Citiraj Rivendell prvotno napisa Vidi poruku
Moja mama. Kad dođe kod mene... Ne karikiram: kakva ti je ovo spužvica za suđe, ove vreće za smeće ti nisu dobre, bolje da ti je tepih 5 cm desno, nemoj tako sjediti, zašto ti daljinski tu stoji, ova slika je bolja na onom zidu... A kad joj nešto kažeš počne se duriti pod izlikom, a ja ti samo želim dobro! Mislim da je onu o paklu i dobrim namjerama izmislio netko tko je nju upoznao.

Kad ode, samo razbacam kuću i uživam. Možda je to moja trauma, strah od reda i discipline.
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa


Nedavno, moja teta me vidi nakon duže vremena. Draga mi je, al nismo zapravo bliske.

Ono što mi je rekla zapravo dočarava kako se prema meni ponašaju oni iz koje sam obitelji potekla:

Dakle, ugleda me, ushićeno će: oho, pa pa vidi nam tebe i premjeri me (i ja pomislim, nikad se ne šminkam, reći će-baš si se i našminkala, uredila, baš lipo što te vidim, zagrlit me, izljubit)
...ona me dakle premjeri i reče, šta si se toliko udebljala, viš, viš, niko od naših nije toliko debel

i tako...ni pozdrava, ni takta, ni načina

mislim, ostala sam al naravno, samo duboko u sebi, prema vani sam rekla neku šalu u stilu, niošta ti ne brini, svu sam ja tu debljinu svojim zubima natukla il već tako neku poštapalicu koja priču baci na šalu.

Žalim samo što nisam naučila pokazat zube kad me tako zaskoče. Ne samo ta teta, tako i ostali, zaskoče me sa šta si ovako a ne onako
Jel ja njih zaskačem s pitanjima?

A nema prijateljstva u pitanjima di sam i šta sam. Sve osjećam da ostaje na razini informacije kojom se barata i mjeri moje postignuće u životu sa stalnom poštapalicom: o, dobra je ona kako joj je bilo