Sta kad kazne vise ne pomazu?

[koksy]

Ne znam vise sta bi s njim, njemu je sve smijesno kad ja zabranim, kad govorim da je nesto ruzno i da se tako ne radi. Ponasa se kao da ima 2 godine, pljuje, vristi, udara me...U vrticu se stalno tuce. On koji je donedavno bio vjecna zrtva sad je glavni razbijac. Teta kaze da klinci njega zovu kad ih neko zeza pa ga on "sredi". Moje milo, dobro, tiho i povuceno dijete...Nekoc bio...
Nikad nije dobio pu guzi niti nece al bogami danas mi je tlak digao toliko da sam se u zadnji cas zaustavila da mu ne zaljepim samar nakon sto je 10 puta pljunuo na mene. Nisam neka cici-mici mama, dosljedna sam, cvrsta, rekli bi neki i stroga, ja sam mu najveci autoritet. Ali on je skroz poludio. Ja strogo branim, gledam ga u oci a on mi se smije, ja ga stavim u kaznu on mi se smije, ja mu kazem da to nije smijesno, da sam jako ljuta na njega, on se smije...
Bio je danas 15 minuta u kazni! Nikad nije bio toliko dugo. Za to vrijeme je 5 puta ponovio da nece vise pljuvati i onda mi 10 puta isplazio jezik, vikao i udarao nogom u vrata. Zato je i bio toliko dugo. Dobio je cjelodnevnu zabranu crtica i toga se drzimo. I zna da kad ja tako nesto odredim tako i bude. Nije mi lako samoj s njih dvojicom al Svenu stvarno ne nedostaje paznje, igram se s njim, pjevamo, crtamo, glupiramo se, idemo van, loptamo se...sve ja to s malim nekako hendlam. Tako da mislim da nije da privlaci paznju.
Kako da ga sredim? Kako da ga dovedem u red?

[Anemona]

Mislim da je to reakcija na brata, bez obzira što se ne čini tako.
Nemam pametan savjet, osim ignorirati i čekati da prođe. Ne tolerirati loše ponašanje, ali ne i vječno kažnjavati.
Pronači neku sredinu između borbe. Nešto prešutjeti, nešto upozoriti, na užasno loše i kazniti,..
Nekako da nema dijete stalno osjećaj da je mama vječno ljuta jer radi gluposti, a braco je super.
To je njemu samo potvrda, da ako radi sranje mama "ga vidi", dobije dodatnu pažnju. Bez obzira što je negativna pažnja, ali je dodatna koju on želi.
Možda sam i u krivu, ali tako meni izgleda na prvu.

[Deaedi]

To je sigurno reakcija na brata. I moja cura se dosta promijenila, dobra stvar je što je krenula u školu pa je time okupirana.

[vertex]

Pitala sam A. kako mu je imati brata, misim da je D. imao jednu i po ili dvije godine. Odgovor je bio: "Dobro je...nisam mislio da će bit tako teško". To ti je dječja perspektiva. Nije njima nikad to lako, čak ni kad su sretni i kad nema znakova ljubomore. Prilagodba obično traje puno duže nego što se nama čini.
To je jedno.
Drugo, nemoj, stvarno nemoj na to gledati kao na nešto gdje trebaš njega srediti. On se ne ponaša tako jer je naglo postao zločest, nego je to način na koji trenutno "probavlja" svoj život. Malo ga bolje gledaj, malo bolje pazi fali li mu nešto što je tebi promaklo. Ne mora to biti samo vrijeme s tobom, igra s tobom, možda negdje puno daješ, a negdje drugdje ne primjećuješ kakve rupe. I ne samo ti, tvoj suprug također (znam da je puno odsutan - što isto nije mala stvar). Možda stvari koje su mu dosad bile ok, sad više nisu, jer raste on i njegovo rezoniranje o svijetu.
Vjerojatno nećeš moći izbjeći gdjekoju kaznu, ali nemoj se fokusirati samo na ispravlajnje lošeg ponašanja i dobivanje okršaja. Pokušaj stvarati dobre trenutke među vama i na tome gradi odnos.

[Beti3]

Naravno da je reakcija na brata. I po mome mišljenju, kazna je kontraproduktivna. Razmišljaj kao on, stavi se na njegovo mjesto i promotri njegovim očima sebe. Cijeli njegov svijet je promijenjen i mora nekako reagirati.

