jako mi je zanimljiva tema,jako mi se svidjelo što je Anemona napisala, X na to!
čitam vas i ja s knedlom u grlu,rado bi se uključila,ali trenutno sam zauzetih ruku jer nosam svoje dijete da mu ne ostane trauma zanemarivanja
 |
|||
|
|
|||
jako mi je zanimljiva tema,jako mi se svidjelo što je Anemona napisala, X na to!
čitam vas i ja s knedlom u grlu,rado bi se uključila,ali trenutno sam zauzetih ruku jer nosam svoje dijete da mu ne ostane trauma zanemarivanja
Ja bih isto dodala da je zanimljiva tema i zanimljive priče i hvala svima koji ih pričaju.
Mislim da si dala sjajan primjer. One vidljive, "opipljive" traume, njih mozemo shendlati. I sto se njih tice, slozila bih se da smo odrasli i da se trebamo nositi s tim.
Te jasne traume mogu bez problema imenovati. Ove prikrivene gluposti, bas mi ide na zivce kad izadju.
Winnerice, rasplakalo me pomalo citanje tvog posta. Zao mi je sto ti je bilo tako u djetinjstvu i sto ti roditelji nisu pruzili pomoc. Mene uvijek najvise mucilo to sto mi nitko nije pruzio pomoc, sto su se svi pravili kao da se nista ne dogadja, kao da nista ne znaju. A morali su znati. Sjecam se jednom u skoli na satu likovnog je moja tada najbolja prijateljica komentirala da mene brat tuce, nasto je cura koja je sjedila ispred nas, rekla, pa to cijela ulica zna. I mene tu uhvatio takav sram - kao da sam ja kriva. Mislim da od tog dana nadalje nisam nijednom zavristala kad me udrio, dotad sam zazivala u pomoc, ali tad sam nekako zakljucila da mi ionako nitko nece pomoci, i da im necu dat gusta, ni njemu koji me tuce, ni svima ostalima koji to slusaju, nece me vise cut da vristim ni vidjeti da placem. I cudno je da sam u tome nasla neku svoju zadovoljstinu, neku pobjedu, da sam u tome nasla neko, ja sam jaca od njega. Mozes me tuci, ali ne mozes me slomiti. Tipa on bi dosao doma iz srednje i trazio da mu prepisem neke latinske poslovice u biljeznicu ili da ga nesto ispitam, a ja bi rekla da necu, i on bi me poceo tuci, al ja ga svejedno ne bih ispitala ili to prepisala. I to sam nakraju smatrala svojom pobjedom. I skupljala sam tu snagu. I makar mi je s jedne strane samopouzdanje padalo nisko, kao sto kaze blackberry, s druge strane je u meni raslo neko drugo samopouzdanje da ja mogu puno toga, da sam jaka i da ono sto zacrtam mogu. Tako da sam postigla neke stvari u zivotu za koje je stvarno trebalo truda. I mozda mi je motivacija za njihovim postizanjem bila pomalo kriva, nije to bila moja istinska zelja, nego zelja da sebi pokazem da mogu, al opet mislim da sam na kraju vise manje ok ispala...
a ne mogu rec ni da je brat ispao takav kreten kakav je tada bio... al opet ne vjerujem da on ne nosi traume od svega toga. Jer meni se nakraju cini da je puno lakse preboliti zlo koje je tebi netko napravio nego zlo koje si ti napravio nekom drugom. Za ovo prvo mozes osvijestiti da nisi kriv, ali za ovo drugo... Kriv si i dok se ne ispricas, dok ne zatrazis oprost, dok sam sebi ne oprostis, mislim da to nosis kao kriz. Prije par godina moj brat je tvrdio da se toga uopce ne sjeca, da sam ja to umislila, da me mozda tu i tamo udario, al da je to normalno za bracu i sestre (i toliko se razbjesnio dok me u to uvjeravao da me pljunuo - toliko o njegovim pricama da nikad nije bio nasilan). Pa da je on imao 10, a ja 7 i da se on toga ne sjeca, to bi shvatila. Ali to je trajalo do njegovih 18. I tu mi je sad ono sto Trina postavlja pitanje na pocetku. To sto me tukao sa 10 kad je i njega otac znao nalemati i kad su ga u skoli i u ulici zezali da je debel, to i mogu shvatiti - pa bio je dijete. Ali kad se neko tako ponasa sa 18 - to vise nije rezultat traume iz djetinjstva, to je njegova osobna odluka, to je nesto sto je on sam odlucio, i nema se na sto drugo vaditi.
