isuse što ste brze, ne mogu ja to pratit
 |
|||
|
|
|||
isuse što ste brze, ne mogu ja to pratit
anemona, žao mi je što ti moram reći, al moraš se pomiriti da ovo nije trauma. a bome ni "trauma".Anemona prvotno napisa
I tu opet dolazi do izražaja karakter roditelja i karakter djeteta. Ti si cvijeto "zaboravila" bicikl, netko drugi ne bi.
Tako npr. ja ne mogu zaboraviti barbiku koju nikad nisam dobila, jer nije bilo novaca, a s druge strane roditeljima se onda nije dalo zahebavati i nabavljati barbiku iz Austrije, računali su da ću moči bez nje. Zdrava frustracija i slične gluposti.
A mene dan danas svaki put štrecne kad me dijete moli da mu kupim neku igračku, a ja kažem ne.
I tako sitnica, po sitnica.
Uglavnom, smatram da ne reagiraju svi jednako.
Moj brat jednako tako nije dobivao specijalne igračke kao ni ja, pa ih ni ne kupuje djeci.
bilo bi da je brat dobivao igračke, a ti ne.
to je jako jako loše, to preferiranje jednog djeteta. a da ne govorimo o ovim slučajevima koje pišu jadranka i winnerica
tebe neću grliti radi barbike
Ne radi se o plaču i šizama, nego o trajnoj utučenosti (zapravo, ispresjecanoj plačem i šizama). A normalne obitelji, daleko od kakve potrebe za socijalnom službom.
Posljednje uređivanje od vertex : 06.06.2012. at 12:37
samo ti na miru kukaj.Baš to seni, netko dobije limun i napravi limunadu, a netko dobije limun i slom živaca.
Imam dojam da sam cijeli život radila limunadu, a sad mi se malo kuka zbog limuna.
Nadam se da će uskoro proči.
slazem se i sa slomom zivaca. medutim kad baka i tata umru, to ti je sudbina. nitko tu nije kriv.
nekoga to zaista slomi. i to je sudbina.
neko to prezivi, a netko iz toga izade jak i pun uvida. to je zivot.
s tim se potouno slazem. samo sto uzrok najvjerojatnije nije barbika. ona je samo simbol ili okidac. uzroci leze dublje i esencijalne su naravi.
Posljednje uređivanje od seni : 06.06.2012. at 12:41
Da, htjela sam ovako nešto i ja napisati. Ono Pčelicino su objektivne traumatične životne okolnosti, ono, kad te život lomi, šta se kaže.samo ti na miru kukaj.
slazem se i sa slomom zivaca. medutim kad baka i tata umru, to ti je sudbina. nitko tu nije kriv.
nekoga to zaista slomi. i to je sudbina.
neko to prezivi, a netko iz toga izade jak i pun uvida. to je zivot.
Mislim da je tema više odnos s roditeljima i traume koje iz toga proizlaze.
Uh, ovo nije išlo barbika, nego ljetnih praznika.
A za barbike sam i ja (opet) tako pomislila, da iza tih barbika leži još nešto.
Cvijeto, ovo imaš pravo napisati jedino ako nisi imala barbiku.anemona, žao mi je što ti moram reći, al moraš se pomiriti da ovo nije trauma. a bome ni "trauma".
bilo bi da je brat dobivao igračke, a ti ne.
to je jako jako loše, to preferiranje jednog djeteta. a da ne govorimo o ovim slučajevima koje pišu jadranka i winnerica
tebe neću grliti radi barbike
Uglavnom, nije barbika uzrok mojih problema, ali ne bih išla i detalje da se zaustavim na barem mrvicu normalnom statusu.
S barbikom sam htjela reči kako ljudi drugačije reagiraju, gle ovaj primjer:
Peterlin -> nije bilo novaca -> to je rezultiralo da je postala vrlo šparna i ne kupuje djeci gluposti
Ja -> nije bilo novaca -> rezultat: kupila bih djetetu sve na svijetu, samo da nikad nema taj osjećaj "nema se".