Ne treba biti popustljiv, djeca trebaju znati gdje su granice i što je dozvoljeno ponašanje, ali to ne uče prodikom a niti kaznom, nego to uče od našeg ponašanja. Zato i treba sebe promatrati onako kako nas oni vide.

edit:vertex skoro isto napisala, potpisujem ju

[cvijeta73]

vertex, baš si lijepo to napisala
ja sam htjela reći da po mom iskustvu, kazne rijetko kad pomažu.
koristim ih ja, da ne bude zabune, kažnjavam, ali da pomažu i nešto rješavaju - nema šanse.
u stvari, sad gledam, tvoj sven je ko moja M, tebi je velik jer je stariji, a meni je ona još mala mala jer je mlađa.
pa kod nje još ni nema prave kazne jer mi je premala.
ja fakat ne znam što bih njoj dala kao kaznu. ovaj time out mi je oduvijek bio misterija za izvest, a da ju ne zavežem za radijator , crtiće ne gleda...
za starijeg mi je lako - zabrana izlaska. al to koristimo kad debelo debelo prekrdaši sva pravila i regule. a to je možda jednom godišnje.
u ostalim situacijama - kod mlađe uglavnom okretanje teme, ona obično iz "zločestog" u "dobar" mood prijeđe u 2 sek. isto tako i obratno, naravno.
pali i podizanje glasa. naročito od strane mm-a. ali i ja kad viknem, reagiraju.
M obično kaže, dobro, dobro, ne moraš vikati, možeš mi lijepo reći.

e, a ovo s pljuvanjem.
ja sam primijetila kod oboje, kad uđu u taj neki, ajmo reć, mood, ne mogu više nazad. on bi vjerojatno i htio prestat pljuvat, vjerojatno je već na rubu plača (jel je?), al jednostavno - ne može.
tjeranje inata u takvim situacijama, da on tebe treba poslušati, što i treba, jer pljuvanje nije lijepo - ne pali. ne dopire.
to ti je neka vrsta tantruma.

[pale]

Imam i ja istu situaciju, samo su moje cure. Ali isto tako, starija je bila tako dobra do treće godine, sve se moglo srediti razgovorom. A onda je došla seka i ludilo skupa s njom. Sad manja ima 20 mjeseci, a ludilo kod starije još nije prošlo. Dugo mi je trebalo da shvatim da je to ljubomora i da samo traži pažnju jer sam isto tako bila puno vremena sama s njima. Ali valjda će proći, mi sve radimo da se ne osjeća ljubomornom, ali smo ipak dosljedni u nekim stvarima za koje smatramo da nisu prihvatljive.

[Zdenka2]

Moje iskustvo je isto kao cvijetino. Ponekad ne možeš bez kazne, ali one doista ne odgajaju djecu. Više su znak naše slabosti u tom trenutku, kada nemamo boljeg rješenja. Koksy, tvoje dijete je malo - ljuti se na način malog djeteta, a ti pokušaj, koliko ti je to moguće u trenutku da se i tako ne ljutiš. Nemoj se dati uhvatiti u shemu "dva ovna na brvnu". Kada se odnos počne razvijati u tom smjeru onda se sve svodi na to nadmetanja, a o samoj stvari od koje je sve počelo više se ne razmišlja. Tako dječji otpor raste, a odgojna pouka izostaje. Nemoj dopustiti da dijete na tebe pljuje, ali to pokušaj riješiti drugačije, možda tako da ti odeš.

Kad primjenjujem kazne, one su više posljedica - ako nisi napravio zadaće ne možeš gledati TV, jer zabava dolazi nakon posla i sl. Nastojim da te "kazne" ili što već jesu budu racionalne, ne neka moja trenutačna reakcija - takve ih djeca prihvaćaju i bolje na njih reagiraju.

Cvijeto, i moji mene tako utišavaju. To deranje je zapravo znak moje nemoći - ne znam kaj bi, pa se derem.

[pikula]

kod nas pali hlađenje. Prvo kao bebe u naručju, kad su bili mali to je bilo minuta po godini djeteta na stolici, kad su bili veći na stolici dok se ne uspiju smiriti dovoljno da se ispričaju i idu popraviti što su zeznuli. Sad moraju u svoju sobu dok se ne smire, a ako ne mogu i dalje razogovarati o tome onda moraju napisati što i zašto ili nacrtati. ČEsto sva ljutnja nestane dok nacrtaju strip pa se svi zajedno smijemo, a posljedice ih tako i tako čekaju.

[maxi]

ako znam računati, dečko ima preko 4 godine?
ja bih unaprijed dogovorila nagradu, ne u smislu bombona, čokolada i podmićivanja nego predvidjela bih mu sve lijepe stvari koje će se dogoditi ako ne pljuje, ne tuče se i šta već radi, i to svaki dan ispočetka
obrnuto nego do sada, probaj da kao nagradu gleda crtić, a ne da mu je to pod normalno pa ga staviš u kaznu
kod njega kazna očito ne pali, a ja je zapravo nikad nisam niti prakticirala nego upravo ovako kak sam opisala gore
a svi kažu da su mi djeca dobra

[gita75]

Meni nikad ni jedna kazna nije upalila.
Ja to jednostavno ne znam provesti.
Ako naprave nešto loše, odmah reagiram i očitam bukvicu, samo kratke rečenice, najviše pet.
Ako osjećam potrebu za detaljnijim objašnjavanjem to radim kasnije kad se svi ohladimo, jer me inače uopće ne čuju.
Svaka strašna situacija do sada u kojoj su me djeca apsolutno odbila poslušati se desila kad je meni pregorio fitilj. Kad sam ja uspjela ostati mirna i oni bi se smirili prije ili kasnije.

