Godinama sam gledala svoje roditelje kako trpe sr... od svoje rodbine. Situacija je bila mnogo gora nego kod tebe jer se radilo o stanu u kojem smo živjeli i u kojem su tijekom cijele godine paradirali kako je tko želio.

Moji roditelji su ih dočekivali i ispraćali, svako jutro kuhali kavice, pripremali redom sve obroke o svom trošku, znali su čak i djecu ostavljati mojima na brigu...tjedan-dva dana da se malo odmore

Od najgorih detalja spomenut ću samo jedan; kad god bi se pojavilo viška rodbine (među sobom se nisu usklađivali jer je naš stan bio otvoreno svratište), mi (djeca) bi izlazili iz svojih kreveta i spavali na podu kako bismo svojim gostima pružili udobnost koja se priliči.

Sad kad o ovom pišem tek postajem svjesna koji je to horor bio...a nije počelo tako nego mic po mic, iz mjeseca u mjesec moji sve više spuštaju glave, a rodbina sve bezobzirnija...a sve samo zato da se nekome ne zamjere

Trajalo je to dobrih 2-3 godine dok mami konačno nije pukao film. Na kraju su se svi sa svima isposvađali, ali je horor konačno prestao i mojima je samo bilo žao što nisu reagirali ranije i postavili granice jer vjerojatno do svega toga skupa ne bi nikad ni došlo. Zato sam ja danas užasno negostoljubiva i ne primam nikoga na noćenje...valjda je to moja trauma iz djetinjstva...

Eto, nisam ti dala neki savjet, ali sam se malo ispuhala