Peterlin ima na neki način prihvatljiviju (poželjniju) reakciju na "traumu", jer želi da djeca dobro raspolažu novcem, a ja svojeg samo želim lažno zaštititi od života.
djeca ne bi trebala biti utučena radi postupaka roditelja. nikako. radi postupaka koje možemo popraviti, tipa ljetni praznici.
bez obzira kakav su tip, hoće zaboraviti, neće zaboraviti, hoće li to utjecati ili neće.
evo mogu se nadovezati na ovu temu i napisati kako "trauma" utjece na moj zivot, naravno negativno.
iako bi se ovdje moglo napisati trauma = fobija ali, eto, podsjetio me "vjetar" iz prethodnih postova, jer je spada sigurno u usađeni/nametnuti obrazac ponasanja
Od kad mi seze sjecanje u najranije djetinjstvo (zivjeli smo na selu) svaki put kad bi se imalo priblizila travi negjde malo dalje u vrtu ili sl su me strasili zmijom.
Mama je zmijofobicar i njena reakcija na glistu je bila vrisak, trk uzas a tek na bjelousku i slicno - mozete zamisliti...i to se meni toliko usadilo da ja sad patim od iste stvari.
Ona je mene toliko isprepadala da jednom kad sam nasla kokosje jaje u vrtu dotrcala sva sretna u kucu kako sam nasla jaje na polju, ova je kriknula, lupila me, prostrijlila pogledom uz pitanje : "a da je unutra zmija?"...puno o tome sad razmisljam ali tome naprosto, bojim se, nema pomoci (terapije i suocavanje sa "problemom" u tom slucaju zmijom ne dolazi u obzir).
Koliko god nastojim racionalno pristupiti svemu tome to ne ide.
Radi toga:
- ne idem u setnju od marta do prosinca u sumu, oko kuce, ne vozim bicikl
- zatvaram hermeticki vrata i prozore i ulovim se u "trazenju" kako bi zmija se ipak mogla popeti na 3.kat
- neki dan sam skoro imala prometnu jer je ogroman guz bio na cesti i ja sam automatski digla noge, vrisnula i skrenula u suprotni trak (srecom nije nekog bilo)
- ulovila sam se da branim djeci da se igraju na "rizicnim" mjestima jer bi tamo mogla biti zmija, iako je to malo vjerovatno
- ima toga jos
Ajoj, Lastane, ja budem malo jedno -malo drugo
Evo i mene...
Ja jesam doživjela poneke traume, djetinjstvo mi je bilo poprilično turbulentno i danas kada se idem prisjetiti nekih stvari moram reći da još uvijek bole.
Ne, nisam bila fizički zlostavljana, ja sam bila sama i jako usamljena.
Zanemarena, kao da i ne postojim.
Ni za koga.
I tako sam odrastala, gledajući kak se život odvija, a ja stojim kao lijevo smetalo i promatram.
Nigdje nisam bila dobrodošla osim kod bake i djeda.
Zahvaljujući njima danas imam koliko-toliko pozitivan pogled na brak i obitelj.
Da se ova tema otvorila unatrag pola godine, otrovno bih sipala svoj bijes i svoje frustracije okrivljujući sve i svakoga.
Jer, jesam, čak nesvjesno tako i živjela.
Ne, nisam čovjek koji za svoje slabosti i mane okrivljuje roditelja, u mom slučaju majku jer oca gotovo i ne poznajem pa ga ne mogu ni kriviti.
Nisam od onih koji piju, drogiraju se, plaču i kukaju, ne rade i jednostavno svi su im krivi za sve. Ne okrivljujem druge za vlastite neuspjehe.
Ja sam samo nosila tu svoju gorčinu i nisam bila sposobna za normalan odnos sa majkom... barem sam tako mislila.
Godinam živjela sama, gotovo na ulici završila sa 15 godina, ali sam se borila. Odličan učenik, zaposlila se, udala, rodila dijete. I sve je nekako išlo. I uvijek sam osuđivala neke tamo "traume" jer, ako ih itko ima to sam onda ja, a gle me koji sam fighter?!?!
I onda, kada sam se takoreći skrasila, kada više nije bilo turbulencija i nemira, kada sam preživjela prometnu, sa 20 god. ostala invalid ( to više nije djetinjstvo, ali jest svojevrsna trauma ), kada sam jedva preživjela sepsu par godina nakon prometne, kada sam sjela i udahnula, e onda mi se sve vratilo kao bumernag.
Nisam ništa shvaćala...sve je čučalo u meni dok sam se ja borila s vjetrenjačama i samo čekalo dan kada će isplivati na površinu.
A pravila sam se jaka, nedodirljiva i neuništiva.
Rane su isplivale i bile jako bolne. Njen alkoholizam, promiskuitet, siromaštvo,nemanje doma, izjavljivanje ljubavi od strane očuha, njeno izbivanje noćima, ma ima tu...svega
I onda se to odrazilo na moj brak, na odnos s majkom, na sve...Potpuno sam se izgubila.
