Page 6 of 7 FirstFirst ... 4567 LastLast
Results 251 to 300 of 324

Thread: Traume iz djetinjstva

  1. #251

    Join Date
    May 2006
    Location
    Split
    Posts
    3,209

    Default

    Quote Originally Posted by Rivendell View Post
    Moja mama. Kad dođe kod mene... Ne karikiram: kakva ti je ovo spužvica za suđe, ove vreće za smeće ti nisu dobre, bolje da ti je tepih 5 cm desno, nemoj tako sjediti, zašto ti daljinski tu stoji, ova slika je bolja na onom zidu... A kad joj nešto kažeš počne se duriti pod izlikom, a ja ti samo želim dobro! Mislim da je onu o paklu i dobrim namjerama izmislio netko tko je nju upoznao.

    Kad ode, samo razbacam kuću i uživam. Možda je to moja trauma, strah od reda i discipline.
    aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa


    Nedavno, moja teta me vidi nakon duže vremena. Draga mi je, al nismo zapravo bliske.

    Ono što mi je rekla zapravo dočarava kako se prema meni ponašaju oni iz koje sam obitelji potekla:

    Dakle, ugleda me, ushićeno će: oho, pa pa vidi nam tebe i premjeri me (i ja pomislim, nikad se ne šminkam, reći će-baš si se i našminkala, uredila, baš lipo što te vidim, zagrlit me, izljubit)
    ...ona me dakle premjeri i reče, šta si se toliko udebljala, viš, viš, niko od naših nije toliko debel

    i tako...ni pozdrava, ni takta, ni načina

    mislim, ostala sam al naravno, samo duboko u sebi, prema vani sam rekla neku šalu u stilu, niošta ti ne brini, svu sam ja tu debljinu svojim zubima natukla il već tako neku poštapalicu koja priču baci na šalu.

    Žalim samo što nisam naučila pokazat zube kad me tako zaskoče. Ne samo ta teta, tako i ostali, zaskoče me sa šta si ovako a ne onako
    Jel ja njih zaskačem s pitanjima?

    A nema prijateljstva u pitanjima di sam i šta sam. Sve osjećam da ostaje na razini informacije kojom se barata i mjeri moje postignuće u životu sa stalnom poštapalicom: o, dobra je ona kako joj je bilo

  2. #252
    Ifigenija's Avatar
    Join Date
    Jun 2004
    Posts
    4,570

    Default

    Mene je ovo potaknulo da ozbiljnije pogledam neke kao probleme svoje djece. Npr. kako se znaju potući, a ja ih stjeram oboje u kaznu, a zapravo sam skužila tko koga i kako zafrkava i da se zapravo osjećaju žrtve jedno drugoga jer su mali i smotani i trebalo im je da to malo protumačim, provedem vrijeme... da ne bude da se od djetinjstva sjećaju kako su tukli jedno drugo, a mamu nije bilo briga.

    I opet me podsjetilo kako smo krhki i kako nam treba ljubavi i pažnje i vozam djecu nemilo ovih dana, ali se trudim biti prisebna i davati im onu vrst pažnje koju djeca trebaju... eto, divno nam je. ovaj topic je baš koristan...

  3. #253
    Ifigenija's Avatar
    Join Date
    Jun 2004
    Posts
    4,570

    Default

    Quote Originally Posted by Rivendell View Post
    Moja mama. Kad dođe kod mene... Ne karikiram: kakva ti je ovo spužvica za suđe, ove vreće za smeće ti nisu dobre, bolje da ti je tepih 5 cm desno, nemoj tako sjediti, zašto ti daljinski tu stoji, ova slika je bolja na onom zidu... A kad joj nešto kažeš počne se duriti pod izlikom, a ja ti samo želim dobro! Mislim da je onu o paklu i dobrim namjerama izmislio netko tko je nju upoznao.

    Kad ode, samo razbacam kuću i uživam. Možda je to moja trauma, strah od reda i discipline.

    Jesmo li sestre Moja mama može doći pomoći npr. oko kuće poslije poroda samo ako joj sestra ili ja damo ključ kuće, ono kao kad predaješ maškarama ključ grada, i makneš se da manita i sve izvrne naopačke. Moja ide tako daleko da ne samo da ja ne valjam, nego su i svi moji aparati loši i nepouzdani, tipa vešmašine i suđerice. A nisu.. nego npr. ostane mrljica na tanjuru - ne valja suđerica... i tako.

    Al ja sam već izmirena time, pa sam prešla i preko svega toga i trauma. Bude mi žao da je tako, i da zbog tih debilana ne mogu imati dobar odnos s majkom i ocem, ali ja tu stvarno ne mogu ništa...

    Znam kako taj kriticizram i nedostatak podrške i traženje dlake u jajetu može smetati, i onda ja brijem da ću biti podrška svojoj djeci. Uhvatim se kako se bojim da će biti npr. čupavi i neuredni umjetnici (sjedim tako na nekoj priredbi i gledam supijane umjetnike kako vise i majmunare nešto... ) i zamislim da mi moj sin tako obrastao u bradu radi neke neumjesne happeninge i zamislim si - ma ja bih lijepo sjedila u publici, a onda sve hvalila i donijela fino jelo, pa sad vegansko, od energije sunca, sirovo, roštilj, košer, štogod, i hranila ih onako naklono i komplimentirala. Mislim, ovo pišem jer mi je smiješno kako se hrvemo sa svojim strahovima i željom da to nadiđemo... urnebesno.

  4. #254
    Ifigenija's Avatar
    Join Date
    Jun 2004
    Posts
    4,570

    Default

    Quote Originally Posted by makita View Post
    aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa


    Nedavno, moja teta me vidi nakon duže vremena. Draga mi je, al nismo zapravo bliske.

    Ono što mi je rekla zapravo dočarava kako se prema meni ponašaju oni iz koje sam obitelji potekla:

    Dakle, ugleda me, ushićeno će: oho, pa pa vidi nam tebe i premjeri me (i ja pomislim, nikad se ne šminkam, reći će-baš si se i našminkala, uredila, baš lipo što te vidim, zagrlit me, izljubit)
    ...ona me dakle premjeri i reče, šta si se toliko udebljala, viš, viš, niko od naših nije toliko debel

    i tako...ni pozdrava, ni takta, ni načina

    mislim, ostala sam al naravno, samo duboko u sebi, prema vani sam rekla neku šalu u stilu, niošta ti ne brini, svu sam ja tu debljinu svojim zubima natukla il već tako neku poštapalicu koja priču baci na šalu.

