Dosjetih se što su meni bile traume iz djetinjstva (ne mogu reći da su i danas, rano sam otišla od kuće, ali su me formirale kao osobu):

- odnos prema novcu (tako je to kad ga ima premalo ili kad nije raspoređen kako treba - opterećena sam time kao Anemona olujnim vjetrom, iako se trudim uključiti razum)
- međusobni odnos roditelja (iako su brata i mene jako voljeli i dobro brinuli o nama, njihov međusobni odnos bio je uvijek nategnut - svađali su se bez kraja i konca i to im je bitno obilježje braka, meni je to uvijek bilo grozno i nezamislivo pa izbjegavam svađe čak i kad ne bi trebalo)
- potreba da ispunim roditeljske neostvarene ambicije, koju nisam na vrijeme osvijestila (ni oni) i koja me odvela u odabir današnjeg zanimanja... Nije mi loše ali se često zapitam da li bih bila zadovoljnija da sam se ipak usudila odabrati neki društveni studij, koji nije vrijedio dovoljno u očima mojih roditelja (pa ni mojim u ono vrijeme kad imaš 18 godina i biraš). Trudit ću se iz petnih žila ne napraviti isti propust kod svoje djece. S roditeljima sam ovo raščistila u debelo odrasloj dobi bez nekih zamjerki, više kao konstataciju (i oni su primijetili da bi mi bolje odgovaralo neko prosvjetarsko zanimanje, a bilo je kasno...)

Nema obitelji koja je savršena po tom pitanju (tu ne ubrajam istinsko zlostavljanje kao što je tjelesno nasilje ili spolno uznemiravanje, koje ipak ostavlja drugačije i teže ožiljke).

Ono što mi s "prosječnim" običnim nedostacima u odgoju možemo učiniti sami za sebe je maksimalno popravljanje kvalitete SVOG života (bez žrtvovanja, rješavanje trauma uključene) jer djeca gledaju i uče i kad mislimo da ih ne odgajamo. Ako smo mi sretni i zadovoljni, i oni će tu sliku nositi iz svog doma. Ako smo opterećeni i nezadovoljni, to nužno ostavlja biljeg i na djetinjstvu naše djece. Oni uče od nas i kako se rješavaju problemi.