[koksy]

Ma i ja kaznu rijetko koristim, to je bas u krajnjim situacijama. Znaci vi sve mislite da je to jos uvijek reakcija na brata? Pa moguce, iako je on prema malenom savrsen, to je takva ljubav da ih je milina gledat. A i brzo je prihvatio da ne skacemo i ne vicemo dok maleni spava, da se igramo mirnije igre, da priceka 10 minuta dok maleni jede...stvarno nikakve probleme ne stvara oko toga. Je u pocetku al sad je stvarno ok. Stvarno mu puno posvecujem, i kad se igram s malim njega ukljucim u igru, fora mu je da bude ko mala beba.
Ali kad recimo nesto igramo i on izgubi prvo sto napravi je da me udari, to mu je vec ko refleks. I necu mu uvijek popustat da pobijedi jer zelim da nauci da ce ponekad izgubit al da to nije bitno dok se trudi. Kad on pobijedi ja mu kazem bravo i dam mu 5 da nauci kako se gubi. Govorim da je meni jako ruzno kad se udara i pljuje, da ja to ne radim pa ne zelim ni da on to radi meni. I najcesce kad ga opominjem zbog npr. pljuvanja krenem sa "ljubavi, molim te nemoj...." Kad me opet udari strozim glasom ga zamolim da prestane jer me boli i pitam ga dal on zeli da me boli na sto on kaze DA! I sta da mu ja onda kazem na to? Obicno kazem da JA ne zelim da me udara, i najcesce on prestane ali za 10 minuta evo ga opet. I tako ukrug. Ok, sad je 4 dana doma jer je nesto prehladen pa mu je vec i dosadno samnom i malenim, a i vec se jutros probudio sav nikakav pa sam si i mislila da ce bit tezak dan. I tolerirala sam mu, toleriram ja njemu ustvari puno toga na racun toga da je samo dijete koje ima pravo imat los dan ili zutu minutu, ali kad prede granicu ne pomaze nista, ni strogoca, ni prijetnje ni kazne. I imamo sistem nagrada.
Evo, npr. sinoc, okupali se, ja s malenim vec na vratima od kupaone kad Sven otkriva kak je fora lupat s daskom za wc. Zamolim ga da prestane on opet. Objasnim da ce se potrgat i opet zamolim da prestane, on opet. Ne gleda me, samo lupa. Ja jos 2 puta strogo ponovim da prestane, on lupa dalje...Tek kad sam zaprijetila da cu nazvat Deda Mraza prestao je. Dakle iz cista mira, sve je bilo ok dotad, zezali smo se, obavili tusiranje i pranje zubi sve u sali...raspolozenje super! Zasto onda privlaci paznju? Ja ovog jadnicka masu puta pustim da malo cvili da bi Svenu udovoljila. A i malenog ponekad "prekorim" bas zato da ne ispadne da samo Sven radi gluposti. I opcenito se trudim da nam atmosfera doma bude vesela, da nema nervoze, da nisam ljuta duze od par minuta kad mi bas digne zivac. Al ne mogu mu dat 100% sebe kad je i maleni tu. Vise od ovog sto mu dajem ne mogu.

[Svimbalo]

I najcesce kad ga opominjem zbog npr. pljuvanja krenem sa "ljubavi, molim te nemoj...."


Kad me opet udari strozim glasom ga zamolim da prestane jer me boli i pitam ga dal on zeli da me boli na sto on kaze DA! I sta da mu ja onda kazem na to? Obicno kazem da JA ne zelim da me udara, i najcesce on prestane ali za 10 minuta evo ga opet. I tako ukrug. ......

Al ne mogu mu dat 100% sebe kad je i maleni tu. Vise od ovog sto mu dajem ne mogu.