    Žalim samo što nisam naučila pokazat zube kad me tako zaskoče. Ne samo ta teta, tako i ostali, zaskoče me sa šta si ovako a ne onako
    Jel ja njih zaskačem s pitanjima?

    A nema prijateljstva u pitanjima di sam i šta sam. Sve osjećam da ostaje na razini informacije kojom se barata i mjeri moje postignuće u životu sa stalnom poštapalicom: o, dobra je ona kako joj je bilo

    LOL i ovo mi je poznato. Moja kuma, tj. vjenčana kuma mojih roditelja kadgod bi me vidjela, u rasponu od 57 do 70 kg koliko sam imala uvijek bi mi rekla - ma što si se udebljala, što radiš iz sebe, nije te za prepoznat LOL LOL LOL

  5. #255
    mayato's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    1,033

    Default

    Quote Originally Posted by Storma View Post
    Ja cu vam samo reci da je dobro iznositi svoje bolne tocke. Mozda zvuci kontradiktorno, no tada ih ljudi ne mogu upotrijebiti protiv vas, i postat ce izvor vase snage.
    ovo je takva debela istina, Storma!

  6. #256
    mayato's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    1,033

    Default

    Quote Originally Posted by Ifigenija View Post
    LOL i ovo mi je poznato. Moja kuma, tj. vjenčana kuma mojih roditelja kadgod bi me vidjela, u rasponu od 57 do 70 kg koliko sam imala uvijek bi mi rekla - ma što si se udebljala, što radiš iz sebe, nije te za prepoznat LOL LOL LOL
    Vlastito nezadovoljstvo projiciraju na nekog drugog tako da se i taj netko drugi osjeća loše, kao i oni sami...

  7. #257
    Optimisticna's Avatar
    Join Date
    Jun 2009
    Posts
    1,832

    Default

    U ocekivanju sam vlastitog djeteta....i potaknuta temom vratila sam se u vlastito djetinjstvo jer svatko krece prvo od sebe. Moje prvo sjecanje uopce: imala sam tri godine, s mamom na autobusnoj stanici. Nesto sam htijela, cmizdrila i cendrala i sjecam se da mi je stanici punoj ljudi opalila cusku. Nije vise nikada to napravila, nasamo ili pred drugima. Nikada vise. Ali ja se sjecam cak i toga kakve sam cipelice imala na nogama tog dana. Male crne lakirane balerinke koje su na vrhu imale ruzicaste cvjetice koji su se kacili klip sistemom kao nausnice za nebusene usi. Iduce sjecanje na djetinjstvo mi je prvi dan u skoli.
    Te vrazje batine....mama me nikad vise nije lupila ali bojala sam se bake...ljetni feriji su mi bili nocna mora (nikad necu zaboravit 3x7=21 i lektiru koju nisam morala procitati ali baka je rekla da je moram procitati na glas "Sestrice minute" par puta za redom) uz prijetnje batinama i dramatiku zatvaranja prozora i vrata jer sam se toliko derala i plakala da su to slusali susjedi.
    Da, ja sam istraumatizirano dijete. Skolu sam mrzila iz dna duse. Ljetne praznike sam mrzila iz dna duse jer sam se bojala bake koja je provodila pedagoske mjere i glumatala uciteljicu a sama je zavrsila 4 razreda osnovne. I mogu reci da me sjeb... . Uvijek je zavrsavalo batinama kojih sam se uzasavala. I dan danas mi baka kaze kako bi ja zavrsila velike fakultete da me mama ostavila s njom (mama je rastavljena, oca nisam upoznala). Mislim da bih zavrsila na igli da sam ostala s njom.

  8. #258
    Ifigenija's Avatar
    Join Date
    Jun 2004
    Posts
    4,570

    Default

    Quote Originally Posted by Optimisticna View Post
    U ocekivanju sam vlastitog djeteta....i potaknuta temom vratila sam se u vlastito djetinjstvo jer svatko krece prvo od sebe. Moje prvo sjecanje uopce: imala sam tri godine, s mamom na autobusnoj stanici. Nesto sam htijela, cmizdrila i cendrala i sjecam se da mi je stanici punoj ljudi opalila cusku. Nije vise nikada to napravila, nasamo ili pred drugima. Nikada vise. Ali ja se sjecam cak i toga kakve sam cipelice imala na nogama tog dana. Male crne lakirane balerinke koje su na vrhu imale ruzicaste cvjetice koji su se kacili klip sistemom kao nausnice za nebusene usi. Iduce sjecanje na djetinjstvo mi je prvi dan u skoli.
    Te vrazje batine....mama me nikad vise nije lupila ali bojala sam se bake...ljetni feriji su mi bili nocna mora (nikad necu zaboravit 3x7=21 i lektiru koju nisam morala procitati ali baka je rekla da je moram procitati na glas "Sestrice minute" par puta za redom) uz prijetnje batinama i dramatiku zatvaranja prozora i vrata jer sam se toliko derala i plakala da su to slusali susjedi.
    Da, ja sam istraumatizirano dijete. Skolu sam mrzila iz dna duse. Ljetne praznike sam mrzila iz dna duse jer sam se bojala bake koja je provodila pedagoske mjere i glumatala uciteljicu a sama je zavrsila 4 razreda osnovne. I mogu reci da me sjeb... . Uvijek je zavrsavalo batinama kojih sam se uzasavala. I dan danas mi baka kaze kako bi ja zavrsila velike fakultete da me mama ostavila s njom (mama je rastavljena, oca nisam upoznala). Mislim da bih zavrsila na igli da sam ostala s njom.

    Glavno da je prošlo... što ćeš... ljudi su svakakvi...

  9. #259
    Ifigenija's Avatar
    Join Date
    Jun 2004
    Posts
    4,570

    Default

    Ljudi, da se možete vratit, kao u onoj epizodi Života na sjeveru u tu svoju treću, petu, desetu, petnaestu godinu i savjetovati sami sebe - što biste si rekli?

    Ja bih si rekla - ma nađi ti sebi ljude koji su ti okej, a na drugo odmahni glavom, ne primaj srcu, ne razmišljaj, ne mozgaj, ne brini se... ljudi kao ljudi... tako nekako... da mi djeca ne padaju po dnevnoj sobi pokošena od umora elaborirala bih (eto, ovaj put vas spasila moja djeca od tirade...)...
    Last edited by Ifigenija; 08.06.2012 at 20:50.

