vishnja i seni su odlicno napisale - nismo mi tu da zabavljamo djecu i zadovoljavamo sve njihove potrebe.

Znam jer sam probala (dok nisam osvijestila u cemu je problem) i dobila isti rezultat - sto vise se trudim, to manje dobijem.

Pa sam okrenula plocu - dovoljna kolicina zadataka koje trebaju ispuniti, dovoljna kolicina ispunjenog vremena + dovoljna kolicina slobodnog vremena u kojem se moraju sami zabavljati pokazala se dobitnom kombinacijom.

Nisu sva djeca ista - moj stariji bi se i danas drzao za moju suknju (on nije mrgud nego cvilidreta) ali mladji pokazuje iste simptome neuroticnog djeteta ako ne provede dnevno barem pola sata vani (ako ne svaki dan, onda skoro svaki). Moje je bilo da to prepoznam, da prilagodim dnevni raspored i ostavim im "lufta" u kojem se moraju zabavljati sami. Rezultat je ok, ali to nije doslo preko noci, nego smo polako ucili jedni od drugih i nasli nekakav sistem koji nam je ok do iduce potrebe za promjenom...