U biti se slažem sa svime dosad rečenim, počevši od toga da je to reakcija na brata (govorim tako ne iz vlastitog iskustva, nego zato jer mi se čini logično, odmah sam to pomislila kad sam vidjela tvoj prvi post). Međutim, mislim da ima nešto i u tome da je u tim godinama , jer se i moj ponaša vrlo slično u zadnje vrijeme, te sam u nekoliko navrata osjetila istu tu nemoć koju osjećaš ti.
Ono što mi je upalo u oko sam izdvojila i boldala da ti kažem da ja ne bih na tvom mjestu to rekla na taj način-to što radi (ma koliko god ti htjela i mogla imati razumijevanja) je ružno ponašanje. Ja bih mu to i rekla baš tim riječima "Ne, to je ružno, ne smiješ to raditi", ljubavi je riječ kojom mu se obraćam kad je sve kako treba.
Čini mi se da je ustvari kontraproduktivno ponašati se prema djetetu na isti način bilo ono "dobro" ili "zločesto", tj. koristiti baš iste riječi, mislim da baš time možemo zbuniti dijete. Jasna mi je potreba razlučiti dječje ponašanje od djeteta samog (ili, da budem točnija, jasna mi je ta teorija, ali se s njom ne slažem), ali nikad mi se nije sviđala ni ona ideja da se tantrume treba hendlati zagrljajima i tome slično.
Kad se ponaša loše, razumjet ću u sebi uzrok, ali ne moram ga zbog toga gladiti po glavi, nego mu nedvosmisleno dati do znanja da je to loše i doviđenja.

Ovo drugo je identično kod mog i za to ti samo mogu poslati jer znam kako se tada osjećaš, a rješenja nemam ni ja.

A zadnje i najvažnije, ovo što si napisala je sigurno tako, ali moraš i ti osjećati da je to zaista tako, pa će ti biti lakše, bit ćeš skuliranija što će sigurno i on primijetiti i pozitivno reagirati.
Ustvari, potpisujem Martu

[pikula]

A možda je jednostavno veći pa ima više energije za lupanje, jurcanje, a beba je mala pa vama sve smeta

[marta]

Vertex je sve napisala. Dodala bih samo da ti mozda osjecas da si ga zakinula, odnosno da ga zakidas na neki nacin, pa on kuzi taj tvoj nered i onda na njega takodjer reagira neredom jer si ga ne moze protumaciti. Kad kazes sama sebi, a onda i njemu, tako je kako je, nema nikud iz ove koze, mozda postane lakse.

[kloolk]

Baš sam neki dan razgovarala s tetom u vrtiću na tu i slične teme i ona mi kaže da je to ponašanje u skladu s dobi i da sad počinju i vrijeđanja (razne glupače, budale i sl.) i pljuvanja itd. Ono što ona njima smireno kaže u situaciji kada idu pljuvati jedni na druge i što uvijek pali je otprilike ovako nekako: Vidim da sada imate potrebu pljuvati, ali rado bi da to ne radte jedni po drugima jer može biti opasno za zdravlje ili po podu jer će se zaprljati. Razmislite, gdje bi to mogli pljuvati a da nikome ne smeta. I onda djeca malo zastanu pa razmisle pa počnu nabrajati: u umivaonik, wc, plastičnu čašu koju će kasnije baciti i sl. I nakon nekog vremena i par takvih mirnih intervencija, prestanu. Ne znam, probaj.

[seni]

Ja se nadovezujem na niz anamona, cvijeta, Zdenka, vertex, marta. I htjela sam taman napisati nešto o "ljubavi nemoj", kad mi svimbalo uzela rijeci iz usta.
Pa ću eto još jednom naglasiti, da mi se čini jako vazno prvenstveno biti čist sam sa sobom u smislu da dajte onoliko koliko možeš i koliko je potrebno, te posto ih je dvoje to mora biti drukčije, nego kada se radi o jednom djetetu. Kada to bude iz tebe zracilo, osjetiti će to i tvoj Sven.
Kada bi me dijete pljuvalo ili udaralo, ja ne bih započela sa ljubavi, već sa ne koji je jasan i verbalno i govorom tijela - okrenes se i ideš, zaustavis ruku, ili slicno.
S tim da sam ja tantrume je hendlala zagrljajem, ali ja pod tantrumom podrazumjevam nešto drugo nego ovo sto Sven radi.
I za kraj, sto mi dijete raste sve sam vise uvjerena da se u roditeljstvu velikim dijelom radi o odnosu, interakciji osoba - roditelja i djece. A za odnos su odgovorni roditelji. Sto znaci da ne smijes upasti u zamku da se glavnina vašeg odnosa pretvori u natezanje.

[mama pticica]

koksy čitamo si misli

[koksy]

