih. Katastrofa!