Traume iz djetinjstva

[flopica]

Mogu potpisati Beti, potpuno slična djetinjstva. Osim što sam jednom, kao 8godišnjakinja, ustala noću na wc, u gluho doba, i čula tatu i mamu kako se nešto raspravljaju. malo me uzbrinulo, ali sam odmahnula glavom i otišla leći. Sve do rata. Tada za nas nastaje pakao, ali ja sam već imala 17. godina i moje traume više nisu bile djetinjaste ili umišljene već veoma stvarne i bolne. I najtužniji trenutak mog života je bio trenutak diplomiranja moje najmlađe sestre, uspšješnog studenta koja sa 23. godina zavrašva četverogodišnji studij. Ja sa 29godi, brat sa 26 stojimo, u ime naših roditelja, i mentorica prilazi i čestita nam, sa suzama u očima. Moja sestra je bila prva studentica koja je diplomirala bez ijednog roditelja. I svi smo plakali, i posmatrači, i komisija, svi. Nadam se da neće to moja djeca doživjeti, niti ičija na ovom svijetu.

eris, baš potresno
to je pak trauma, brz obzira na godine
ja se ratnih ne želim sjećati jer odoh preduboko i predaleko
iako iz dječje perspektive i kad ne možeš barbiku dobiti boli duša
a kad ostaneš bez doma, grada i obitelji u paketu to je posebna rana koja valjda nikad do kraja ne zacijeli
ma ajmo mi na neke ljepše teme
ja odoh s ovog topica