A isto ne mogu zamisliti da jedno moje dijete zlostavlja drugu djecu i da ja nista ne poduzmem. Ne mogu zamisliti ni da to ne primjetim. I kad mi moja mater kaze da ona nije nista znala, mislim da su to gluposti. Jer ja se tocno sjecam kad me jednom tukao, a ona je bila tu, da je ona otisla iz stana i ostavila nas jer ona to nije mogla vise slusati. Tako je nesto rekla. I ja se samo toga sjecam da me nastavio tuci na plocicama, a da je ona otisla. I meni je to neoprostivo (makar sam u prvom postu rekla da sam oprostila, sad kad sam se toga prisjetila... grrr!). A sto je najgore, svi misle da je ta zena andjeo, a mozda i je, ona stvarno svakom pomogne, kad je god neki clan blize ili dalje obitelji bolestan, eto nje, u bolnici, doma, pravi ruckove, cisti stanove, nema sto ne napravi... ali kad je trebalo zastiti svoje dijete nula bodova. I mozda je ona pokusala, ali nije mogla protiv brata, pa bio je i od nje tezi, visi i jaci... Al mislim da je morala nesto poduzeti. Ne znam iz kojeg mi je filma ta recenica ostala, al bio je neki film s nekom slicnom (otprilike) situacijom i onda neko kaze (to dijete valjda), A mother should have known better...
Evo sam se raspisala, a mislila sam pravit jogu dok beba spava. Uf.
Tako nekakoAnemona prvotno napisa
Jadranka, baš me je pogodio ovaj dio.
To je ustvari meni na neki način najteže, kad shvatiš da si ti odrasla osoba i da vidiš greške, znaš da postoje, a oni se s druge strane prave ludi.
Ne znaš što je teže, to što i dan danas ne prepoznaju i priznaju situaciju kao traumatičnu, ili su toliko tašti da nema šanse da priznaju pogrešku čak ni u staroj dobi.
A stvarno bi bilo dovoljno samo priznanje - bili smo u krivu, jer se onda ne osjećaš kao vanzemaljac.
To je trenutak gdje sve ostaje na nama - oprostiti i pustiti.
Ja ne mogu reći da sam imala velike traume, ali na cvijetino pitanje moj bi primjer bio otežana sposobnost komunikacije. Ne uvijek ali nekad mi baš pravi probleme. Definitivno posljedica odgoja kritikom - osjećam se glupo i inferiorno u nekim situacijama. Puno gluplji ljudi od mene bez problema komuniciraju s kim god požele. I to je nešto što me obilježava kao osobu, u privatnom životu a još više u poslu.
Moji me roditelji i dan danas rado kritiziraju ili odbijaju razgovor sa mnom, i premda ja znam da su napravili najbolje što su mogli, i da su mislili da rade dobro, da je na sve skupa utjecala njihova prošlost, mučilo me još najviše to što oni jednostavno ne žele priznati, ni dan danas, da su pretjerali i da nisam toliko loša.
Dakle ja bih mogla biti baš ovaj trinin primjerNe bih rekla da sam neodgovorna, za neke situacije sam manje sposobna, premda se to možda ne primjeti izvana. Kriviti roditelje nema smisla, jedino razumno je pomiriti se s time, reći sebi - što sad, nije mi najgore na svijetu, prihvatiti to i raditi na sebi. Pokušati ne ponoviti te greške. Ali ne vidim ni smisla gurati činjenice pod tepih, reći da je zanemarivo, ne priznati sebi da imam s time problema. Baš kad bih tako postupila, došlo bi, bojim se, do začaranog kruga i prenošenja sličnih grešaka na iduću generaciju.Ja ne govorim o problematičnim obiteljima nego o klasičnim, običnim, uobičajenim, sa svim onim metodama odgoja koje su se prije 20, 30, 40 godina primjenjivale? Jesu li nam "traume iz djetinjstva" dobar izgovor za pranje odgovornosti sa sebe ili mislite da ih stvarno imate? Na ovu temu me je ponukala druga tema na kojoj smo se dotaknule ovoga a i činjenica da poznajem neke ljude koji su blokirani traumama iz djetinjstva, koje, po mom skormnom mišljenju ne postoje nego se radi o nesposobnosti čovjeka da živi odgovoran život (a možda su i to traume, roditelji koji nisu od djeteta uspjeli napraviti odraslu osobu) pa su mu te nekakve traume izgovor za svaki neuspjeh u životu.
