sretnem ja jednu poznanicu u gradu. onako - baš samo poznanica: pozdrav, par uljudnih riječi i to je to. međutim, ovaj put ona zastane i nakon pozdrava se nekako neobično nagne prema meni. ja sva zbunjena, ali što ću sad - nagnem se i ja prema njoj, zaglim je i cmoknem u oba obraza. tu se ona potpuno zbuni i odmakne od mene, uz riječi: baš su ti dobri pramenovi, htjela sam ih malo bolje pogledati. a joj, a ja ženu, ni krivu ni dužnu, izljubila!!!