Bila sam u grupi studenata, čekali smo ispit. Na Filozofskom su hodnici jako uski i vrlo brzo se stvorila gužva, bilo je glasno i, sve u svemu, pričali smo uglavnom o ispitu, tko što zna, tko što ne zna i tako.

I tako, ja odlučim nadobudno podijeliti sa svojim kolegama informaciju o tome što nisam naučila i mrtva-hladna kažem

- Znam sve osim...

kadli skužim da je nastala neprirodna tišina, a moji dragi kolege me čudno gledaju. No, to mi nije bilo dosta, pa sam odlučila završiti rečenicu. Kad se tišina nastavila, konačno mi je palo na pamet da se okrenem i, naravno, skužim profesora kako mi stoji točno iza leđa i u mrtvoj tišini bezglasno umire od smijeha.



Ali bio je fer, pitao me sve osim onog za što sam rekla da ne znam.