Hvala
I zapravo sam upala sa svojom traumicom među zbilja ozbiljneali htjela sam reći Trini da se ne može sve podvesti pod nazivnik pranja odgovornosti sa sebe. I manjih trauma bolje je biti svjestan, odraditi ih, ići dalje kako se već može.
jadranka i winnerica, drzite se! to je bilo cisto zlostavljanje!
jadranka, ti ni njemu, ni roditeljima uopce ni ne moras oprostiti. time ne mislim uopce na to da sebe unistavas sa negativnim osjecajima prema njima, nego da tvoj oprost ide zbog tebe, ne zbog njih.
ima dobar odjeljak u knjizi otrovni roditelji, da se cesto zrtve tjera da oproste, kako bi lakse nasle mir, dok zapravo oprost treba doci tek onda kada sa sobom rascistis da su oni krivi, da su zlostavljaci i da ne trebas nalaziti nikakva opravdanja za njih. s tim se oni sami moraju razracunavati.
na tebi je samo da zastitis svoje unutarnje dijete koje je bilo tako povrijedeno, da ga izlijecis, i dubinski razumijes da ti nisi nista kriva.
i mislim, to je moje osobno misljenje, da kada bi me on u odrasloj dobi pljunuo, da ne bi vise prekoracio moja vrata, prije nego bi se dubinski i iskreno izvinio.
Mene je zagolicalo ovo što je Beti napisala. Npr., ja sam imala sličnu situaciju, da su me roditelji ostavljali kod bake na čuvanju, i preko praznika/ljeta na duže vrijeme. Mene je to recimo jako pogodilo, nisam to htjela, iako, objektivno mi je bilo bolje kod bake, igra, svježi zrak, društvo, baka koja kuha i nudi svježe obroke, nego da sam bila sama zatvorena u stanu do kasno popodne. No, recimo, ja sam se radi toga osjećala onak, odbačeno i nisam bila sretna. Sada pak ja imam dilemu, odnosno ovu svoju traumu prenosim na svoju djecu, kojoj bi npr. sigurno bilo bolje na moru sa bakom (koja ih inače čuva) i djedom, da su na kupanju, na zraku i uživaju u igri na moru, nego da su u ZGB-u, zatvoreni u stanu praktički do 18,19h kada će moći izaći na uzavreli ZG asfalt i malo u park na igranje.
I sad si ja postavljam pitanje, da li ja radi svojih trauma uskraćujem svojoj djeci jedno lijepo iskustvo (ovako kako je to ona opisala), odnosno da li ih ja opterećujem svojim traumama, odnosno, kako da procijenim da li će ih traumatizirati odvajanje od roditelja ili uskraćivanje slobode i uživanje u djetinjstvu sa bakom i djedom?
I opet, kako smo npr. Beti i ja imali različiti doživljaj iste situacije, kako mogu procijeniti kako će koje od moje dvoje djece doživjeti istu situaciju?
Hoću reći, isti način odgoja, nekome trauma, nekome lijepo životno iskustvo.
Uh, zakomplicirala sam, nadam se da me razumijete.
Posljednje uređivanje od Deaedi : 06.06.2012. at 10:15
zdrav razum + razgovor sa djecom + zdrav razum, i onda dlučiš. I tako svake godine ponovo. Ja znam ljude koji imaju 5-ero djece i svako dijete odluči kod koje će bake biti i sve bude ok na kraju
Deaedi i ja si postavljam ista pitanja. Kako sam često bila ostavljana, ustvari odgojila me baka i s mamom sam provodila jako malo vremena, jasno se sječam jednog trena kad me mama ostavila kod bake jer je ona išla van. Ok, nije to bilo ništa strašno, nije da me ostavila samu, ali taj osječaj odbačenosti...plakala sam ko kišna godina, baka me potkupljivala slatkišima da se smirim. Sanjala sam još duuugo kako mama odlazi i ostavlja me. Naravno, to što me tad jednom ostavila nije bio razlog mog straha od ostavljanja, to je vjerovatno bila kap koja je prelila čašu.
Zato se ja sad prilično grčevito držim za svoje dečke, znam da ću morat popustit kad-tad, zbog njih, ali ne osječam se spremnom još.
Evo u ponedjeljak stariji ide prvi put na izlet sa vrtićem i mene steglo u srcu. Glupo je, znam, ali ne mogu si pomoć.
I još jedna "trauma" potiče od bake, njeno forsiranje i prijetnje batinama da moram pojest sve s tanjura je dovelo do toga da ja i sad "moram" sve pojest. I nervira me to ali ne mogu se prisilit da ostavim hrane na tanjuru.