Danas, hvala Bogu moram reći da sam se uspjela donekle očistiti, jedini lijek je oprost, ali potpuni, svijest o tome da što god ti je roditelj učinio nije bilo namjerno, radila je najbolje kako je znala, a griješila je jer je samo čovjek, a svi mi griješimo. Danas, nakon 30 godina moja majka i ja smo u jednom divnom, toplom odnosu, ona osjeća da joj je oprošteno, a ja sam sretna jer sam oprostila.
Naravno, ima tu još svega, ali glavnina prljavštine u meni je otišla, zahvaljujem to molitvi i Božjoj milosti.
Bumbalu, možeš ti to, kako ne, ako sam ja savladala vjetar, možeš ti i zmiju.
Evo to se meni desilo prošle godine, ali, hvala Bogu plivam dalje, dio sam riješila, ostatak rješavam.
Da mi je netko godinu prije toga tako nešto spomenuo, proglasila bih ga ludim.
Teško je, užasno teško, kad te nakon 32 godina jednog uvjerenja, život opali u glavu.
mayato
,anemona, je, živiš, osuđuješ tuđe "slabosti" izazvane tim nekim ko-fol traumama, misliš si "ma kakve su to gluposti, treba biti jak, treba se boriti, raditi, ići, najlakše je kukati nad vlastitom sudbinom", a ona...bum...svijet koji si stvorila se rasprsne u tisuće komadića i "tko se sda smije, ha?" - kao da te netko cima...
ali, ja mislim da je najvažnija naša svijest o svemu, onda smo već u prednosti, kada znamo s čime se treba uhvatiti u koštac
Mhm, ja nisam sigurna da je ovo moje bolje.... Pitanje je što je bolje, možda ovo tvoje.Cvijeto, ovo imaš pravo napisati jedino ako nisi imala barbiku.
Uglavnom, nije barbika uzrok mojih problema, ali ne bih išla i detalje da se zaustavim na barem mrvicu normalnom statusu.
S barbikom sam htjela reči kako ljudi drugačije reagiraju, gle ovaj primjer:
Peterlin -> nije bilo novaca -> to je rezultiralo da je postala vrlo šparna i ne kupuje djeci gluposti
Ja -> nije bilo novaca -> rezultat: kupila bih djetetu sve na svijetu, samo da nikad nema taj osjećaj "nema se".
Peterlin ima na neki način prihvatljiviju (poželjniju) reakciju na "traumu", jer želi da djeca dobro raspolažu novcem, a ja svojeg samo želim lažno zaštititi od života.
Možda ja svojoj djeci generiram traume, jer oni znaju da kod nas nije slučaj "nema se", a opet ne mogu dobiti sve što zažele. Ne znam. Govorim o tome pred svojom djecom u nadi da će razumjeti naš stav.
ne kupovati djeci gluposti uopće nije loše, bez obzira na to koliko se novaca ima.
Čitam i razmišljam... ja mislim da ni more ni ne-more nema veze ni sa čim, nego kakvi su mama i tata i kakvi su dida i baka i kakvi su međusobni odnosi. Ako su djeca poslana kod dide i bake, a ovi trolaju na mamu i tatu (hm... je li to dobar način da upotrijebim ovu riječ?) vjerujem da je to bolno. Ako dijete ima osjećaj da je krumpir bačen iz jedne zdjele u drugu zdjelu i nema međusobnog kontakta i topline, vjerujem da je to banana. Ali ako je obitelj jedna velika dugačka i široka rasprostrta ljubav tu i tamo u zajedništvu, onda nikakvih kilometri ne rade razlikju. Osjeti se i ljubav i zamjeranje i jesu li roditelji poslali dijete na odmor ili da ga se riješe.ma uvijek me kod ovakvih tema strah da ta jadna djeca fasuju more, a za bezveze.
Opet dolazimo do toga da nema nikakvih vanjskih stvari koje bi bile važne koliko osobni stav ljudi i međusobni odnosi. Ako ti barbiku ne kupi majka odsutna duhom, i slijepa na tvoju muku to je grdno, arko ti je ne kupi majka koja je to ozbiljno poslušala i lijepo rekla i dala neku kompenzaciju, vjerujem da je to puno bolja varijanta...
Nema prečica. Moraš biti dobar čovjek i imati dobre odnose u obitelji...
ispričavam se na tipfelerima. Nisam pregledala post...
