Citiraj Anci prvotno napisa Vidi poruku
ono što ja pamtim, čak više nego tugu, jest taj osjećaj užasnog straha za mamu i da se mami nešto ne dogodi.
a bila je prilično bolesna i užasno sam bila u strahu da ćemo nas troje ostati sami

netko je gore već spomenuo, strah da mamu ne razočaraš i želja da sve napraviš dobro. mada, onda to nije nikad tražila. bila je jako zaštitnički raspoložena. s kritikom se nikad susretala.
Ja
A ovaj dio sa strahom sam zaboravila spomenuti, sad si me podsjetila.
Ružan, ružan osjećaj, taj vječni strah da ne izgubiš još nekoga (a za ne falit mi je, nakon svega, brat bio regrutiran u ratu, iako jedva punoljetan, danima nismo znali gdje je ni je li živ).

Što je najgore, i moja mama je odrasla u takvom strahu. Pričala mi je o tome kad sam već odrasla. Bila je jedinica i živjela sa samohranom majkom, bez rodbine s kojom su bile bliske, u stalnom strahu što bi bilo s njome da joj se mami nešto dogodi (na sreću nije, to je ta moja obožavana baka).
Valjda zbog toga ja danas želim što veću obitelj, neku sigurnost za svoju djecu... Eto, što mi je život učinio, čak volim suživot s muževim roditeljima i ustvari sam jako sretna jer živimo u istoj kući pa djeca imaju i njih uvijek doma.
A shvatila sam kolika mi je to utjeha kad me život počastio još jednim limunom - karcinomom
Trebala sam zbog liječenja biti odvojena od djece puna 4 tjedna, prvi put, nakon što ni jednu noć nismo proveli razdvojeni. Bili su s tatom , nonima, rođacima, tetkama... prošlo je dobro, nadam se, i nadam se da neće oni imati traume od cijele te epizode, to bi mi bilo najteže.

I nekako razmišljam da se s tim traumama, nastalim uslijed nekih nesretnih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ili popraviti, možda i lakše nositi, koliko god nezgodne bile. Ja sam svjesna da je to bila viša sila i da smo se svi trudili izaći iz tih situacija sa što manjom štetom pomažući jedni drugima.
Ali ove situacije, o kojima pišu winnerica i jadranka (cure najveći) su teže utoliko jer je iz tih situacija bilo izlaza, jer ljudi koji su trebali reagirati nisu učinili ništa, jer im se moglo pomoći, ali nije...
Ali eto, ako se vi danas trudite ne ponoviti te greške na svojoj djeci, opet je neko dobro iz toga izašlo. Tako ja na to gledam.
Imam jednog prijatelja kojega je otac tukao dok je bio mali, on danas ima svoju djecu i kaže da nema toga što bi mogli učiniti da ga naljute toliko da ih udari. Jer on zna kako je to dobiti batine. I, koliko god tužna bila njegova priča, opet je iz tog zla izašlo neko dobro.

Očito se ljudi nose sa svojim traumama tako da odu u sasvim suprotnu krajnost (anemonina rastrošnost ) ili se nastave ponašati prema tom obrascu iz djetinjstva (peterlinina štedljivost). A ova druga opcija je prestrašna kad su u pitanju batine ili drugi oblici zlostavljanja.