kako netko rece - vazno je slusati i pratiti dijete. Ja sam "oduvjek" po ljeti isla baki i djedu jer je mama radila samo sezonski dok smo bili mali, moji tada nisu imali telefon, ne bi se culi danima, sjecam se da bi se zaletili do nas jednom ili dva puta u dva mjeseca jer su radili u turizmu, bez slobodnog dana. I, ja sam obozavala ta ljet ana otoku, ni najmanje se ne tjecam tih trenutaka kao traume. Pa opet, meni nije palo na pamet moje klince pustiti same kod bake i djeda prije 5 godine starosti (tj. F jos nije sama ostala s njima, vidjet cemo kada ce ona). Mami je to u pocetku bilo jako cudno, vjerojatno je i bila malo povredjena ali prihvatila je to, sada za F niti ne pita . A oni po lejti idu u vrtic kao i po zimi, koja je razlika? Njima malima trebaju roditelji, svejedno im, na moru ili u planini. Ok, bila bih fleksibilnija da se radi o baki koja i inace cuva djecu na redovnoj bazi.

Ostale traume - bilo ih je, puno malih, mislim da sam ih vecinu dobro proradila i "prerasla" ali da sam mogla i bez njih, sigurno nesam. Ako se vratimo na uvodni post, s jedne strane imamo ljude koji za sve svoje probleme optuzuju traume iz djetinjstva, ali meni su zanimljivi i oni koji nemaju osvjestene "svoje traume" i nacin na koje one odredjuju njihovo svakodnevno funkcioniranje, stavove, sustav vrijednosti...