Neznam koliko ti djeca imaju godina, ali jednostavno ih pitaš pa vidiš što oni kažu.
deadi, otvori anketu, nek ti kaže statistika.
ja sam svako ljeto provela s dvije none u dalmaciji. tri mjeseca. od kraja škole do početka škole. s roditeljima je to bilo samo njihov godišnji (nije baš samo, za današnje uvjete - mjesec dana smo bili zajedno).
to su predivne, predivne uspomene iz djetinjstva.
toliko predivne da danas imam traume
ništa mi nisu roditelji falili
I ja sam provodila ljeta sa dedom i bakom u vikendici, to su bili deda i baka koji su me i inače čuvali, a i živjeli smo zajedno do neke moje dobi - i mrzila sam to, bilo mi je užasno bez roditelja. Moja mama i danas kaže i vjeruje da mi je bolje bilo tako nego da se "pržim na asfaltu u smrdljivom Zagrebu", ali to nije istina. Sjećam se da su mama i tata dolazili vikendom i donosili pun prtljažnik slatkiša, i, ah, eto zašto i danas tugu liječim slatkišima
jedino mjerilo vam moze biti dijete, odnosno, njegova reakcija na situaciju.
"male traume" su sve situacije u kojima se prema nama nije postupilo ispravno, i koje obicno pamtimo i nabijamo na nos roditeljima (da, ja sam to htjela a ti mi nisi kupila npr).
"velike traume" obicno i ne spominjemo ili spomenemo pa odustanemo jer dobijemo negativan "odgovor". i velike su one koje nas oznace, obilkuju i s kojima se moramo izboriti ili nas onesposobe za normalan zivot. ili cak uniste.
Posljednje uređivanje od Storma : 06.06.2012. at 10:44
Ja sam obožavala ljeta kod bake. Plakala k'o kišna godina na kraju praznika što se vraćam kući.
Jedno mogu pitati, ima 7.5g, drugo koje će tada imati 21 mj, baš i ne...
Ali nema razdvajanja, baka čuva ili na moru ili u ZGB-u (u ovom slučaju baku osuđujem na ZGB, iako bi mogla biti na moru). Naravno, mi ćemo biti s njma na moru, ukupno 5tj ovo ljeto, u 2 navrata, no svima bi nam odgovaralo da ostanu na moru još 2tj krajem ljeta.
Moji su 6 i 3 i pol.
Svako ljeto su (osim onog prvog) s bakom i djedom još cca 4 tjedna na moru.
pitaj djecu.
moje je dijete davno reklo da bi radije bilo s mamom i tatom nego s bakama i dedama (koje voli i kod kojih prespava) na moru (gdje je, naravno, ljepše nego u zg).
moj je stav da je djeci mjesto s roditeljima. naravno da se ovo modificira kako djeca rastu pa je ok provesti vikend ili tjedan izvan kuće, ali iseliti ih na cijelo ljeto - nema šanse.
kad bi to situacija dozvoljavala (= slobodne bake, dede i vikendica na raspolaganju), ja bih odabrala izbivanje od vikenda do vikenda. pa tako možda dvaput kroz ljeto. i uzela bih u obzir dječje mišljenje.
a dijete od 21 mjesec ne bih ostavljala ni dana.
Gle, mogu ići samo u paketu, kud starije, tud mlađe. I šta ako pitam, pa starije bi ostalo na moru, ali avaj, ne može, ako neću ostaviti i mlađe. Jel onda može iskrsnuti i kakva trauma, da je starije zakinuto mlađeg, te me brige more...
I nije cijelo ljeto, nego 1-2 tj, s tima da se efktivno radi o max. 9 dana, jer bi u slučaju da ostanu 2tj, došli preko vikenda, od petka do ponedjeljka.
u slucaju dvoje djece, bit ce situacija u kojima ce jedno biti zakinuto. to je tako. i nabijat ce ti to na nos kad budu vecidoneses najbolju odluku za sve, i to je to.
moj brat je mlade dijete, i uvijek se zalio kako meni dozvoljavaju vise nego njemu (a 6 sam godina starija). s druge strane, ja sam osjetila nepravdu "bivanja starijim djetetom" jer se sve lomilo na meni, ja sam se borila za nasa prava (tipa, ostati duze vani, bla) a on je uzivao u blagodatima. i uvijek je bio manji. i tako. nikad dobro
moji isto idu u paketu i ne žele se razdvajati. odnosno, idu sad. stariji je išao sam baki dok mlađi nije navršio 3 godine, tad je sam htio ići s bratom. ali to je jedna noć.
da se radi o duljem izbivanju, ja bih radije oboje ostavila doma nego mlađe odvojila tako dugo.
... ova dva tjedna s prekidom meni ok zvuče. za starije dijete.
ali to sam ja.
