Ja se mogu totalno identificirati s apri, radim to isto.
Ne znam reći ne, posebno ne mogu nekome tko mi predstavlja autoritet (realni ili umišljeni).

Nekako mi je lakše osjećati se kao kreten (jer sam u gro situacija svjesna da me se zbog toga kakva sam nemilice iskorištava, posebno na radnom mjestu), nego se zauzeti za sebe.
Veća mi je trauma samo zamišljanje tog trenutka nego ovo drugo.

I tako ću sve do jednom...
To je jedino što me brine, ustvari, to što je obično kap koja prelije čašu neka prebanalna stvar, pa ću još uz sve ispasti i luda.
Jer oni koji me iskorištavaju, misle da to ne kužim, jer im sve napravim sa smiješkom.

Ne tražim savjet, sve znam, samo se malo jadam (a nekako mi je istodobno i drago da nas ima još ).