Citiraj aleksandra70vanja prvotno napisa Vidi poruku
ja sam uvjerena da teta uopće ništa ne shvaća
na način na koji mi razmišljamo
da po njoj nije uopće upitno da ona ide dolje
i da bi joj se najprije napravio ogromni upitnik nad glavom da joj se išta kaže
Najčešće se slažem s tobom i mogla bih potpisati mnogo tvojih postova, ali ovdje mislim da nisi u pravu.

Zašto misliš da teta ne kuži? Zbog godina ili zbog nečeg drugog?

Moje obje bake su imale nekoliko sestara i jednog brata i svi su oni imali vikendice, što po moru, što po kontinentu. Iako su se međusobno posjećivali (svi su bili u izvrsnim odnosima), nikad nikome nije palo na pamet niti sam se pozvati na ljetovanje niti doći na ideju da je imovina brata/sestre nekim čudesnim putem odjednom postala njihova. Većina tih ljudi sad je na žalost već pokojna, a oni koji su još uvijek živi imaju gotovo 90 godina - dakle, dvadesetak su godina stariji od Anatomine tete, pa im pitanje imovine nikad nije bila nepoznanica.

Dakle, ne bih rekla da žena zbog godina ne kuži što je njezino, a što nije.

Druga je stvar što se iz razgovora koje vodi s Anatom i njm-om dobro vidi da teta odlično kuži tko je vlasnik (s njima dogovara kad će doći, njima prebacuje račune - suvlasnik bi ih barem djelomično podmirio, zar ne? - pa čak i za stvari koje je sama potrošila kao što je boca plina). Anatom je također navela da ih je teta već zeznula za grobno mjesto. Ja bih iz svega toga zaključila da se radi o prilično proračunatoj osobi sklonoj emotivnim ucjenama i manipulacijama, a ne o nekoj prostodušnoj bakici koja, eto, ne kuži da smeta čak i kad joj se više puta kaže (rečeno je da su s njom već razgovarali i da ona uvijek ima spreman odgovor na sve, što također ukazuje na to da teta kuži tko je vlasnik; da živi u uvjerenju da ima zakonsko pravo na kuću, sasvim bi drugačije pristupila pregovorima o terminima).

Anatom, na tvom mjestu bih napravila sljedeće: sjela bih s mužem i stavila na papir (drugačije izgleda kad je napisano ) sve opcije koje nam stoje na raspolaganju i uz svaku bih opciju napisala pozitivne i negativne strane.

Recimo:
1. prodaja kuće: + riješili smo se tete i troškova za hladni pogon, - bojimo se razgovora s tetom i susjedima
2. razgovor s tetom i čvrst stav: + imamo kuću za sebe kad god želimo, - ne usudimo se suočiti se s tetom i ne možemo živjeti s tim da se ljuti na nas
3. zadržavanje sadašnjeg stana: + ne moramo se svađati s tetom (iako mi se čini da se s njom ionako stalno svađate, napomenula si da je svaki njezin odlazak iz kuće začinjen svađom), - ispalit ćemo na živce

Postoji i još jedna opcija, ne znam koliko vam je financijski moguća:
4. sređivanje garsonijere; lijepo biste je mogli opremiti i sve goste, bez iznimke, preusmjeravati u nju. Samoj osobi skroz je dovoljno 20-30 kvadrata, koliko pretpostavljam da je garsonijera velika, pa neka se teta, mama i ostali potencijalni posjetitelji sami dogovaraju kad će tko doći na more. S tim da bih u tom slučaju zaista stavila novu bravu na svoj dio kuće i naglasila da nema upotrebe naše kuhinje, kupaonice, dnevnog boravka, prešetavanja, nenajavljenih dolazaka, višesatnog ispijanja kave i sl. Vi biste u tom slučaju imali kuću za sebe kad god vam to odgovara.

Kad sve stavite na papir i dobro promislite o pozitivnim i negativnim posljedicama svake opcije, shvatit ćete da se morate odlučiti za jednu od njih i progutati posljedice, kakve god da budu. Možda vam bude lakše kad postanete svjesni da su te posljedice dio vaše svjesne odluke, a ne tuđe manipulacije.

Još nešto... Oprosti ako je ovo preosobno, namjera mi nije loša, ali možda ovako napisano ispadne nespretno... Htjela sam reći da ti i tm malo previše brinete o tome što će drugi reći ili misliti. Onako, halo, što će susjedi reći ako ćete prodati kuću? Pa tko su oni da išta kažu? Odnosno, neka kažu što žele, ali ne kužim zašto biste se vi na to obazirali? Ti i tm bolujete od opravdavitisa, a dijagnozu mi je lako dati jer sam i sama patila od te boleštine - potrebe da svaki svoj potez objasnite, opravdate, ispričate se i na kraju napravite ono što vam ne paše, ali se nadate da ćete time usrećiti ili barem privremeno smiriti nekog drugog. Ja sam se uspješno izliječila i moram reći da mi je život sad mnogo jednostavniji. Ne mislim da prema teti ili susjedima morate biti bezobrazni, nego jednostavno ne morate objašnjavati svoje odluke niti se opravdavati zbog njih. Unaprijed odlučite do koje ćete granice ići s objašnjenjima i tu stanite. Ako vas ljudi pitaju dodatna pitanja ili vas kritiziraju, čude se, prijete, plaču, viču... Samo ponavljajte ono što ste odlučili reći i tako dok ih ne iscrpite i dok ne odustanu. Npr. "Teta, bit će nam drago da ove godine opet ljetuješ u našoj kući, ali te molimo da ljetovanje završiš najkasnije 15. 6." Bez ikakvog navođenja razloga, objašnjavanja, ovog-onog. "Ali, kuća je prazna", "ali ja želim vidjeti vaše dijete", "ali ima mjesta za sve nas", "ali nećete me ni primijetiti"... Što god da kaže, samo ponavljajte da vas veseli što će doći kod vas i što joj možete omogućiti mjesec dana odmora na moru, ali njezin termin u vašoj kući završava 15. 6. Možete unaprijed pripremiti dvije-tri verzije iste rečenice, čisto da ne ponavljate isto kao papige. Upravo vaša potreba da se opravdate vas uvlači u nepotrebne razgovore i pregovore za koje očigledno niste emotivno i verbalno opremljeni.

Što god da odlučite, sretno s izvedbom i nemojte se živcirati.