ono sto sam ranije nazvala "nabijanje na nos" je frustracija. i nije losa. dobro je shvatiti da nece uvijek biti kako zelis. kao i da se neke nepravde dogode slucajno. i da ljudi, koliko god se trudili, grijese. to nam daje dobar temelj za odnose sa drugim ljudima dalje u zivotu.

i jos nesto. ljudi mogu zivjeti u losim uvjetima, jako losim, ali ako su osnovne stvari ok, sve ce biti ok. recimo, moj je otac bio alkoholicar i bilo je uzasno i vrlo traumaticno zivjeti tako. srecom, mama je bila stabilna zena koja nas nije znala previse maziti ali se uvijek brinula za nas - njeno je videnje ljubavi briga za nekoga u smislu - uvijek smo bili cisti, na toplom, imali sto jesti. meni se to (materijalno) nije cinilo malo, jer sam znala djecu koja su imala jos manje. i koliko god nas mama davila svojim pravilima i kontrolom, znali smo da se na nju mozemo osloniti bude li frke. jes da ce nas pojest zive prodikama, al bit ce uz nas :D ja sam nekako imala ideju da djeca koja zive u lijepim kucama, sa (izvana gledano) stabilnim roditeljima imaju puno ljubavi, njeznosti, podrske, sve one ljudske osnove za zivot, i bilo mi je cudno cuti da nije tako. moja mama cak ponekad komentira kako smo mi malo imali a opet smo bili sretniji do puno ljudi koje znamo, i kako smo brat i ja odrasli u dobre ljude (a mogli smo skrenut s "pravog" puta samo tako).