Imam nekoga u svojoj blizini sa dubokim ranama i teskim oziljcima a da ustvari nije svijestan svojih traumi. Volim ga kao vlastito dijete ali tugu iz njegovih ociju ne mogu izbrisati. I to mi je tesko. Ulazim u njegov svijet svijesna rizika da mogu biti izbacena, ali zid sam samo malo napukla, nisam uspjela srusiti. I krecem se u minskom polju, moram paziti na krive korake. Mi koji smo svijesni nasih traumi, ne izvlacimo se na njih, radimo na tome. Oni koji nisu- ne mogu nista zato.