Ocito je jucer shvatio da je pretjerao jer je ostatak dana bio bas dobar. Par puta se zaletio da bi me udario jer nije bilo nesto po njegovom, ja sam ga samo pogledala i odmah je shvatio sta mislim. Vjerujem da glavnu ulogu u njegovom ponasanju igra njegova dob + dolazak brata. A i u vrticu ima najboljeg frenda koji ima 2 starija brata od kojih je svasta nesto pokupio, vdim da je dosta pod njegovim utjecajem. Njih dvojica se najvise tuku ali kaze teta da ne mogu ni minutu jedan bez drugog. I da, vrijedanje tipa "ubit cu te", "ti si guzica" i sl. je isto donio iz vrtica. Al mi bude neugodno kad me teta pita dal ja znam da se moje dijete tuce u vrticu.. Naravno da znam jer mi se i sam pohvali, naravno da beskrajno ponavljam da se to ne smije. Jedna mama se zalila na Svena jer joj njen mali kaze da ga ovaj tuce. A sta da ja radim osim ovog sta radim? Da budem s njim u grupi pa ga i tamo opominjem? To je tetin posao. Ja doma odradujem koliko mogu.
Rekla sam mu da smije udarat jastuk kad je ljut, da smije vikat u svojoj sobi al to njemu nije to, on ce i udarat jastuk al gleda mene, kad vidi da ne reagiram a ne reagiram jer sam mu to dozvolila, krene udarat nesto trece samo da izazove reakciju.
A ustvari je jako osamostalio, vecinu radi sam, i oblaci se, i uzme vode, i sam se tusira, jasno pod mojim nadzorom, i sam pere zube...sve je to doslo nedavno, naglo je odrastao al jos uvijek ima potrebu zamnom ko beba, skroz je kontradiktoran. Ja ga zagrlim ili mazim on se mice a ipak mu ocito nedostaje moja paznja. Ponekad kao da ni sam ne zna sta bi. Mozda to i je problem. Vjerovatno se ni sam ne zna nositi sa svime time. Jer i ja cesto imam osjecaj kao da sam propustila nesto, odjednom je od moje mazaste bebe postao veliki decko, kao da mi fali jedan dio tog njegovog odrastanja, i cak se i rastuzim zbog toga, onako, navecer, dok ga gledam dok spava, sav tako veliki. Mozda i on osjeca tu moju zbunjenost zbog tog mog "novog" velikog djeteta.
Pisem sad to ovako, nagadam, ustvari razmisljam naglas, lakse mi je sabrati sve dok to stavljam crno na bijelo.
Mislim da mi je tek sad jasno kad kazu da djeca brzo odrastu...

[mama pticica]

drage cure sve ste dobro rekle, ali, iskreno, osim što je sigurno i reakcija na brata, usuđujem se reći, da u cijelom priči ima i reakcija na roditelje..oni (djeca) jesu naše ogledalo, prvi nas skuže i prvi reagiraju kad je nama teško, reakcije obično nisu "prihvatljive" i, to je kvaka, ali to je način na koji jedino znaju "reći"..

tvoj mali frajer možda osjeća da je i tebi teško, da ti se nešto događa, što je, ako pogledamo sebe i svoju okolinu, potpuno ljudski
pa i mi mame, tate prolazimo teže trenutke..

savjete kako dalje ne znam..ali šaljem veliki hug!

[Storma]

poklopila se beba i mini pubertet.
ja cu ti iz svog iskustva nadodati jos nesto. situacija opcenito ne moze biti staticna u smislu relativno ravne crte jer stanje u kuci nije potpuno stabilno - dijete raste, svako malo ima neke razvojne faze, bla, i sve je jako promjenjivo. pa nespavanje, zubi, bla, svasta nesto...ti znas da je tako sa bebom, prosla si to vec jednom i sigurno si mirnija nego sa prvim djetetom no iz svenove perspektive ta beba, koliko god slatka bila, je poprilicno cudljivo bice.
ja svima govorim da se stvari srede oko godinu dana, kad manje dijete prohoda i uspori razvoj jer ih onda pratis po fazama. s druge strane, potencijane fronte se otvaraju kad manje dijete krene ("(borba" za teritorij, igracke, paznju...).
kako god, meni je krenulo na bolje kad sam smanjila (nesvjesna) ocekivanja prema aniti.

[koksy]

Dala si mi misliti Storma s ovim smanjenjem ocekivanja. Mozda ja, nesvjesno, bas zato sto je on tako nekako naglo odrastao i osamostalio se, ocekujem da onda i razumije neke stvari koje mozda cetverogodisnjak ne mora razumjeti. Mozda stvarno previse ocekujem od djeteta koje se mora nositi sa jednom potpuno novom situacijom, sa jednim potpuno novim zivotnim ritmom...Pa on to ispoljava onako kako zna, jer je dijete, i ne razumije...
Morat cu stvarno dobro preispitati sebe...

[Pepita]

Kod moje troodišnjakinje je počela neka luda faza još dok sam bila trudna.
Rođenjem njene sestre ništa se nije promijenilo na gore ili na bolje...ona je jednostavno u "ignore fazi".
Gleda samo svoje dupe, ne sluša i trenutno je najpametnija na svijetu...pitam je da li zaista tako hoće...uredu...
Ukidam vikanje, kažnjavanje i bilo što drugo (unazad 10-tak dana sam to napravila).
Prvo je bila apsolutna gazdarica, sve je bilo po njenom, hoće kapu vani na 20 stupnjeva, evo joj i kapa...
Nakon nekoliko dana počela se gubiti, jer nemojmo se zavaravati - djeca vole red, disciplinu i kad poznaju granice.
I evo unazad par dana ona je mnogo bolja, ne smijem je ureć, ali da li je zaista to upalilo ili je samo prošla faza.

