Citiraj Trina prvotno napisa Vidi poruku
Pa mislila sam na ljude koji za svaki svoj postupak i krivi potez u životu krvie svoje roditelje, odnosno u kriznim situacijama ispliva ta njihova ranjivost koju oni nazivaju traumama. Ja ih znam takve, znam ljude koji ne preuzimaju odgovornost za svoje loše korake, znam one koji čitav život nabijaju roditeljima osjećaj krivnje zbog njihovih loših brakova, zbog neimaštine, zbog ne znam ni ja čega i u sebi samo talože te nekakve loše osjećaje..umjesto da žive normalnim životima i prihvate stvari kakvima jesu.
mislim da je to zato jer ti ljudi to jednostavno ne znaju. ne znaju se ponašati drukčije. ne znaju se promijeniti.
u životu, mislim da je najteže mijenjati sebe. svi se mi uljuljkamo u određene, poznate obrasce i tako živimo...
živimo...više životarimo i guramo ono što nam je jedino poznato.
ljudi kao da se boje promjena...misleći da će svaka donijeti gore nego što je sada.
a nije tako.
nije teško mijenjati se kad i sam uviđaš da bi trebao. to je taj prvi najteži korak. al kad ne vidiš...ne vidiš. a najčešće kriviš druge, jer ne vidiš.

govorim iz cipela osobe koja je zaista imala traumatično i nimalo klasično djetinjstvo, tako da niti ne spadam u grupaciju kojoj si postavila pitanje.
ali, možda baš zbog tog iskustva imam šta i reći...
mene su moje traume formirale kao ličnost, jer sam život prihvatila kao takav...da mi je svaki dan novi u kojem ću naučiti nešto novo i truditi se postati bolja i kvalitetnija...
i to ću raditi zauvijek.

mislim da je ključ brojnih frustracija kod odnosa roditelj-dijete u tome što roditelji nisu skloni preuzeti svoju odgovornost za neke stvari koje su djeci svijesno ili nesvjesno napravili.
a to nije dobro, jer se čitav teret automatski prebacuje na leđa djeteta koje se kao dijete s time nije znalo nositi, i koje se i kako se pokazuje...i kao odrasla osoba teško uči nositi s istom tom odgovornošću, odn. neodgovornošću...

ajme al sam se raspisalaaaaa