Optimisticna prvotno napisa
U ocekivanju sam vlastitog djeteta....i potaknuta temom vratila sam se u vlastito djetinjstvo jer svatko krece prvo od sebe. Moje prvo sjecanje uopce: imala sam tri godine, s mamom na autobusnoj stanici. Nesto sam htijela, cmizdrila i cendrala i sjecam se da mi je stanici punoj ljudi opalila cusku. Nije vise nikada to napravila, nasamo ili pred drugima. Nikada vise. Ali ja se sjecam cak i toga kakve sam cipelice imala na nogama tog dana. Male crne lakirane balerinke koje su na vrhu imale ruzicaste cvjetice koji su se kacili klip sistemom kao nausnice za nebusene usi. Iduce sjecanje na djetinjstvo mi je prvi dan u skoli.
Te vrazje batine....mama me nikad vise nije lupila ali bojala sam se bake...ljetni feriji su mi bili nocna mora (nikad necu zaboravit 3x7=21 i lektiru koju nisam morala procitati ali baka je rekla da je moram procitati na glas "Sestrice minute" par puta za redom) uz prijetnje batinama i dramatiku zatvaranja prozora i vrata jer sam se toliko derala i plakala da su to slusali susjedi.
Da, ja sam istraumatizirano dijete. Skolu sam mrzila iz dna duse. Ljetne praznike sam mrzila iz dna duse jer sam se bojala bake koja je provodila pedagoske mjere i glumatala uciteljicu a sama je zavrsila 4 razreda osnovne. I mogu reci da me sjeb... . Uvijek je zavrsavalo batinama kojih sam se uzasavala. I dan danas mi baka kaze kako bi ja zavrsila velike fakultete da me mama ostavila s njom (mama je rastavljena, oca nisam upoznala). Mislim da bih zavrsila na igli da sam ostala s njom.
Odgovori s citatom