[Storma]

uzmi u obzir i ovo - manjem je djetetu oduvijek sve tako kako jest. starija se sjecaju kako je biti jedinac mislim da ljubav starijeg prema manjem djetetu nije upitna no ostaje cinjenica da je potrebno vremena za prilagodbu na novonastalu situaciju. nama sve zavrsava porodom - beba je dosla i sve je okej, i sad mozemo dalje. starijem djetetu tek tada sve pocinje. i koliko god mi tvrdili da je sve isto (u nasem odnosu prema starijem djetetu), njima vise bas nista nije isto. daj mu vremena.

[samamama]

Bio je danas 15 minuta u kazni! Nikad nije bio toliko dugo.

pod prijetnjom da ispadnem najgora mama na forumu, reci cu slijedece: najduza kazna koju dam svom sinu ( koji ma 4 i pol ) je ostatak dana u svojoj sobi, a najduze sto je jednom prilikom bio u kazni je odlazak u sobu odmah poslje vrtica i stanak tamo do vecere.
15 minuta mi se ne cini kao neki vremenski period u kojem bi moja poanta dosla do njegove male glave. Ovo sam primjenila samo nekoliko puta, zadnji put prije par mjeseci nakon sto je tetu u vrticu izvrijeđao... ( i nije se vise nikada ponovilo )
on kuzi kaznu, a sada samo trebam spomenuti da ce ici u kaznu u svoju sobu i mijenja pricu.. bolje jednom kako treba, nego se natezati sa njima konstantn

eto, jedno sasvim drugacije misljenje od ovih gore navedenih...

[koksy]

Nama je ocito pomogla i ta od 15 minuta jer se od toga dana nikad vise nije ponovilo pljuvanje a ni udaranje i vristanje. Valjda je testirao granicu i kad je do nje dosao shvatio je da neide dalje ili ce zavrsit u kazni svaki put. Ima, naravno, jos uvijek neke svoje druge musice al stvarno nista sto se ne ocekuje od cetverogodisnjaka. A i tata je doma, ima i to puno veze jer mu se sad on posvecuje 100%. Vidjet cemo kako ce bit kad ode za tjedan dana.
Iskreno ja nemam nista protiv kazni ako kazna odgovara "zlocinu". Moj nebi sigurno bio u sobi pola dana, jednom sam ga poslala u sobu i nakon 3 minute me zvao da vidim sta je nacrtao. On to uopce nije dozivio ko kaznu nego kao da sam ga poslala da se igra gore. Tako da je vise efekta imalo ovo, mirni kutak, on mene vidi da sam ljuta, mora mirno sjediti na mjestu, a svi znamo da to u njihovoj dobi nije lako. Pa se sredio malo.

Inace, sad sam ga ukljucila u sve! Ali bas u sve, od pospremanja, kuhanja, slaganja suda u perilicu, postavljanje stola...do brige za malenog maximalno koliko on to moze. I vidim da nam se odnos puno popravio otad. Ukljucivala sam ja njega i prije ali ne u tolikoj mjeri, ocito sam i sama podcjenila svoje dijete i koliko on moze i zna.
Eto, trebala sam ja i malo na sebi poraditi da bi mogla na djetetu. Vrlo jednostavno al kad udes u taj neki zacarani krug nervoze tesko vidis izlaz.

[Pepita]

Kad sam nervozna ne kažnjavam, ne vičem i više mane popuštam sve ono što nije u krugu zabrana!
Zato jer ako sebe ne mogu oraspoložiti, mislim da ne mogu realno ni sagledavati situaciju oko sebe.
Pokazalo se točnim.
Kad sam dobre volje dam si puno više vremena za odgajane, pričanje i sl.

Ja općenito ne volim kažnavanje tipa odlaska u sobu.
Vjerujem da će s vremenom naći zanimaciju i u sobi.
Više volim ubosti tamo gdje znam da boli (npr. ne želim izaći danas vani, naljutila si me jako i nemam volje, ostat ćemo se igrati kod kuće).