Bez brige, od tipfelera nitko od nas neće imati traume... (šalamala).
A sad ozbiljno - Ifigenija, točno je to što si rekla za zdjelu punu ljubavi. Ali što ako nema, ako nije bilo, ako se nije moglo??? Neki ljudi jednostavno nisu imali sreće s roditeljima. Nose ožiljke, ali i svijest o tome što ne treba činiti. Ja iskreno vjerujem da su takvi bolji roditelji svojoj djeci od prosječne populacije.
Da se nadovezem na prethodnu stranicu, mene je cuvala baka, to su mi najljepse uspomene iz djetinjstva. ALI, jednom prilikom su moji isli na put, a mene su ostavili kod bake. Ja sam urlala satima. Sjecam se sta sam imala na sebi kad su me ostavili kod bake i otisli, kakvo je vrijeme bilo i hrpe detalja, a imala sam niti 4 godine. Ne znam zasto su me ostavili jerbo su se vratili nakon puno brze nego su planirali, kaze mama da sam im nedostajala. Nismo to tada obradjivali, tu temu, nego puno kasnije, kad sam na njeno "zbog tebe smo se vratili nakon samo 5 dana" odgovorila "tako vam i treba i nadam se da niste ni sekunde uzivali".
A danas pitam svoju djecu sto ce. Hoce li ici ili ostati? Hoce li biti kod bake samo dok sam ja tamo ili zele ostati dulje?
Jesenas sam se kod mame vec spakirala, stavila sve stvari u auto i krecemo, a V u plač i lelek. Jer je pozelio ostati. Pa je ostao jos tjedan dana.
Mene su moji deda i baka čuvali i preko godine, i ja sam ih obožavala, posebno dedu, a i živjeli smo svi zajedno do moje treće godine - bili smo baš prava proširena obitelj (i previše, ali to je pak druga trauma iz djetinjstva). Pa opet - bilo mi je grozno biti bez roditelja preko ljeta, i na to vrijeme imam samo ružne uspomene. Sjećam se kako sam bila tužna, kako sam iščekivala mamu i tatu petkom popodne, kako mi je sve bilo ružno. Jednostavno sam bila premaleno dijete da bih bila tako dugo bez roditelja. Kasnije (kad sam već išla u školu) sam ostajala po mjesec dana na moru sa maminim bratom tj. njegovom obitelji, i roditelji mi nisu falili niti sekunde.
To je to Mima, nekad se nije bs gledalo na to koliko je dijete staro i kakve su mu potrebe. Odnosno, iz moje perspektive cini mi se da je to bila rijetkost.
Pa ja mislim da se ovo ostavljanje djece na moru preko ljeta itekako prakticira i danas.
Tek sam sad našla vremena pročitati i mislim da je Ifigenija pogodila bit. Cijela proširena obitelj je obilježila moje djetinjstvo. Mi smo svi bili vezani. Svi u dobrim odnosima, i još smo.
Moji nona i nono nisu bili na moru, nego iza prvih brda, ja sam živjela na moru. Nisam bila tamo radi mora, nego jer sam željela ići.
Pričajući sa sestrom otkrila sam da njoj to nije bilo tako lijepo iskustvo. Možda je stvar u meni, u tome da sam zadovoljna i kad sam sama i kad sam sam u društvu. Mene oduševljavaju nova iskustva i nova mjesta. Putovanja i seljenja su mi plus. I nikad mi u životu nije bilo dosadno. Niti je sada.
Mislim da jako ovisi kakvo je dijete i kakve će traume donijeti u život. Tu nema univerzalnog recepta.
Mislim da je najvažnije sa djetetom otvoreno od prvog dana, da ono zna da ga volite bez ograničenja, ali da ne možete uvijek biti tu. U životu može biti lijepo u raznim situacijama i s raznim ljudima.
A o zlostavljanju mi je teško čitati, iako znam da ga ima.
bio bi red da i ja dadem svoj doprinos ovoj temi iako nije baš da mi riječi silaze sa usana, jer ne znam odkud početi.
pa ću početi od početka. a početak je takav da se od najranijeg djetinjstva osjećam nesigurno, a jako voljeno. to je zato po nekoj mojoj procjeni jer iako sam bila stalno mažena, ljubljena, pažena, iako mi se govorilo koliko me se voli i kako sam pametna i lijepa ja sam osjećala jednu strašnu kaotičnost i paniku. a to je izviralo iz međuodnosa mojih roditelja. pa iz odnosa baka i djeda naspram mojim roditeljima.