Tak je. Mi svoje pitamo od najranije dobi i oni bi uvijek rado išli, ali bi se uvijek rado i vraćali. Tražimo pravu mjeru (nije to uvijek lako, ali trudimo se).
deaedi, ne slušaj ms ivy
ajd bog da imaš bake koje hoće dvoje u paketu.
ne može drugačije i gotovo.
ne može baka radi njih ostajati doma, a ljepše bi joj bilo, i lakše na moru.
ali to sam ja.
Naravno da pratimo reakcije djece, ali npr. ponekad MM i ja istu reakciju na istu situaciju različito protumačimo.
No, evo npr. pretprošlo ljeto sa dakle 5.5g je cura ostala na moru 2tj, bez problema. Dogovor je bio da ostane 1tj, došla ja po nju, a ona neće doma, pa je ostala još 1tj. Slijedeće ljeto smo dobili bracu, koji je tada imao nekih 8,9 mj, i nismo ih planirali ostavljati, no desilo se da smo morali sa bracom na jedan pregled, pa smo curu ostavili na moru 2 dana duže. Ajme, koja trauma, vjerojatno radi ljubomore i činjenice da je braco sa nama doma, a ona ostala s bakom, plakala je da hoće doma i da joj fali braco. Mislim da ga se ne bi ni sjetila da joj društvo iz susjedstva isto nije otišlo s mora, pa je imala previše vremena sama sa sobom, inače, dok ima dječje društvo, nas i brace se ni ne sjeti.
Posljednje uređivanje od Deaedi : 06.06.2012. at 11:26
cvijeto
ja sam također napisala da treba uzeti u obzir mišljenje djece.
moje starije se izjasnilo.
a dijete mlađe od 3 godine niti ne može pojmiti razdvajanje od jedan, devet ili devetnaest dana.
meni je nezamislivo ostaviti toliko dijete bez prijeke potrebe.
procijeniti mozda mozes tako, da dubinski razmislis, odvagnes, pitas dijete/djecu, na kraju krajeva isprobas, pa vidis da li ide.
odgovor na prvo pitanje zasto ste ti i beti istu situaciju dozivljavali potpuno drugacije, je nesto jednostavniji.
zato jer se u roditeljstvu i zivljenju s djecom ne radi ni o situacijama, ni o tehnikama, ni o dudama i dojkama.
radi se prvenstveno o odnosu. cjelokupnom odnosu, o onim finim vibrama, vezama ljubavi, razumijevanja i slicno.
ja osobno nemam fobiju ni od vrtica, ni od institucija, ni od baka.
a imam iskustvo da je curka u nekim situacijam htjela, a u jednoj nije htjela. pa nije ni isla.
jednom je na kratko morala ici (visa sila), mada nije bila odusevljena. prezivjela, kao i mi
niti ima traumu od toga, niti to narusava nas odnos.
i ja ponekad nisam bila ni najmanje odusevljena nekim djecjim rodendanima, ni nekim drustvom odraslih ljudi u parku, dok se ona igrala. ali sam isla. isto tako prezivjela.
inace na cisto prakticnom nivou, mozes probati tako da budu od ponedjeljka do petka, pa da vi dodete na vikend, s tim da djeca znaju da cete doci po njih ako im se ne bude svidjelo.
Posljednje uređivanje od seni : 06.06.2012. at 11:32
Nadam se da je to tako i da jedna situacija ne bi trebala utjecati toliko duboko na naš odnos.procijeniti mozda mozes tako, da dubinski razmislis, odvagnes, pitas dijete/djecu, na kraju krajeva isprobas, pa vidis da li ide.
odgovor na prvo pitanje zasto ste ti i beti istu situaciju dozivljavali potpuno drugacije, je nesto jednostavniji.
zato jer se u roditeljstvu i zivljenju s djecom ne radi ni o situacijama, ni o tehnikama, ni o dudama i dojkama.
radi se prvenstveno o odnosu. cjelokupnom odnosu, o onim finim vibrama, vezama ljubavi, razumijevanja i slicno.
ja osobno nemam fobiju ni od vrtica, ni od institucija, ni od baka.
a imam iskustvo da je curka u nekim situacijam htjela, a u jednoj nije htjela. pa nije ni isla.
jednom je na kratko morala ici (visa sila), mada nije bila odusevljena. prezivjela, kao i mi
niti ima traumu od toga, niti to narusava nas odnos.
i ja ponekad nisam bila ni najmanje odusevljena nekim djecjim rodendanima, ni nekim drustvom odraslih ljudi u parku, dok se ona igrala. ali sam isla. isto tako prezivjela.