[Elinor]

I mi smo se mjesecima borili sa takvim ponašanjima i ispadima. Strogoćom, kaznama, ozbiljnim tonom samo sam pogoršavala stanje. Uhvatio bi ga takav ispad bijesa da bi demolirao cijelu prostoriju, a poslije sam još sate trošila na uvjeravanje kako mora to pospremiti. Isto me je lupao i ritao, svašta. Ja sam naravno šizila. Onda sam se odlučila sabrati i probati drugačije. Rješenje koje pali je sljedeće: kada vidim da ga hvata, da poprima ljut izraz lica, kada počne bacati stvari, čučnem ispred njega i mirnim glasom mu kažem da sam tužna kada se svađamo i molim da prestane. Ponovim više puta, koliko je potrebno, i pričam kako ga volim i znam da on nije zločest dečko i da su to neki "duhovi" koji ga tjeraju da bude grub prema mami (to je on sam nazvao duhovima). Onda ga pokušam zagrliti i to mi obično uspije iz par pokušaja. Kad se smiri i stisne k meni, znam da je kriza prošla. Poslije se ispričava, posprema nered koji je napravio, mazi se. I sve riješimo za 5 minuta. Ja sam sve pripisala prilagodbi na (zahtjevnu) seku. Puno smo napredovali, ispadi su sada rjeđi i puno blaži.

[Davor]

Ima jedan pristup koji kazne i nagrade čini smislenima: 1 2 3 uspjeh.
Klinci testiraju dokle ide, a odrasli od klinaca očekuju da se radi o malim ljudima s kojima se može pregovarati. 1 2 3 je nemilosrdan utoliko što nema objašnjavanja, a kazna ne dolazi "iznenada" i klinci ju ne doživljavaju kao okrutnu i imaju jednoznačan odziv na svoje "testove".
Vrijedi probati, jer umjesto "odgajanju" obitelj može više vremena posvetiti važnijim stvarima.

[koksy]

Ja tebe Davor, nis ne kuzim! De ti to pojednostavi meni plavoj

[Peterlin]

Eh, muški...

Trebao ti je napisati da se radi o knjizi Thomasa Phelana s tim naslovom: 1, 2, 3 - uspjeh. Mi smo to koristili negdje od treće godine.

Čekaj malo, naći ću ti link. Postoje zapravo dvije knjige, jedna je za roditelje, a druga za učitelje i odgajatelje.

Evo ovako izgleda knjiga za roditelje: http://www.profil.hr/knjiga/123-uspjeh/6777/

Ovako izgleda knjiga za odgajatelje i učitelje: http://www.izvorznanja.com/index.php...ypage.tpl.html

Ova druga mi se nije baš tak jako dopala jer ima američke konzumerističke načine motiviranja djece (sličice, stikeri, materijalne nagrade - nema veze, uzmi od metode ono što ti se čini ok, a ostalo zanemari).

Nemoj slučajno odmah u knjižaru ili webshop, ima tih knjiga u skoro svakoj knjižnici.

Evo u najkraćim crtama, tek da vidiš o čemu je riječ:
Djetetu se unaprijed (na hladno) kaže koji su njegovi postupci nama prihvatljivi, a koji nisu. Ako počne s neprihvatljivim postupcima, daje mu se vrijeme da razmisli o tome. Kažeš mu "Odmah prestani raditi to-i-to... Brojim do tri!" Ako ne posluša, kazna je to da ide na mirno mjesto da razmisli što je bilo krivo (u istoj sobi, da ga vidiš, ali mora gledati u zid da mu ništa ne odvlači pažnju). Nakon 2-3 minute, kad se ohladi, ponudiš mu mogućnost popravka štete ili isprike ili što već.

Ovo treba ponavljati dovoljan broj puta, a nakon par tjedana dijete se obično ohladi čim mu kažeš Brojim do tri. Kod mog starijeg je palilo kao uvjetni refleks, a s mlađim sam se morala objašnjavati (on je trebao razgovor o tome što je bilo krivo) tako da metodu treba pripasati karakteru djeteta.

Bitno je da se sustav provodi dosljedno i bez iznimaka. To nije problem dok nema trećih osoba (kod nas su bake i deda znali minirati sustav, pa sam tome doskočila tako da sam njih pustila da smiruju djecu ili da podnose njihov teror - kako im drago). Djeca su relativno brzo naučila da se zaustave i razmisle, a to je bit cijele priče. Treba ih uvježbati da preispitaju svoje motive i shvate da neprihvatljivo ponašanje ima posljedice koje ne možeš uvijek popraviti. AKo je igračka slomljena - slomljena je, nema natrag. Ako si nekog udario, taj se s tobom neće igrati dok ponovno ne izgradiš povjerenje. Ovo je jednostavna metoda učenja na vlastitoj koži ali nije učinkovita ako se djeci popušta ili ako se ne provodi dosljedno. Mi smo nakon nekog vremena prestali s tim jer nije trebalo, ali djecu i dan danas možemo relativno lako zaustaviti bez velike filozofije. Samo kažem "PRESTANI ODMAH" bez obrazloženja, a obrazlažem ako pitaju (često odmah sami znaju zašto). Što manje riječi, to bolje. U to ime, završavam post.

