Koliko su realne? Koliko smo sami sebi nabili osjećaj da nam je netko drugi kriv za vlastite neuspjehe a koliko su nas stvarno roditelji zeznuli? Ja ne govorim o problematičnim obiteljima nego o klasičnim, običnim, uobičajenim, sa svim onim metodama odgoja koje su se prije 20, 30, 40 godina primjenjivale? Jesu li nam "traume iz djetinjstva" dobar izgovor za pranje odgovornosti sa sebe ili mislite da ih stvarno imate? Na ovu temu me je ponukala druga tema na kojoj smo se dotaknule ovoga a i činjenica da poznajem neke ljude koji su blokirani traumama iz djetinjstva, koje, po mom skormnom mišljenju ne postoje nego se radi o nesposobnosti čovjeka da živi odgovoran život (a možda su i to traume, roditelji koji nisu od djeteta uspjeli napraviti odraslu osobu) pa su mu te nekakve traume izgovor za svaki neuspjeh u životu. što vi mislite o svemu tome? Imate li vi traume iz djetinjstva?