  10. #260
    mayato's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    1,033

    Default

    Quote Originally Posted by Optimisticna View Post
    U ocekivanju sam vlastitog djeteta....i potaknuta temom vratila sam se u vlastito djetinjstvo jer svatko krece prvo od sebe. Moje prvo sjecanje uopce: imala sam tri godine, s mamom na autobusnoj stanici. Nesto sam htijela, cmizdrila i cendrala i sjecam se da mi je stanici punoj ljudi opalila cusku. Nije vise nikada to napravila, nasamo ili pred drugima. Nikada vise. Ali ja se sjecam cak i toga kakve sam cipelice imala na nogama tog dana. Male crne lakirane balerinke koje su na vrhu imale ruzicaste cvjetice koji su se kacili klip sistemom kao nausnice za nebusene usi. Iduce sjecanje na djetinjstvo mi je prvi dan u skoli.
    Te vrazje batine....mama me nikad vise nije lupila ali bojala sam se bake...ljetni feriji su mi bili nocna mora (nikad necu zaboravit 3x7=21 i lektiru koju nisam morala procitati ali baka je rekla da je moram procitati na glas "Sestrice minute" par puta za redom) uz prijetnje batinama i dramatiku zatvaranja prozora i vrata jer sam se toliko derala i plakala da su to slusali susjedi.
    Da, ja sam istraumatizirano dijete. Skolu sam mrzila iz dna duse. Ljetne praznike sam mrzila iz dna duse jer sam se bojala bake koja je provodila pedagoske mjere i glumatala uciteljicu a sama je zavrsila 4 razreda osnovne. I mogu reci da me sjeb... . Uvijek je zavrsavalo batinama kojih sam se uzasavala. I dan danas mi baka kaze kako bi ja zavrsila velike fakultete da me mama ostavila s njom (mama je rastavljena, oca nisam upoznala). Mislim da bih zavrsila na igli da sam ostala s njom.
    Draga optimistična, i iz tvog se nick-a vidi da si pobijedila

  11. #261
    winnerica's Avatar
    Join Date
    May 2008
    Location
    Zagreb
    Posts
    2,034

    Default

    Quote Originally Posted by Ifigenija View Post
    Ljudi, da se možete vratit, kao u onoj epizodi Života na sjeveru u tu svoju treću, petu, desetu, petnaestu godinu i savjetovati sami sebe - što biste si rekli?

    Ja bih si rekla - ma nađi ti sebi ljude koji su ti okej, a na drugo odmahni glavom, ne primaj srcu, ne razmišljaj, ne mozgaj, ne brini se... ljudi kao ljudi... tako nekako... da mi djeca ne padaju po dnevnoj sobi pokošena od umora elaborirala bih (eto, ovaj put vas spasila moja djeca od tirade...)...
    Rekla bih si: Run for your life!!! Pobjegla bih, sigurno bih pobjegla; uopće neznam zbog čega baš nikad nisam ni pokušala. Neznam, možda bih i nož trgnula...
    Otišla bih ja i na MUP prijaviti sve samo se bojim da se na to sve 70 ih i ranih 80 ih gledalo prilično dobrohotno i kao "pa to je normalno, toga svuda ima", kao i ono "ah ta današnja djeca....".

    Optimistična
    Last edited by winnerica; 08.06.2012 at 22:41.

  12. #262
    Osoblje foruma blackberry's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Location
    istra
    Posts
    1,259

    Default

    Quote Originally Posted by Storma View Post
    Ja cu vam samo reci da je dobro iznositi svoje bolne tocke. Mozda zvuci kontradiktorno, no tada ih ljudi ne mogu upotrijebiti protiv vas, i postat ce izvor vase snage.
    kako si ti to dobro sročila, a ja sam se sva zapetljala. potpis!

  13. #263
    tangerina's Avatar
    Join Date
    Jan 2009
    Location
    Split
    Posts
    8,759

    Default

    Quote Originally Posted by Ifigenija View Post
    LOL i ovo mi je poznato. Moja kuma, tj. vjenčana kuma mojih roditelja kadgod bi me vidjela, u rasponu od 57 do 70 kg koliko sam imala uvijek bi mi rekla - ma što si se udebljala, što radiš iz sebe, nije te za prepoznat LOL LOL LOL
    hahaha, za ovakve slučajeve sam naučila da veze sa mnom nemaju. Jedna kolegica me svojedobno napadala da sam se nadebljala i da moram pazit šta jedem, nakon par mjeseci sam joj bila već premršava, zbunjeno sam stala doma na vagu - ni kila razlike kod mene. Doslovno u isto vrijeme mi ljudi znaju govorit da sam se nadebljala i ocijedila. Ustvari, uvijek žene.

    Sad mi pada na pamet, te mame, tete i kume koje spominjete. Moguće da se one toga nabrzinu uhvate iz straha da vi njih ne počnete procjenjivati, možda i po važnijim i dubljim stvarima.

  14. #264
    mamasch's Avatar
    Join Date
    Dec 2005
    Location
    Zagreb
    Posts
    2,437

    Default

    Quote Originally Posted by Ifigenija View Post
    Ljudi, da se možete vratit, kao u onoj epizodi Života na sjeveru u tu svoju treću, petu, desetu, petnaestu godinu i savjetovati sami sebe - što biste si rekli?

    Ja bih si rekla - ma nađi ti sebi ljude koji su ti okej, a na drugo odmahni glavom, ne primaj srcu, ne razmišljaj, ne mozgaj, ne brini se... ljudi kao ljudi... tako nekako... da mi djeca ne padaju po dnevnoj sobi pokošena od umora elaborirala bih (eto, ovaj put vas spasila moja djeca od tirade...)...

    Ja bih si rekla - biraj kome poklanjaš prijateljstvo (20-godišnje "najbolje" prijateljstvo, koje me čupalo iz obiteljskih ispostavilo se kao "prijateljstvo iz interesa", zašto to nisam tada skontala - ne znam, uglavnom ispala sam totalna glupača). Rekla bih si - više mozgaj, premišljaj svaki svoj potez, digni letvicu tolerancije na n-tu, razmišljaj glavom a ne srcem. Zanimljivo da su mi čitavo djetinjstvo i mladost svi oko mene govorili da sam proračunata i bezosjećajna, a ja sam zapravo sve što mi se događa užasno uzimala k srcu, čuvala duboko u sebi i nisam imala oduška, nisam se osjećala opuštenom i slobodnom izražavati prave osjećaje. I na žalost kada ti ljudi oko tebe govore da si bezosjećajna onda nakon puno godina na neki način i postaneš takva . Hvala Bogu na mojoj divnoj dječici, iščupali su me iz tog pakla, iz mene izvukli i još uvijek izvlače ono najbolje. Još uvijek se borim sa nekim stvarima, ali borba je puno lakša kad imam svoja dva mala psihijatra, moju malu šminkericu i malog filozofa .