njih dvoje ne zna se jesu se više mrzili ili voljeli i za mene je to strašno. nisi nikad znao kad silna ljubav može prerasti u jednu dramu, punu ljubomore, odlazaka, vraćanja, klečanja na koljenima... pravi film. samo mi se moja rola nikako nije dopadala.
pa ti blesavi starci, babe i didovi, pogotovi s jedne strane. skroz nezdravi odnosi i haotično okruženje, ispoljavanje mržnje i prezira prema mojoj majci ili ocu, a u to se uključivala fala na pitanju i uža i šira rodbina, pokoji susjed. ma katastrofa.
i ja zamjeram svima i danas. jer nisu od svoje usredotočenosti na sebe ni mislili na mene, osim deklarativno. pa se poslije kupovalo i mitilo da bi se umanjio osjećaj krivice. pogotovo majka. ona je inače jedna brižna osoba i u stanju je za svoju djecu i unučad učiniti sve i dati zadnji dio sebe. ali kako nije znala urediti svoj život tako je krivicu i jad og nemira za koji je i sama kriva ublažavala materijalnim stvarima. a one ti nikada ne popune prazninu. pa je tako u meni ostala jama duboka. i nisam nikad dokraja uspjela prevazići te boli, iako sam po neim društvenim mjerilima i uspješna i postigla dosta i blablabla. na prvi pogled oštra i jaka ko stijena i stabilna.
i ne znam jesam oprostila i zapravo nisam sigurna ni što to točno znači oprostiti?
znam da ne nosim gorčinu i ljutnju, volim jako svoje roditelje, i onu koja je još tu i onoga koji nas je nažalost iznenada napustio zauvijek
i znaju oni koliko je to mene povrijedilo jer nisam to šutke pomela pod tepih, bili smo uvijek vrlo otvoreni u komunikaciji.
ali da sam svjesna da je moglo drugačije i da me se moglo poštedjeti raznih scena, e pa jesam, neću lagati.
i žao mi je mene u tim krhkim godinama. eto.
nastavak kasnije, b eba plače...
X
U mjestu gdje mi imamo kuću, znamo barem 5,6 obitelji gdje roditelji dođu sa djecom npr. 1 tj u 6mj, onda ih ostave do početka škole, a u medjuvremenu dođu na GO po 2,3 tjedna.
Na prvi pogled djeca sretna i zadovoljna, barem se tako čini promatraču sa strane.
Mi se opet svi navlačimo na more, pa u ZGB, pa se kuhamo u ZGB, pa na more, pa opet natrag...a bed mi je radi svekrve i svekra, imaju kuću na moru, svekar je bolestan čovjek kojem boravak na moru jako odgovara, ali ne može ostati sam. Pa onda kada ja odlučim da uzimam djecu u ZGB, ide cijela karavana, baka koja čuva djecu, a mora onda i svekar. Ono, imam osjećaj da ja radi svojih trauma ustvari traumatiziram pola obitelji.
I nije tako jednostavno doći po djecu ako se predomisle, jer onda kako sam rekla, mora ići i baka-čuvalica, treba organizirati i prijevoz za svekra...cijeli cirkus...
Moja sveki mi priča da su ona i muž išli odvjeno na GO, npr. ona 3tj, pa muž 4tj kako bi djeca bila što duže na moru, ali onda nisu bili zajedno kao obitelj na moru.
Prakticira se bome i ostavljanje djece kod baka i deda i preko tjedna (meni nezamislivo i nepojmljivo, osim u slučaju huuude sile na vrlo kratko). Ima svega... Bez brige, takvi roditelji ne brinu imaju li njihova djeca traume. Ali možda će ta djeca jednom otvoriti neki sličan topic.
Zapravo, i ja ostavljam dijete na moru preko ljeta. Ali sa tatom, pa to ne računam pod traumu. Ionako ga više voli nego mene
Mene je mama ostavila baki na čuvanje kad sam imala godinu dana i bila sam kod nje cijelu školsku godinu jer je ona radila u drugom mjestu gdje nije imala nikoga tko bi joj pomogao oko mene.
Ja se toga praktički i ne sjećam, ali cijeli život osjećam nepovezanost s njom i nikad nismo imale dobar odnos. Ona tvrdi da je to zbog toga, da joj je to najveća greška u životu, dan danas mi se konstantno ispričava zbog toga... Godinama sam govorila da me je baka rodila.
