Svi smo mi potencijalno podložni traumama (ne nužno samo iz djetinjstva, ali tada je čovjek najosjetljiviji). Ne vidim baš nikakvog razloga zašto bi čovjek to vukao za sobom cijeli život osim ako mu (baš kako Trina kaže) ne treba izgovor za skidanje odgovornosti u odrasloj dobi.

Iskustvo iskoristiš na najbolji način kako možeš i guraš dalje. Ako ne možeš samostalno riješiti traumu, potražiš pomoć (prijatelj, svećenik, psiholog i slično - kako je kome zgodno). Inače, teško je nekom drugom pomoći da prevlada vlastite kosture iz ormara, to mora svatko od nas napraviti za sebe, kad osjeti da je spreman. Ima i takvih koji nikad ne dospiju do te točke.