  15. #265
    zasad skulirana's Avatar
    Join Date
    Dec 2010
    Location
    na jugu
    Posts
    3,403

    Default

    Vidim da ima dosta ˝sto si se udebljala˝ zlobnih komentara,e pa ja sam prije par godina takav namjerno udijelila curi s kojom sam isla u osnovnu,konacno sam dobila satisfakciju za njena ruganja iz osnovne skole.....uglavnom svi misle da su bucke predmet ruganja i sprdancije u osnovnoj skoli,e pa ne i u mom razredu....2 okruglice u mom razredu nitko nije dirao,bice od straha da ih ne zbombaju...a ja sam svakodnevno slusala:gdje su ti sise,jesi guzicu ostavila doma,sperploco jedna....od zenskih naravno...
    Radi toga sam lagala na tjelesnom da nemogu igrat jer sam dobila mjesecnicu a u biti je jedina jos nisam imala....trpala sam vatu u majicu jer su sve nosile grudnjak a meni nije bio potreban....ma uzas jedan....
    I onda na pilatesu nakon 15ak god sretnem jednu od glavnih kolovodja sa ogromnom guzicetinom (a moja se konacno pojavila kroz godine)....e sto sam si dala gusta....

  16. #266
    flopica's Avatar
    Join Date
    Nov 2010
    Posts
    6,482

    Default

    Quote Originally Posted by Storma View Post
    Ja cu vam samo reci da je dobro iznositi svoje bolne tocke. Mozda zvuci kontradiktorno, no tada ih ljudi ne mogu upotrijebiti protiv vas, i postat ce izvor vase snage.
    veliki potpis na ovo!

  17. #267
    Osoblje foruma blackberry's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Location
    istra
    Posts
    1,259

    Default

    ja bih si rekla da je u redu osjećati sve to što osjećam....eventualno bih si ponudila tip&tricks kako se nositi s tim osjećanjima u tom trenutku.
    pokušala bih ublažiti osjećaj grižnje savjesti zbog svega.
    ne bih si nikad više savjetovala "slušaj razum a ne srce", jer me to pretvorilo u takvu glumicu i stvorilo takav oklop koji sam jedva slomila.
    radije živim u svijetu u kojem me povrijede a ja se znam nositi s time, nego u svijetu u kojem niti ne dozvoljavam nekome da mi priđe.
    moje je moto danas "slušaj svoje srce, ono će teško pogriješiti".
    i to je zaista ključno što bih si rekla kao djetetu.
    da je sve što osjećam sasvim u redu. samo da se trebam naučiti nositi se s time, a ne gurnuti negdje duboko, jer će neminovno isplivati kad tad.

  18. #268
    Trina's Avatar
    Join Date
    Nov 2006
    Posts
    6,874

    Default

    Quote Originally Posted by zasad skulirana View Post
    Vidim da ima dosta ˝sto si se udebljala˝ zlobnih komentara,e pa ja sam prije par godina takav namjerno udijelila curi s kojom sam isla u osnovnu,konacno sam dobila satisfakciju za njena ruganja iz osnovne skole.....uglavnom svi misle da su bucke predmet ruganja i sprdancije u osnovnoj skoli,e pa ne i u mom razredu....2 okruglice u mom razredu nitko nije dirao,bice od straha da ih ne zbombaju...a ja sam svakodnevno slusala:gdje su ti sise,jesi guzicu ostavila doma,sperploco jedna....od zenskih naravno...
    Radi toga sam lagala na tjelesnom da nemogu igrat jer sam dobila mjesecnicu a u biti je jedina jos nisam imala....trpala sam vatu u majicu jer su sve nosile grudnjak a meni nije bio potreban....ma uzas jedan....
    I onda na pilatesu nakon 15ak god sretnem jednu od glavnih kolovodja sa ogromnom guzicetinom (a moja se konacno pojavila kroz godine)....e sto sam si dala gusta....
    Slično je i kod mene ali nisam to doživljavala kao traumu. Ja sam uvijek bila sitna, mala, najmanja od svih a druge su imale cice i guzice već u osnovnoj školi. A danas su te cicate pozamašne žene, ja sam i nakon četvero djece ostala tanka s malom guzicom.

  19. #269
    Storma's Avatar
    Join Date
    May 2005
    Location
    Zagreb, Vidovec
    Posts
    4,583

    Default

    sad ne pisete o traumama nego se hvalite svojim guzicicama

  20. #270

    Default

    Quote Originally Posted by Storma View Post
    sad ne pisete o traumama nego se hvalite svojim guzicicama


    i nabijate nama traume

  21. #271
    Marna's Avatar
    Join Date
    Dec 2006
    Location
    Rijeka
    Posts
    812

    Default

    Pratim ovu temu.
    Smatram da nema djeteta koje ne nosi neke tuge, boli, rane iz djetinjstva, ma koliko idilično i romantično djetinjstvo imalo.
    S vremenom se razviju određeni obrambeni mehanizmi koji pomažu da se traume prebrode, da se nastavi živjeti, ožiljci, nažalost, ostaju.

    Moji roditelji nisu bili u svemu savršeni, jer su bili premladi i time danas razumijem neke njihove stavove, poteze, razmišljanja.
    Možda upravo to njihovo uranjeno roditeljstvo bilo mi je upozorenje da svoje roditeljstvo odgodim "za malo kasnije".

    Ovaj forum mi je ok, jer mogu izraziti svoje mišljenje, a to činim bez bojazni hoće li me tko prepoznati iza ovog nicka.
    Pa što i ako me prepoznate, još bolje, moći ćemo nastaviti diskusiju uživo, he, he.

  22. #272
    zasad skulirana's Avatar
    Join Date
    Dec 2010
    Location
    na jugu
    Posts
    3,403

    Default

    Quote Originally Posted by aleksandra70vanja View Post


    i nabijate nama traume
    e pa ako ostane ovaka i nakon 4tog djeteta onda bi rekla da se hvalim....dakle Trina...

    eto,ona nije bila istraumatizirana time,ja bome jesam...u mene je to islo do toga da sam na kupanje u srednjoj skoli isla duplo duljim putem samo zato jer je na precici postojala klupica gdje su se skupljali lokalni momci...pa sam izbjegavala tuda prolaziti...

  23. #273
    alga's Avatar
    Join Date
    Apr 2007
    Posts
    544

    Default

    Quote Originally Posted by Trina View Post
    A temu sam otvorila na temelju jedne osobe koja zbog svojih "trauma" stoji na mjestu već godinama, čovjek koji je već odavno odrastao a živi kao teenager jer misli da nije sposoban za dalje.
    pa evo, kao sto sam probala reci u proslom postu, moje misljenje je razlika u tome ako covjek kaze: imao sam traumaticno djetinjstvo i ne mogu drugacije...ili ako to ne kaze, nego jednostavno zivi tako. u drugom slucaju stvarno ne moze drugacije.

