I ja imam jednu curu koja je nekoliko godina bila sama. Obožavam je, ali puno vremena provodimo ljuti i u svađi i cijela ta situacija me čini jako tužnom. Ona se ponaša kao da je dorasla svakoj situaciji i ne poštuje (skoro) ničije mišljenje, a svemir i ljudi u njemu su ionako tu da bi ispunjavali njezine želje. Došlo je do toga da si ne da reći ni kad pogriješi u gramatici ili pravopisu nego se svađamo i ja joj moram dokazati da sam u pravu (a tek je krenula u prvi razred). Živi užas. Neupućenom promatraču bi se činilo da je jedno neodgojeno dijete, a Bog zna koliko razgovaramo, tupimo i postavljamo granice dosljedno. Kad je tražim da nešto posprema kaže mi da ona ne želi trošiti svoje vrijeme na spremanje . Dođe mi da iskočim iz kože ....