Pa planiramo od pon-pet, pa dolazak na vikend, ali bas necu moci opet dobiti GO da usred tjedna odem po njih, ako budu tražili, ne mogu dobiti opet GO nakon povratka sa GO, ipak radim kod privatnika.
Dosjetih se što su meni bile traume iz djetinjstva (ne mogu reći da su i danas, rano sam otišla od kuće, ali su me formirale kao osobu):
- odnos prema novcu (tako je to kad ga ima premalo ili kad nije raspoređen kako treba - opterećena sam time kao Anemona olujnim vjetrom, iako se trudim uključiti razum)
- međusobni odnos roditelja (iako su brata i mene jako voljeli i dobro brinuli o nama, njihov međusobni odnos bio je uvijek nategnut - svađali su se bez kraja i konca i to im je bitno obilježje braka, meni je to uvijek bilo grozno i nezamislivo pa izbjegavam svađe čak i kad ne bi trebalo)
- potreba da ispunim roditeljske neostvarene ambicije, koju nisam na vrijeme osvijestila (ni oni) i koja me odvela u odabir današnjeg zanimanja... Nije mi loše ali se često zapitam da li bih bila zadovoljnija da sam se ipak usudila odabrati neki društveni studij, koji nije vrijedio dovoljno u očima mojih roditelja (pa ni mojim u ono vrijeme kad imaš 18 godina i biraš). Trudit ću se iz petnih žila ne napraviti isti propust kod svoje djece. S roditeljima sam ovo raščistila u debelo odrasloj dobi bez nekih zamjerki, više kao konstataciju (i oni su primijetili da bi mi bolje odgovaralo neko prosvjetarsko zanimanje, a bilo je kasno...)
Nema obitelji koja je savršena po tom pitanju (tu ne ubrajam istinsko zlostavljanje kao što je tjelesno nasilje ili spolno uznemiravanje, koje ipak ostavlja drugačije i teže ožiljke).
Ono što mi s "prosječnim" običnim nedostacima u odgoju možemo učiniti sami za sebe je maksimalno popravljanje kvalitete SVOG života (bez žrtvovanja, rješavanje trauma uključene) jer djeca gledaju i uče i kad mislimo da ih ne odgajamo. Ako smo mi sretni i zadovoljni, i oni će tu sliku nositi iz svog doma. Ako smo opterećeni i nezadovoljni, to nužno ostavlja biljeg i na djetinjstvu naše djece. Oni uče od nas i kako se rješavaju problemi.
i inace sto se tice trauma...
puno toga nas u zivotu oblikuje, formira, utjece na nas. maltene pa sve. samo je pitanje u kolikoj mjeri, te koliko relevantno.
to je i noramalno i pozeljno, to nas cini ljudima.
i tuga i neveseli dogadajui su normalni dio zivota i sva je umjetnost u tome nakon pada se dici, i imati vjeru da nakon kise dolazi sunce.
globalno gledajuci, svi mi , kao i nasi roditelji, te njihovi roditelji, i tako dalje u proslost... imaju i neka nelijepa sjecanje, te neke stvari za koje misle da su ih roditelji trebali raditi drugacije.
no dok su to pojedinacni slucajevi ovakvi ili onakvi, sve je to i normalno i sastavni dio zivota.
sve dok pri pomisli na djetinstvo i roditelje ti se globalno srce ispuni toplinom, lice ti se nasvjesno obasja osmijehom, roditelji su napravili dobar posao.
ako ti se naprotiv lice stisne u grc, a u srcu i solarnom pleksusu te nesto stegne, nisu napravili dobar posao.
potpuno s slazem.
ima sretnica i sretnika, koji nemaju ni male traume.
vecina ih ima "male traume". i njima zavidim.
velike traume ni ne spominjemo, jer to ne mozes samo spominjati. to ti sjedi zauvijek. ali sve ziv covjek moze. pa i s tim se izboriti.
ne znam, meni je ovo u kategoriji traume jer ostaje doma s bakom, tatom, a sa starijim ja idem u kino. da vidiš vrisku. pa prođe vriska.Naravno da pratimo reakcije djece, npr. ponekad MM i ja istu reakciju na neku situaciju različito protumačimo.