  24. #274
    tua's Avatar
    Join Date
    Jun 2010
    Posts
    910

    Default

    Quote Originally Posted by Marna View Post
    Pratim ovu temu.
    Smatram da nema djeteta koje ne nosi neke tuge, boli, rane iz djetinjstva, ma koliko idilično i romantično djetinjstvo imalo.
    S vremenom se razviju određeni obrambeni mehanizmi koji pomažu da se traume prebrode, da se nastavi živjeti, ožiljci, nažalost, ostaju.

    Moji roditelji nisu bili u svemu savršeni, jer su bili premladi i time danas razumijem neke njihove stavove, poteze, razmišljanja.
    Možda upravo to njihovo uranjeno roditeljstvo bilo mi je upozorenje da svoje roditeljstvo odgodim "za malo kasnije".

    Ovaj forum mi je ok, jer mogu izraziti svoje mišljenje, a to činim bez bojazni hoće li me tko prepoznati iza ovog nicka.
    Pa što i ako me prepoznate, još bolje, moći ćemo nastaviti diskusiju uživo, he, he.
    Ova tema mladih roditelja mi je bliska
    Ako neces osobno, ajde natukni kakve su greske u pitanju.

  25. #275

    Join Date
    Mar 2005
    Location
    Zagreb, Dubrava
    Posts
    1,027

    Default

    Quote Originally Posted by Marna View Post
    Pratim ovu temu.
    Smatram da nema djeteta koje ne nosi neke tuge, boli, rane iz djetinjstva, ma koliko idilično i romantično djetinjstvo imalo.
    S vremenom se razviju određeni obrambeni mehanizmi koji pomažu da se traume prebrode, da se nastavi živjeti, ožiljci, nažalost, ostaju.

    Moji roditelji nisu bili u svemu savršeni, jer su bili premladi i time danas razumijem neke njihove stavove, poteze, razmišljanja.
    Možda upravo to njihovo uranjeno roditeljstvo bilo mi je upozorenje da svoje roditeljstvo odgodim "za malo kasnije".
    Nitko od roditelja nije savršen i svatko zezne na svoj način, neki nas zaznu i više od drugih, no mali broj ljudi ima prave traume.
    Ne mogu izdržati stalna upotreba izraza Trauma me konstatno trza jer znam iz rada s klijentima koliko je to ozbiljnije od uobičajene zeznutosti na nivou slike o sebi i samopouzdanja koje nam ostave roditelji. I opet ima ljudi koji vrlo ozbiljne traume (tipa seksualno zlostavljanje u djetinjstvu) uspješno prevaziđu i ne određuje ih u životu. Pa kako ne bi mogla većina nas s uobičajnijim roditeljskim greškama.

    Evo definicije traume pokupljene s interneta:
    "Psihološka trauma se obično definira kao događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva, koji predstavlja prijetnju za vlastiti život.Traumatski događaj isključuje uobičajene sisteme reagiranja, koji ljudima daju osjećaj kontrole, povezanosti i smisla.
    Traumatski događaji nisu uobičajeni po tome što su rijetki, nego po tome što predstavljaju slom uobičajenih sistema adaptacije na životne uvjete (zemljotresi, ratovi, izbjeglištva, bolesti, ranjavanja, gubitci bliskih osoba, saobraćajne nesreće i sl.).

    Zajedničke reakcije za psihološku traumu su:

    • intenzivan strah
    • bespomoćnost
    • gubitak kontrole
    • strah od uništenja

    Traumatski događaj izaziva stres, a kod nekih ljudi može se razviti post-traumatski stresni poremećaj. Psihološka trauma predstavlja odgovor na traumatski događaj."

  26. #276
    Jadranka's Avatar
    Join Date
    Apr 2012
    Posts
    6,097

    Default

    tanjads, pusti ljude da pisu o svom djetinjstvu i izrazavaju osjecaje... zadovoljava li to neciji sluzbenu definiciju traume je najmanje bitno.

  27. #277
    Jadranka's Avatar
    Join Date
    Apr 2012
    Posts
    6,097

    Default

    Sad se i ja pomalo pitam nije li sutnja bila bolja od javnog iskazivanja sebe. Nakon sto sam se dva dana bolje osjecala, sad su me pocela progoniti sjecanja na djetinjstvo, a i na neke moje kasnije odluke. I sad kao da se opet neka tuga tih godina nadvila nad mene.

    A sto bi rekla mladjoj sebi, to pitanje me posebno muci, pojma nemam. Rekla bih joj, ispricaj nekom sve, ali kome, kad ionako nitko nije slusao, kad su ionako svi sve znali. Pricaj dok te netko ne poslusa, mozda. Ali ja jos uvijek ne znam bi li me neko saslusao. I bi li mi bilo lakse. Ili bi se samo osjecala kao da sam iznijela cijelu sebe, a nije bilo pomoci nikakve.

  28. #278
    Jadranka's Avatar
    Join Date
    Apr 2012
    Posts
    6,097

    Default

    Optimisticna,

  29. #279
    tamara1981's Avatar
    Join Date
    Oct 2011
    Location
    0sijek
    Posts
    114

    Default

    Ja sam dugo čuvala tajnu kako nas tata tuče...bilo mi je neugodno to ikome reći.Kroz djetinjstvo mi je stalno govoreno,od strane mog tate,kako sam ružna,glupa i debela(a nisam nikad imala više od 70 kila),kako sam nesposobna itd.Kad sam imala 16 rekla sam mami da idemo od tate ili ću se ubiti.I otišli smo.
    9 godina mi je trebalo da se suočim sa tatom i da mu kažem sve što mi je bilo na duši.Dobrano smo se posvađali.
    Osjećala sam se oslobođeno jer sam izgovorila sve ono što me je mučilo.Godinu nakon toga sam se udala,pa nakon još dvije sam rodila.
    I sad sam sretna,tati sam oprostila,čak sam počela i zaboravljati....lakše dišem
    Iako me je i dan danas strah pijanaca,kad čujem da se netko svađa srce mi pobjegne u petu i po tome znam da su traume još tu...ali sam naučila živjeti s njima i ne dam im da ovladaju

  30. #280
    pikula's Avatar
    Join Date
    Dec 2003
    Location
    doma
    Posts
    6,546

    Default

    Quote Originally Posted by Ifigenija View Post
    Jesmo li sestre Moja mama može doći pomoći npr. oko kuće poslije poroda samo ako joj sestra ili ja damo ključ kuće, ono kao kad predaješ maškarama ključ grada, i makneš se da manita i sve izvrne naopačke. Moja ide tako daleko da ne samo da ja ne valjam, nego su i svi moji aparati loši i nepouzdani, tipa vešmašine i suđerice. A nisu.. nego npr. ostane mrljica na tanjuru - ne valja suđerica... i tako.