Nije da joj zamjeram, ali vjerujem da je mogla drugačije (nije znala...) i nekako sam izgubila nadu da ćemo se nas dvije ikada "naći". Često se zbog toga pitam koliko se stvari dogodi da ih se uopće ne sjećamo ili ih nismo svjesni, odnosno uopće nas tada nisu traumatizirale, ali su ostavile posljedice za cijeli život...
mima, tu ima materijala za nekoliko topica.
dakle, to jesu određene traume i sigurno su ostavile svoj trag. ali nikako na način da tražim opravdanje i izgovor za neke vlastite neuspjehe, više u segmentu mog odnosa prema ljudima, mojoj sumnjičavosti, određenim strahovima itd...
nadalje, nisu sve traume "traume", netko ko je živio u stabilnoj obitelji sigurno nema one stresove koje imam ja
oni koje su roditelji ostavljali same noćima - što je meni nezamislivo jer se mene vječito vuklo svukuda i nikad nisam ostavljena negdje ako to nisam željela- imaju opet drugačije doživljaje od mene
i onda se sve to ispreplete i reflektira na različite načine i rekla bih na različite aspekte svakog od nas
no jedino što je sad važno, mislim sad kad smo i sami roditelji, jest naučiti se odmaknuti od te traume i ne prenositi je dalje na svoju djecu
shvatiti da ona nema veze sa našim sadašnjim životom i pokušati je ostaviti tamo gdje pripada, u prošlosti...
Da je ovakva tema bila otvorena prije 4-5 godina, bome bih se raspisala. Nevjerojatno je koliko mi je majčinstvo pomoglo da osvijestim traumčice i traume, a kad sam natrčala na Juula čitala sam ga uz papirnate maramice. Meni je on bio biblija za odgajanje sebe same.
Vremenom sam neke stvari riješila s mamom, neke vise u zraku, ali meni srce svaki put procvjeta kad vidim koliko je i ona napredovala kroz unuke. Druga žena
Sa mnom je obavila odličan posao, uz sve traume dala mi je i alate s kojima u odrasloj dobi mogu raditi na sebi.
Jedina trauma iz djetinjstva kojoj ne znam uzrok je trauma od popodnevne smjene u školi - grč me uhvati kad prolazim kraj nje - noć i svjetla iz učionica
a možda i na drugi i treći i svaki slijedeći pogled!?
a ove insinuacije o roditeljima koji ostavljaju djecu i zbog toga su grozni i baš ih briga imaju li djeca traume su, najblaže rečeno, nepotrebni (da ne kažem niski)!
I moji su mene ostavili kod bake kad sam imala 8-9 mjeseci, da završe studij. To je trajalo do mog prvog rođendana, kad je mama odlučila da ne može više tako i vratila se po mene i završila studij uz mene.
Iako su mi djed i baka stvarno super, i sa mamom sam poslije bila uvijek jako bliska, mislim da je ostao trag toga na našem odnosu. Sad je sve okej, ali bile su neke faze kad sam ja bila neobjašnjivo osjetljiva na neka njena odsustva zbog posla, shvaćala sam ih jako osobno, dok je moja sestra kroz iste stvari prošla prilično ležerno. Razgovarale smo o tome i zaključile da to možda ima veze. Ona je rekla da je svjesna da je to možda ostavilo traga i da joj je jako žao, ali je tada donijela taj izbor i radi mene, jer je "htjela da ja imam sretnu mamu".
Iz sadašnje perspektive i to mi se čini kao važna i velika stvar koju mi je dala kao budućoj mami. Ona je napravila najbolje što je mogla, ostavila me tamo gdje je znala da će me se voljeti i skrbiti o meni kako bi i ona, ali morala se pobrinuti i za sebe. Svakako mi je to draže nego da me okrivljavala za propuštene prilike.
???
S kime se ti svađaš?
ni sa kim!
htjela sam reći da zašto misliš da su djeca samo na prvi pogled sretna (a tko zna kako im je stvarno)? Zašto je tako teško povjerovati da stvarno jesu OK, sretna i zadovoljna?
drugi pasus je išao na komentar peterlin #129
zašto misliš da su takvi komentari nepotrebni? Ja to također vidim kuda god se okrenem. I svi imaju krasna objašnjenja i niko ne govori o tome kako mu je zbog toga teško. Svi govore o tome kako je to "za dijete bolje". Bitno je što ti želiš, što si već odlučio, što tebi više paše...argumente ćeš već naći putem...to je moje iskustvo.