No, evo npr. pretprošlo ljeto se dakle 5.5g je cura ostala na moru 2tj, bez problema, Dogovor je bio da ostane 1tj, došla ja po nju, a ona neće doma, pa je ostala još 1tj. Slijedeće ljeto smo dobili bracu, koji je tada imao nekih 8,9 mj, i nismo ih planirali ostavljati, no desilo se da smo morali sa bracom na jedan pregled, pa smo curu ostavili na moru 2 dana duže. Ajme, koja trauma, vjerojatno radi ljubomore i činjenice da je braco sa nama doma, a ona ostala s bakom, plakala je da hoće doma i da joj fali braco. Mislim da ga se ne bi ni sjetila da joj društvo iz susjedstva isto nije otišlo s mora, pa je imala previše vremena sama sa sobom, inače, dok ima dječje društvo, nas i brace se ni ne sjeti.
ne možeš tako živjeti, dolazimo opet na onaj topik o današnjem roditeljstvu.
ne možeš ih odgajati na način da samo paziš da im ne ostane "trauma" iz djetinjstva.
ok, tebi nije bilo lijepo kod bake.
pa ne može svaki trenutak djetinjstva biti lijep.
moraš imati i ružnih sjećanja.
kao moja bicikla. jel me mogla naučiti voziti biciklu? je. jel je to učinila? nije. ja sam se stvarno loše osjećala u prvom razredu kad jedina u razredu nisam znala voziti biciklu. toliko loše da se sjećam toga dan danas.
dobro, na tragu pčelice sam htjela napsiati post, ali onda je topik skrenuo u drugom smjeru. ja sam jako rano ostala bez tate, imala sam 9, a sestra 4 godine. i to nakon duge bolesti. to je sigurno ostavilo traga. ali, sad kad o tome razmišljam, skidam kapu mami koja je, i kroz to teško razdoblje nas jako jako malo opterećivala. ne znam, tek kao odrasla sam počela osjećati da mi fali tata, ako me razumjete.
ali, realno, koji je izbor imala tvoja mama?
da sam vidjela senine postove, samo bih ih potpisala sve redom
cvijeto, imas point.
vid nas dvije sto si dijelimo komplimente.
Ja se isto ne bih toliko bojala ostaviti dijete s bakom koja ga inače čuva.
I mislim da se, u slučaju potrebe, može zaletiti po dijete iz Zagreba do mora i bez uzimanja GO. Ima AC.
Nije jeftino, ali nije ni kraj svijeta.
cvijeta, ma nije isto kino, ili dva dana mora, u usporedi s mjesec-dva-tri kod bake, a dijete želi bit s roditeljima. I nije istina da se uvijek radi o tome da nema izbora, puno puta se radi o tome da je roditeljima drago malo se riješit djece i da im se ne da imat sluha da je za djecu.
Ja bome znam više djece koja su jako nesretna zbog toliko dugih ostanaka na moru, ali roditelji se prave slijepi.
Posljednje uređivanje od vertex : 06.06.2012. at 12:21
I tu opet dolazi do izražaja karakter roditelja i karakter djeteta. Ti si cvijeto "zaboravila" bicikl, netko drugi ne bi.
Tako npr. ja ne mogu zaboraviti barbiku koju nikad nisam dobila, jer nije bilo novaca, a s druge strane roditeljima se onda nije dalo zahebavati i nabavljati barbiku iz Austrije, računali su da ću moči bez nje. Zdrava frustracija i slične gluposti.
A mene dan danas svaki put štrecne kad me dijete moli da mu kupim neku igračku, a ja kažem ne.
I tako sitnica, po sitnica.
Uglavnom, smatram da ne reagiraju svi jednako.
Moj brat jednako tako nije dobivao specijalne igračke kao ni ja, pa ih ni ne kupuje djeci.
Baš ima ovdje zanimljivih iskustava i savjeta i ne pada mi na pamet veća trauna iz djetinjstva vezana uz roditelje i brata.
Ja imam traume iz osnovne škole, vezane uz učiteljice (tada su se zvale drugarice) - možda zato izbjegavam vlastitoj djeci ići na informacije. Odnosno, idem samo procijenim da bi mogla biti frka.
Obje su bile drugarice u pravom smislu riječi- bojim se da ako nastavim ne pređem na politiku.
pcelice, ja bih ti, rekla da si od limuna koje si dobila napravila odlicnu limunadu. svaka ti cast.Evo, ogolit ću se ja malo, pa me pratite
Ja imam traume (doduše, jako rijetko o njima razmišljam), ali mislim da me nisu blokirale, dapače, mislim da su mi bile poticaj.
I ne, nisam imala loše roditelje niti nesretno djetinjstvo. Moje djetinjstvo je bilo divno, s puno prijatelja, uvijek vanka u igri, imala sam sigurnost doma, krasne roditelje, baku koju sam obožavala, i koja je obožavala mene...