    Al ja sam već izmirena time, pa sam prešla i preko svega toga i trauma. Bude mi žao da je tako, i da zbog tih debilana ne mogu imati dobar odnos s majkom i ocem, ali ja tu stvarno ne mogu ništa...

    Znam kako taj kriticizram i nedostatak podrške i traženje dlake u jajetu može smetati, i onda ja brijem da ću biti podrška svojoj djeci. Uhvatim se kako se bojim da će biti npr. čupavi i neuredni umjetnici (sjedim tako na nekoj priredbi i gledam supijane umjetnike kako vise i majmunare nešto... ) i zamislim da mi moj sin tako obrastao u bradu radi neke neumjesne happeninge i zamislim si - ma ja bih lijepo sjedila u publici, a onda sve hvalila i donijela fino jelo, pa sad vegansko, od energije sunca, sirovo, roštilj, košer, štogod, i hranila ih onako naklono i komplimentirala. Mislim, ovo pišem jer mi je smiješno kako se hrvemo sa svojim strahovima i željom da to nadiđemo... urnebesno.
    O moja šuti i sklanja mi se s puta kao da sam ja ratni zločinac, pa na sve što ima veze samnom uzdiše i otpuhuje i ignorira -jezivo. Užasno dugo mi je trebalo da shvatim da ona glumi žrtvu uvijek i stalno i da to nema veze samnom, ali otrpit to druženje je muka muka u svakom pogledu
    A što se tiče čupavih umjetnika LOL

  31. #281
    pikula's Avatar
    Join Date
    Dec 2003
    Location
    doma
    Posts
    6,546

    Default

    tamara 1981

  32. #282

    Default

    Quote Originally Posted by Storma View Post
    Ja cu vam samo reci da je dobro iznositi svoje bolne tocke. Mozda zvuci kontradiktorno, no tada ih ljudi ne mogu upotrijebiti protiv vas, i postat ce izvor vase snage.
    ne bi se složila, bar tako nije kod mene

    ja sam svjesna zašto sam takva kakva jesam
    zašto imam nedostatak samopouzdanja
    zašto se uvijek ustručavam
    zašto mislim da ću nekome smetati
    zašto uživam u osami i zapravo mi je svako druženje pomalo teret
    zašto se ne želim zamjeriti, ne želim sukobe, uvijek popuštam.....

    ne nalazim opravdanja za svoje promašaje i propuste u nekim stvarima koje su mi se događale u djetinjstvu
    znam da sam odrasla i stav "pustite mene, ja sam mića" ne igra sa 40 godina

    ali kada se treba izboriti za sebe, kada se treba postaviti onda izranjaju kosturi iz ormara

  33. #283
    mayato's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    1,033

    Default

    Quote Originally Posted by tanjads View Post
    Nitko od roditelja nije savršen i svatko zezne na svoj način, neki nas zaznu i više od drugih, no mali broj ljudi ima prave traume.
    Ne mogu izdržati stalna upotreba izraza Trauma me konstatno trza jer znam iz rada s klijentima koliko je to ozbiljnije od uobičajene zeznutosti na nivou slike o sebi i samopouzdanja koje nam ostave roditelji. I opet ima ljudi koji vrlo ozbiljne traume (tipa seksualno zlostavljanje u djetinjstvu) uspješno prevaziđu i ne određuje ih u životu. Pa kako ne bi mogla većina nas s uobičajnijim roditeljskim greškama.

    Evo definicije traume pokupljene s interneta:
    "Psihološka trauma se obično definira kao događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva, koji predstavlja prijetnju za vlastiti život.Traumatski događaj isključuje uobičajene sisteme reagiranja, koji ljudima daju osjećaj kontrole, povezanosti i smisla.
    Traumatski događaji nisu uobičajeni po tome što su rijetki, nego po tome što predstavljaju slom uobičajenih sistema adaptacije na životne uvjete (zemljotresi, ratovi, izbjeglištva, bolesti, ranjavanja, gubitci bliskih osoba, saobraćajne nesreće i sl.).

    Zajedničke reakcije za psihološku traumu su:

    • intenzivan strah
    • bespomoćnost
    • gubitak kontrole
    • strah od uništenja

    Traumatski događaj izaziva stres, a kod nekih ljudi može se razviti post-traumatski stresni poremećaj. Psihološka trauma predstavlja odgovor na traumatski događaj."
    Evo, ja se prepoznajem u intenzivnom osjećaju straha i gubitku kontrole te strahu od uništenja.
    Moram li posjetiti nekoga stručnijeg ili mogu to nadvladati sama kroz svijest o svemu i samokontroli?

  34. #284
    mayato's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    1,033

    Default

    Quote Originally Posted by tamara1981 View Post
    Ja sam dugo čuvala tajnu kako nas tata tuče...bilo mi je neugodno to ikome reći.Kroz djetinjstvo mi je stalno govoreno,od strane mog tate,kako sam ružna,glupa i debela(a nisam nikad imala više od 70 kila),kako sam nesposobna itd.Kad sam imala 16 rekla sam mami da idemo od tate ili ću se ubiti.I otišli smo.
    9 godina mi je trebalo da se suočim sa tatom i da mu kažem sve što mi je bilo na duši.Dobrano smo se posvađali.
    Osjećala sam se oslobođeno jer sam izgovorila sve ono što me je mučilo.Godinu nakon toga sam se udala,pa nakon još dvije sam rodila.
    I sad sam sretna,tati sam oprostila,čak sam počela i zaboravljati....lakše dišem
    Iako me je i dan danas strah pijanaca,kad čujem da se netko svađa srce mi pobjegne u petu i po tome znam da su traume još tu...ali sam naučila živjeti s njima i ne dam im da ovladaju
    Draga Tamara1981, meni je također bilo užasno neugodno zbog gro stvari koje je moja majka radila pa sam tajila kao dijete i lagala prijateljicama koje su mi se rugale.
    Sram je grozan osjećaj posebice kad si mali i nezaštićen, nesiguran, igrao bi se s djecom, a oni stalno nešto zapitkuju.
    I drago mi je da si oprostila ocu jer sam i ja majci, stvarno je to prekrasan osjećaj vlastitog oslobođenja.