Ja sam kao tvoj bratI tu opet dolazi do izražaja karakter roditelja i karakter djeteta. Ti si cvijeto "zaboravila" bicikl, netko drugi ne bi.
Tako npr. ja ne mogu zaboraviti barbiku koju nikad nisam dobila, jer nije bilo novaca, a s druge strane roditeljima se onda nije dalo zahebavati i nabavljati barbiku iz Austrije, računali su da ću moči bez nje. Zdrava frustracija i slične gluposti.
A mene dan danas svaki put štrecne kad me dijete moli da mu kupim neku igračku, a ja kažem ne.
I tako sitnica, po sitnica.
Uglavnom, smatram da ne reagiraju svi jednako.
Moj brat jednako tako nije dobivao specijalne igračke kao ni ja, pa ih ni ne kupuje djeci.
nisam često dobivala ni druge igračke koje sam htjela, kako kada, neke bih uspjela izmoliti ali Barbika je bila stvar principa
to ne smatram traumom nego frustracijom koja me oblikovala na dobar način, danas ne patim ako mi nešto materijalno nedostaje, a djetetu slabo kupujem, samo igračke koje mislim da su kvalitetne (zato joj sada kupuju bake i djedovi - da, i oni koji nekad meni nisu baš previše kupovali
neke druge frustracije su me oblikovale nešto lošije, tako to ide
Mislim da Deaedi nije imala nikakve primisli vezane uz to. Jednostavno na prvi pogled sve izgleda ok. Mozda i jeste ok, a mozda nije. Nije to tako jednostavno procijeniti.
Baš vas je dobro čitati. Izgleda da ja imam puno veće traume nego što sam mislila.
Posljednje uređivanje od Trina : 06.06.2012. at 15:49
Da. I nemam generalnih "procjena" - jel' za neku obitelj (znači, roditelja i dijete) bolje ovako ili onako. Obitelj je cijeli splet, od financija, kome je dijete povjereno, na koliko dugo, s kojim ciljem, preko osjetljivosti, do karaktera itd. Neko će to uzeti kao traumu, neko neće niti trepnuti, vjerojatno ovisi i o okolnostima i o karakteru i općenitom odnosu i sto st6vari. I nema "instant" rješenja -stila, za djecu je bolje da preko ljeta ostaju u vrtiću u dežurstvima ili u klimatiziranom stanu s čuvalicom i roditeljem(ima) koji radi do 17 h versus za dijete je bolje da ostane na moru, s bakom.
More oko mora. Sasvim moguće.
Na ovom topicu ja sam osvijestila da sam imala moru od silnog neostavljanja - ono, do faksa maltene nikad sama u stanu ili sam mogla te primjere nabrojit na prst jedne ruke.
Neko je imao moru od ostavljanja.
Život nije jednostavan i nisu recepti.
Posljednje uređivanje od ina33 : 06.06.2012. at 16:04
Neki jesu, neki nisu, neki koji su primili puno ljubavi su zaključili, kao mačke, da su oni kraljevi svemira i da se svi njima trebaju klanjati, drugi hoće takvu istu ljubav dati drugima... Nekima je u kostima što da rade jer su to dobili, neki jer nisu dobili, svega sam vidjela u svom kratkom životu...
Ali, kad razmišljam o svim tim kaosima u kojima ljudi žive i odgajaju djecu (mislim na odnose u nuklearnoj i proširenoj obitelji) vjerujem da je užasno važno da se netko sabere i da taj, ako i ima ludila okolo, bude povezan s djetetom i bude tumač i zastupnik djeteta, ne znam kako da to kažem. Npr. bila je ta žena u čijoj obitelji je bilo bolesti i ludila svih vrsta, ali njezina snaga, sabranost, svijest o tome što ide, a što ne ide je očuvala djecu usred muževe bolesti, izbjeglištva, siromaštva, posebnih potreba u obitelji, ma da ne povjeruješ što jedna žena prebaci preko ramena i sačuva dostojanstvo, ljepotu, snagu... ono
Naravno, njezina djeca će imati zla za pamtiti i ogorčenosti i tuge, ali i ljubavi i topline koja će ih, ako išta, izvući iz svega toga.
