Svimbalo, ne znam odgovor na ono tvoje pitanje da li je bolje da smo osvijestile ili ne, ove svoje traumice. Ja mislim da je možda ipak bolje jer vidim kod sebe da sam pronašla uzrok nekim svojim malim nezadovoljstvima.

I razumijem o čemu govorite, da ste se ogolile. I ja se tako osjećam (a nisam napisala ništa ekstra, one najgore detalje nebi ni vlastitom mužu ispričala nažalost) ali mi je i malo lakše. Ne zbog toga što sam ih napisala nego zato što čitav vas pa mi postaju jasnije neke stvari. A i dobar je osjećaj kad vidiš kako nisi blesav što te određene stvari muče, vidim da se dosta vas bori sa sitnicama koje bockaju.

A temu sam otvorila na temelju jedne osobe koja zbog svojih "trauma" stoji na mjestu već godinama, čovjek koji je već odavno odrastao a živi kao teenager jer misli da nije sposoban za dalje. Ali sviđa mi se ukojem pravcu je sve otišlo, što se teme tiče