  35. #285
    mayato's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    1,033

    Default

    Quote Originally Posted by zasad skulirana View Post
    e pa ako ostane ovaka i nakon 4tog djeteta onda bi rekla da se hvalim....dakle Trina...

    eto,ona nije bila istraumatizirana time,ja bome jesam...u mene je to islo do toga da sam na kupanje u srednjoj skoli isla duplo duljim putem samo zato jer je na precici postojala klupica gdje su se skupljali lokalni momci...pa sam izbjegavala tuda prolaziti...
    No dobro, ja sam imala veliku, okruglu glavu i bila ravna kao šperploča. I mršava.
    Zvali su me Kvisko, a kad sam prolazila pokraj dečkiju pjevali su mi "Ne dirajte mi ravnicu..." I tako po cijele dane.
    Sva sreća pa smo se preselili u Zgb. kad sam bila 8. razred, jer, koliko god mi je bilo teško ostaviti prijatelje toliko sam bila sretna jer dolazim u novu sredinu gdje neću biti poznata kao "Kvisko", Lollipop i Daska.

  36. #286
    zhabica's Avatar
    Join Date
    Nov 2007
    Location
    u radosti ...
    Posts
    3,922

    Default

    Super je tema, Trina, teško je čitati neke postove, cure

    Ja imam hrpu trauma i boljki, al sam puno toga već riješila i skinula teret koji me pritiskao, sad sam puno sretnija i mirnija i lakše dišem, al to suočavanje nije bilo lako.

    Quote Originally Posted by Storma View Post
    Ja cu vam samo reci da je dobro iznositi svoje bolne tocke. Mozda zvuci kontradiktorno, no tada ih ljudi ne mogu upotrijebiti protiv vas, i postat ce izvor vase snage.
    x

    Iako razumijem o čemu pričaju alex i eris jer sam se i sama tako osijećala kad bi pričala o nekim svojim traumama sa ljudima u koje bi imala povjerenja, i danas se nekad znam osijećat ko da tlačim sa svojim istresanjem problema i kasnije me ulovi grižnja savjesti ako se izjadam čini mi se da ljudi imaju i većih problema od slušanja mojih "gluposti" pa nekad rađe šutim i ne govorim.

    No, općenito mislim da je dobro radit na tome što nas muči, a jedan od načina je i razgovor o problemima koji nas muče.

    Na Svimbino pitanje, meni je definitivno draže ovo stanje osviještenosti, razumijem kako se Anemona osijeća jer taj put rasterećivanja zaista može bit težak i ponekad mi se i samoj činilo da bi bilo možda lakše da nekih stvari nisam ni svjesna, al sam i u tom procesu osijećala i sad nakon vremenskog odmaka znam da je bolje znati jer nam to daje mogućnosti da se lakše nosimo sa traumama i da ih što manje prouzročimo drugima.

    Ifigenija, što bi rekla sebi malenoj u toj situaciji traume? Meni pomaže jedna vježba koju izvodim kad se osjetim ugrožena i sjetim nečeg ružnog iz djetinjstva, zamislim sebe, malu uplašenu, tužnu djevojčicu i kako sam se tada osjećala, i onda zamislim sebe ovako veliku kako tješim tu malu djevojčicu i govorim si stvari koje sam tada htjela čuti, a nisam ih dobila, i to mi uvijek pomogne, bolje se osijećam.

    Npr. u meni duboko se zbog svega što mi se događalo razvio užasan strah da me nitko ne voli i da nikom nisam važna koji se pojavi i u ovoj odrasloj dobi, i sama se iznenadim koliko često se pojavi, pa mi pomaže ova vježba, naravno onda kad budem svjesna da je taj strah izronio iz dubine duše.

  37. #287
    Peterlin's Avatar
    Join Date
    Sep 2008
    Location
    Zg
    Posts
    33,005

    Default

    Quote Originally Posted by tanjads View Post
    Nitko od roditelja nije savršen i svatko zezne na svoj način, neki nas zaznu i više od drugih, no mali broj ljudi ima prave traume.
    Ne mogu izdržati stalna upotreba izraza Trauma me konstatno trza jer znam iz rada s klijentima koliko je to ozbiljnije od uobičajene zeznutosti na nivou slike o sebi i samopouzdanja koje nam ostave roditelji. I opet ima ljudi koji vrlo ozbiljne traume (tipa seksualno zlostavljanje u djetinjstvu) uspješno prevaziđu i ne određuje ih u životu. Pa kako ne bi mogla većina nas s uobičajnijim roditeljskim greškama.

    Evo definicije traume pokupljene s interneta:
    "Psihološka trauma se obično definira kao događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva, koji predstavlja prijetnju za vlastiti život.Traumatski događaj isključuje uobičajene sisteme reagiranja, koji ljudima daju osjećaj kontrole, povezanosti i smisla.
    Traumatski događaji nisu uobičajeni po tome što su rijetki, nego po tome što predstavljaju slom uobičajenih sistema adaptacije na životne uvjete (zemljotresi, ratovi, izbjeglištva, bolesti, ranjavanja, gubitci bliskih osoba, saobraćajne nesreće i sl.).

    Zajedničke reakcije za psihološku traumu su:

    • intenzivan strah
    • bespomoćnost
    • gubitak kontrole
    • strah od uništenja

    Traumatski događaj izaziva stres, a kod nekih ljudi može se razviti post-traumatski stresni poremećaj. Psihološka trauma predstavlja odgovor na traumatski događaj."
    U pravu si, a ljudi će to i sami shvatiti čitajući ovo... Mislim da je seni negdje na početku napisala da se o pravim traumama ne govori ili teško progovara i to je točno. Ovo je zapravo zbirka ružnih uspomena koje imaju zajedničku osobinu - pripadaju prošlosti i tamo ih treba ostaviti.

    S druge strane, dobro je da su ljudi našli način kako će ovdje istresti pijesak iz cipela i mirno krenuti dalje.

  38. #288
    mayato's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    1,033

    Default

    Quote Originally Posted by zhabica View Post
    Ifigenija, što bi rekla sebi malenoj u toj situaciji traume? Meni pomaže jedna vježba koju izvodim kad se osjetim ugrožena i sjetim nečeg ružnog iz djetinjstva, zamislim sebe, malu uplašenu, tužnu djevojčicu i kako sam se tada osjećala, i onda zamislim sebe ovako veliku kako tješim tu malu djevojčicu i govorim si stvari koje sam tada htjela čuti, a nisam ih dobila, i to mi uvijek pomogne, bolje se osijećam.