A moja trauma je da sam sve to izgubila u doslovno dvije godine, prvo mi je umrla baka, pa sam izgubila tatu, i ostali smo sami mama, brat i ja usred rata, morali smo napustiti svoj dom, prijatelji su se raselili okolo, nikad se više nismo skupili svi zajedno.
Morala sam odjednom odrasti.
Možda me baš to odredilo, možda nije, ali eto, kao da me oduvijek (ili otad?) prati taj osjećaj (pretjerane) odgovornosti.
Npr. kad sam upisala fakultet položila sam sve ispite iz prve, ne zato jer sam bila nešto strašno pametna, nego zato jer nisam željela razočarati mamu. Iako sam znala da mi ne bi ništa rekla niti zamjerila, sam taj osjećaj da joj moram priopćiti neki svoj neuspjeh je bio strašan i tjerao me naprijed.
I kao da trošim puno enerije da ne razočaram mamu, a da ona to od mene uopće niti ne traži. Ako me razumijete
Kao da nakon svega što smo proživjeli ne želim ja biti ta koja bi mogla rastužiti mamu nekim neuspjehom.
Kao da su neke, ajmo reć', vanjske traume odredile moj odnos prema roditeljima
ni zivot, ni svemir, ni grah koji pada, nisu ni fer , ni pravedni u smislu onoga sto mi mislimo da je pravedno ili fer.
i zivot i svemir i grah su s druge strane prilicno kauzalni, ako razumijete sto zelim reci, no to je jedna druga prica.
cim si osvijestila to o puno energije koju ulazes u nerazocaravanje mame, meni je to znak da si na putu da ti to ne postane uteg na nozi.
u odredenim kolicinama (to da polazes ispite iz prve
edit: sluha da je za djecu to previše (onda kad jest, znam da je nekima čista uživancija).
Baš to seni, netko dobije limun i napravi limunadu, a netko dobije limun i slom živaca.
Imam dojam da sam cijeli život radila limunadu, a sad mi se malo kuka zbog limuna.
Nadam se da će uskoro proči.
X
možeš, naravno. ako si dijete u Crikvenici ostavio!
ali ako imaš situaciju kao ja npr., da je to more 500km od Zagreba, nema te AC da poslije posla 'skokneš' po dijete koje grinta jer ne bi bilo na moru i časkom se vratiš u zg - oran i spreman za posao slijedeće jutro!
moji će ići s B&D (koji ih inače svaki dan kupe iz vrtića) na more za cca 2.5 tjedna, biti će prvo 2 tjedna bez nas, onda stižemo mi na 2 tjedna (nema više godišnjeg od 3-4 tjedna, ubi kapitalizam) i onda opet ostaju s B&D cca 3 tjedna. Puno je bez nas i, kako sam napisala mi nemamo opciju ići vikendom dole jer em je daleko, em financijski to ne mogu izvesti, ali meni je opcija dežurstva u vrtiću, svaki dan boravka tamo od cca 7:45-17h u odnosu na kuću, dvorište, friški zrak, more, hrpu društva/rođaka - naprosto nešto što se ne može mjeriti i eto, bez grižnje savjesti i bojazni da ću im traume nabiti, šaljem ih na more. :nemajka:
vertex, referirala sam se na dan-dva, iz deadinog posta.
a nesretnu djecu ne bih ostavljala jedan-tri mjeseca na moru.
jedino, treba dobro provjerit jel su nesretna za pravo. nije to tako teško, svaki roditelj to zna procijeniti. naravno, ako nije ometen svojim traumama
evo npr da netko vidi mog J prije svakog treninga, rekao bi - ovi roditelji su ludi, muče tog jadnog malog radi svojih frustracija. nesreća samo takva. da ga vidi nakon treninga, kad oduševljeno priča, sasvim druga slika. dok, recimo, trening karatea mu je bio baš muka. ili, ja sam navlačila na skokove u vodu, to mi je bilo fora pa sam ga forsirala. isto nije išlo. no, očito je da mu niti jedan individualni sport jednostavno ne leži. bitka samog sa sobom mu ne ide.
ma uvijek me kod ovakvih tema strah da ta jadna djeca fasuju more, a za bezveze.
Naravno, nekad se baš ne bismo odrekli nekih svojih teškoća u životu jer smo iz njih i nešto dobro dobili.
Baš mi je dirljiva Jadrankina priča kako je pronašla snagu u sebi u toj groznoj situaciji, da ne dopusti da je brat slomi. Iako, naravno, bilo bi puno bolje da nije morala baš na tako težak način doći do te unutarnje snage.
Usput, Jadranka, ne vjerujem da tvoj brat stvarno misli da je to sve bilo normalno, ali pitanje je šta njemu sve povlači suočavanje sa istinom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
