mislim da nije ponta bivanja posve suprotnim. naravno u nekim stvarima je to dobro. ja sam npr. dobivala batine onako prosjecno, ko i druga djeca nase generacije. ali pamim ih.
i ne znam sto bi se trebalo dogoditi da dignem ruku na svoju kcer.

globalno mislim da se radi o tome da covjek zaista vidi i osjeca dijete. da je emotivno dostupan, da promatra i razumije. a ne da samo radi suprotno od onog sto je imao u djetinstvu. vidimo da smo na slicne stvari razlicito reagirali. jer smo drukciji.

ali znam da nije jednostavno.

ja recimo intelektualno ne drzim do kazni. i mislim da se dobro odgajati moze i bez njih. sto je sreca.
jer ja kaznjavanje i dijete kao sklop ne mogu emocionalno podnjeti. naprosto mi ispliva vlastita bol, te ne mogu biti uvjerljiva ni sebi ni djetetu. dugo sam mislila da je moja nesklonost bilo kakvom kaznjavanju naprosto intelektualne prirode. kaznjavanje mi je besmisteno u konceptu roditeljstva.
medutim to je samo djelomicno tocno. ona je velikim djelom emocionalne prirode. ja to naprosto ne mogu.

sto se tice emocija, mislim da ih treba pokazivati djeci.
ali se slazem sa cvijetom, da u velikim potresima djecu treba zastiti od preteskih emocija.
mislim da je njena mama dobro znala sto radi, kada je svoju bol zbog muza skrivala od djece.