"neki koji su primili puno ljubavi su zaključili, kao mačke, da su oni kraljevi svemira i da se svi njima trebaju klanjati", to je istina...teško je djetetu objasniti da je voda, iako svaki put curi kad odvrneš pipu, svejedno dragocjena
Znate što? Toliko se priča o traumamai da svaka od nas zna sistematizirati svaku traumu, od smrti roditelja do ne znam koje sitne stvari, ali jako malo imamo prilike čitati zdrave modele. Ono, kako je nečija majka ili otac u ovoj ili onoj situaciji svladala ili svladao neku stvar. Ili još nedodirljivije - kako je čovjek gledao, disao, govorio, što je u njemu bilo, pa da modeliramo... Ja bih radije dalje ovu temu u pozitivne primjere - jer raspravom o traumama nećemo daleko stići. Ali, svaka pozitivna stvar mislim da je više nego dobrodošla, da nam uđe u repertoar...
Beti, piši
pa evo, ja sam na ovom topiku isto osvijestila neke stvari.
primjerice, čini mi se da je nekako uvriježeno mišljenje da ne treba pred djecom skrivati osjećaje. to je i moje mišljenje, u globalu.
no, sad kad sam pisala onaj post, shvatila sam da je moja mama pred nama - skrivala osjećaje. nismo svjedočili tu silnu tugu, možete misliti, ona s 32 godine ostala udovica s dvoje male djece. sjećam se njenog plača kad je tata umro, sjećam se cijelog dana kad nam je to rekla, sjećam se sprovoda.
no, kasnije se više ne sjećam tuge. :- /
poslije nam je pričala, on je umro u 10. mjesecu, mi smo u 1. išli na skijanje. i kako su joj to zamjerile neke, ove, glupe babe, da kako može ići na put, a muž joj je umro. a ona je htjela samo nama priuštiti veselje.
sjećam se i jednom smo je vidjeli kako plače. i znate što, nije nam to bilo drago. osjećali smo u tom trenu nesigurnost. to smo ja i sestra baš nedavno pričale. sestra i ja smo inače jako jako slične po karakteru. vage obje :D
mi smo tada trebale veselu mamu, koja radi, ide na godišnji, gdje se nekako nastavlja život. poslije nam je pričala i kako joj je najveći strah bio da se ona razboli - pričala kasnije, ali nije to nama onda davala do znanja, taj strah. srećom, nije imala strah od gubitka posla, npr.
jbg, sad se rasplačem kad o tome razmišljam
hoću reći, to ja sad tako racionaliziram, ali djetinstvo je bilo - bezbrižno.
e sad kad me krenulo, nije sve bilo idilično. recimo užasno mi je bilo to što nisam studirala u zg, i ono što volim, nego glupu ekonomiju - u rijeci. bio rat, nije se imalo para, i zg je bio nezamisliv. mislim, možda se i moglo nekako, al to bi značilo da se ostatak obitelji žrtvuje. mami to nije dolazilo u obzir.
kad čitam inu sjetim se tih vremena kad sam očajnički htjela biti sama, puštati muziku i pjevati, npr. a puna kuća.
tu traumu sam rješila što sam na 3. godini faksa otišla raditi godinu dana u italiju, ko baby sitter. i dala godinu u roku, btw, to govori o kvaliteti istog
i onda se zaželjela te pune kuće
i našla super posao kojeg volim, pa sam riješila i traumu ekonomije.
tako, ne znam, vjerojatno neke moje negativne strane, koje bih željela promijeniti (al mi nikako ne ide, pa sve si mislim da i odustanem) i potječu od nekih odnosa u obitelji. npr moja štedljiva mama (ne, nisam imala barbiku, nisam ju ja mislim ni htjela, al sam zato htjela superga tenisice, a ne one s ponte rossa falše
ili moje kampanjstvo.
ili - neupornost.
ali, opet, tko bi znao zašto je to tako. glupo mi je uopće sad razmišljati - e, da je mama dok sam išla u školu, kroz koju sam prolazila što se kaže od ku**a :D razvijala moje neke sposobnosti, sad sam mogla biti, nemam pojma šta.
đizs trina, šta nam uradi s ovim topikom, svašta sam vam ovdje rekla
Nekako ne mislim da je zivot bez barbike ili slatkisa, par sati kod djeda i bake ili more bez staraca trauma (zavisno od dobi djeteta i koliko ostaje)...
To su sve stvari koje nas usmjere u zivotu, al nikako trajno obiljeze.
Oblikuju neke karakterne osobine: stednja, rasipanje, samostalnost i slicno, sto te zapravo manje vise u zivotu i ne odredjuje.
Zahebala sam ja samu sebe čini mi se, podsjetile ste me na masu situacija, rečenica, postupaka...đizs trina, šta nam uradi s ovim topikom, svašta sam vam ovdje rekla
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