    Npr. u meni duboko se zbog svega što mi se događalo razvio užasan strah da me nitko ne voli i da nikom nisam važna koji se pojavi i u ovoj odrasloj dobi, i sama se iznenadim koliko često se pojavi, pa mi pomaže ova vježba, naravno onda kad budem svjesna da je taj strah izronio iz dubine duše.
    Ovo je metoda koja je jako dobro opisana u knjizi "Izliječite svoju samoću"

  39. #289
    Jadranka's Avatar
    Join Date
    Apr 2012
    Posts
    6,097

    Default

    Quote Originally Posted by mayato View Post
    Moram li posjetiti nekoga stručnijeg ili mogu to nadvladati sama kroz svijest o svemu i samokontroli?
    To i mene zanima. Al sve mi vise djeluje da je ovo prvo odgovor.

  40. #290
    Anemona's Avatar
    Join Date
    Sep 2007
    Location
    sjeverozapadna
    Posts
    11,053

    Default

    Quote Originally Posted by Jadranka View Post
    To i mene zanima. Al sve mi vise djeluje da je ovo prvo odgovor.
    Netko može nadvladati sam, netko ne može.
    Moja teorija je da se večina toga može nadvladati tako da to riješiš sam, ali treba jako puno vremena, sa stručnom osobom je lakše, jer te na neki način vodi.

  41. #291
    tamara1981's Avatar
    Join Date
    Oct 2011
    Location
    0sijek
    Posts
    114

    Default

    Ja mislim da se neke stvari ne nadvladaju već ih prihvatiš ka0 di0 sv0je pr0šl0sti...najg0ri di0 je št0 ne znaš kada će t0 l0še izr0niti iz p0dsvijesti,jer 0kidač m0že biti bil0 št0.

  42. #292
    mala-vila's Avatar
    Join Date
    Jan 2011
    Location
    zgb
    Posts
    1,235

    Default

    i ja sam dijete otrovnih roditelja
    procitala knjigu i krecem u napad na demone svojeg djetinjstva
    preporucam od srca

  43. #293
    mayato's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    1,033

    Default

    Quote Originally Posted by Anemona View Post
    Netko može nadvladati sam, netko ne može.
    Moja teorija je da se večina toga može nadvladati tako da to riješiš sam, ali treba jako puno vremena, sa stručnom osobom je lakše, jer te na neki način vodi.
    I ja tako mislim.
    Sa stručnjakom je brže i nekako lakše kad imaš osobu koja te zaista sluša, a i posao joj je da ti pomogne.

  44. #294

    Join Date
    May 2006
    Location
    Split
    Posts
    3,209

    Default

    Quote Originally Posted by mayato View Post
    I ja tako mislim.
    Sa stručnjakom je brže i nekako lakše kad imaš osobu koja te zaista sluša, a i posao joj je da ti pomogne.
    stvar je u tome da stručnjak zna boldati ono što je ključno iz mnoštva informacija i iz individue zna prepoznati koji je toj osobi prihvatljiv način da se suoči s problemom. Iako će i stručnjak pitat nas same, što bi učinio, on će nas to pitat u ključnom trenutku jadanja, kad je taman vrijeme

    a i dobro dođe da te netko malo hvali
    Last edited by makita; 13.06.2012 at 07:53.

  45. #295

    Default

    Ja sam nakon gubitka sestre pomoc potrazila kod strucnjaka. Dok sam ja pokusavala ogolit dusu i pricala o tragicnom zivotu ona je nezainteresirano piskarala, u jednom trenutku joj je zazvonio telefon na koji se ona javila. Bila sam sokirana i nakon toga sam procijedila jos recenicu dvije i otisla doma. Nije ni svaki strucnjak- strucnjak.

  46. #296
    Trina's Avatar
    Join Date
    Nov 2006
    Posts
    6,874

    Default

    grozno Koja glupača

  47. #297
    tangerina's Avatar
    Join Date
    Jan 2009
    Location
    Split
    Posts
    8,759

    Default

    disciplina, i ja bih se skupila isti čas ća.. nažalost, u svakoj struci ima.. svakakvih.

  48. #298
    Anemona's Avatar
    Join Date
    Sep 2007
    Location
    sjeverozapadna
    Posts
    11,053

    Default

    Quote Originally Posted by tangerina View Post
    disciplina, i ja bih se skupila isti čas ća.. nažalost, u svakoj struci ima.. svakakvih.
    X

  49. #299

    Join Date
    Aug 2006
    Location
    SZ Hrvatska
    Posts
    1,942

    Default

    Quote Originally Posted by Trina View Post
    Koliko su realne? Koliko smo sami sebi nabili osjećaj da nam je netko drugi kriv za vlastite neuspjehe a koliko su nas stvarno roditelji zeznuli? Ja ne govorim o problematičnim obiteljima nego o klasičnim, običnim, uobičajenim, sa svim onim metodama odgoja koje su se prije 20, 30, 40 godina primjenjivale? Jesu li nam "traume iz djetinjstva" dobar izgovor za pranje odgovornosti sa sebe ili mislite da ih stvarno imate? Na ovu temu me je ponukala druga tema na kojoj smo se dotaknule ovoga a i činjenica da poznajem neke ljude koji su blokirani traumama iz djetinjstva, koje, po mom skormnom mišljenju ne postoje nego se radi o nesposobnosti čovjeka da živi odgovoran život (a možda su i to traume, roditelji koji nisu od djeteta uspjeli napraviti odraslu osobu) pa su mu te nekakve traume izgovor za svaki neuspjeh u životu. što vi mislite o svemu tome? Imate li vi traume iz djetinjstva?
    Trauma iz djetinjstva imam napretek o kojim ne bi htjela sada pisati.
    Traga jesu ostavile na meni, ali mislim da sam iz svega na kraju izvukla korist, kako god to zvučalo. Ukratko rečeno, sve dobro i lijepo što mi se u životu izdogađalo nikad nisam uzimala zdravo za gotovo, već bila svjesna činjenica koliko sam sretna i uživala u tome.

    Često isplivaju na površinu i samo me podsjete da moja djeca to nikad neće morati proživljavati.
    Nikad ih nisam koristila za nekakvo pranje odgovornosti sa sebe iliti izlike.

  50. #300
    Anemona's Avatar
    Join Date
    Sep 2007
    Location
    sjeverozapadna
    Posts
    11,053

    Default

    Meni je bilo zanimljivo čuti mišljenje osobe koja je imala užasno traumatičan život (traume baš po tanjinom opisu).
    Na pitanje kako se nosi time, odgovorila je da je naviknuta da se stalno događaju sranja i kad se opet dogodi novo da ju to uopće ne iznenadi. Spremna je.

Page 6 of 7 FirstFirst ... 4567 LastLast

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •