Citiraj eris prvotno napisa Vidi poruku
Mogu te potpuno potpisati. Za stvari za koje nisam sigurna jesu li dobre ili loše, jesu li mi trauma ili tek iskustvo, ne volim ni sama pričati. Istina je strašna tek kada izađe na vidjelo. Ljudi misle da ja krijem svoje "loše" trenutke, ali ne tako bih ih rado podijelila sa nekim, ali mi to ne pomaže. Mogu reći da mi je lakše to uraditi, pred vama, hrpom nepoznatih žena, nego to reći svojoj najboljoj drugarici, ili sestri. Jednostavno sam takva, pa često izgleda kontradiktorna moja otvorenost i transparentnost u RL nasptram moje šutljivosti i zatvorenosti kada su posebne teme u pitanju.
Ja sam o ovome o cemu sam tu pisala s malo kim pricala, s najboljom prijateljicom kroz suze kad mi je bilo 18, sa nekom grupom od 4 polustranca (isto kroz suze, a bome su se i oni rasplakali) na nekoj sasavoj jogi na kojoj smo svi pricali svoje zivotne price, i ispricala sam MMu, ali sasvim kratko i na nekom sasvim povrsnom intelektualnom nivou (vise sam toga rekla tu). Al zao mi je sto je tako. Voljela bih da mogu otvoreno pricati o svemu, da ne osjecam jos uvijek ovaj sram, i tu neku svoju vlastitu krivnju.

Al s pozitivnije strane, zadnjih par godina ipak uspijevam progovoriti o traumama (bolje reci problemima) koji mi se dogadjaju u danasnje dane, tipa problemi u vezi, problemi na poslu, kad mi danas neko napravi nesto nazao. Sad kad mi se tako dogodi odmah trcim to povjeriti prijateljicama. I bude mi puno lakse. I za par dana vise ni ne znam u cemu je bio problem, tj. znam na intelektualno nivou, al me na onom dubljem vise ne muci. I zaista bih voljela tako otvoreno moci razgovarati i o tim dogadjajima iz proslosli. Valjda samo treba zapoceti, ali tesko je to...