Prelistaj knjigu za roditelje, ne moraš ni sve čitati, bit će ti jasno. Sretno!

[Davor]

Nije to baš "brojim do tri" nego se kod prve pojave neprihvatljivog ponašanja broji "ovo ti je jedan" a strategija za dalje brojanje ovisi o uzrastu. Uglavnom, klincima je normalno da te ignoriraju kod bilo kakve prijetnje ili brojanja na jedan. Već kod brojanja na dva dolazi lagano do vaganja rizika i koristi tako da se vremenom sve rjeđe događa "tri" i kazna. Knjiga je sasvim dobra za svladavanje metode i ne treba biti štreber i uzimati obje - knjiga za roditelje je sasvim kompletna.

[oka]

Moram priznatida to pali, kad kažem brojim do tri i počnem 1... i u većini slučajeva je na 2 već rješena stvar.
A sad već kažem da brojim do dva, to je znak da nema zezanja

[Peterlin]

Umjesto da čitamo knjigu, samo smo se trebali prisjetiti onog prastarog crnogorskog vica "oVO ti je prvi put..."
Fuj me bilo!

[trampolina]

Ah, mi volimo 1 2 3. Nisam baš presretna, ali pali.

Samo što nakon tri ne dolazi kazna nego "sad ću doć i skupit ću te", odnosno fizički prekinit dotadašnju aktivnost. Stariji često puta panično kaže "nemoj brojit, odmah ću", a mlađi u pravilu reagira između 2 i 3.

A kazne, eh, to mi u stvari pada najteže u cijelom roditeljstvu, nikako se ne mogu sprijateljit s tim konceptom, a i nisam primijetila neku veliku korist od njih.
Ovo, naravno, ne uključuje hlađenje u sobi ili dnevnom.

[Pepita]

Ja isto brojim do tri, obično nakon dva ona prekine pa kaže "čekaj mama samo da ti nešto kažem pa nastavi brojati".
Mamicu joj dok ja riješim taj upad ode brojanje i do sto.
Ali volim to 1 2 3

[pikula]

kazne prestanu paliti po mojem iskustvu ako se nakon kazne ne proradi razlog neposluha. Treba se prisiliti kad ste već postigli prekid neželjenog ponašanja sjesti i mirno porazgovarati, što prije to bolje. I moji su znala zapasti u buntovničku fazu uvijek kad je njihov osobni integritet bio narušen mojim intervencijama po kratkom postupku "1,2,3 -ti sim, ti tam -pusti to ili ne ideš...." iako sam u pravu i svaka mi je na mjestu, rezultati su dugoročno bolji, ako nakon što odsluže svoje hlađenje ili što već sjednemo i onda klinci moraju reći zašto su bili u kazni što trebaju promijeniti, ja najčešće tada već pokažem veliko razumijevanje i saslušam i njihovu stranu priče, ali obavezno završimo jasnim zaključkom.
Sad kad su veći to ne mora biti baš svaki put, ali kroz dan moramo se obično jednom kratko porazgovarati

[Pepita]

Slažem se!!!
Kod nas je razgovor početak i kraj svega...bez toga nema svrhe ni pokušavati kažnjavati!
Uvijek kažem, da bi dijete poštovalo granice moraju biti jasno postavljene, ako ih prijeđe, mora razumjeti zašto to nije dobro.

[Davor]

...ili ne mora. Klinci obično ne doživljavaju razgovaranje. Ali zato doživljavaju pozitivno ozračje koje nastane u nedostatku konflikta. Rekao bih da razgovaranje o problemima služi samo da bi se odrasli bolje osjećali.

[trampolina]

Moji jako dobro razumiju granice, i nikad, ama baš nikad ih ne prijeđu slučajno. U stvari, vrlo rijetko ih baš prijeđu, uglavnom plešu po rubu maminih živaca, vrlo suptilno

Na razgovor nakon hlađenja u pravilu NE reagiraju (odnosno reagiraju onako kako misle da ja očekujem da bi trebali reagirati - k'o da su na automatskom pilotu), ipak su i dalje poneseni emocijama. Ali zato razgovori u nekom opuštenom ozračju, van konteksta situacija s konfliktnim ponašanjem čine čuda.

U stvari, da nadopunim Davora, kod nas pali razgovor o problemima kad problema nema.

[Peterlin]

...ili ne mora. Klinci obično ne doživljavaju razgovaranje. Ali zato doživljavaju pozitivno ozračje koje nastane u nedostatku konflikta. Rekao bih da razgovaranje o problemima služi samo da bi se odrasli bolje osjećali.

Ovo ovisi o dobi, ali za većinu trogodišnjaka to je baš tako kako je ovdje napisano. U razgovoru isto brojiš do tri, ali sebi: tri rečenice prosječno dijete je u stanju slušati i razumjeti, četvrtu više ne čuje. Ja sam se dobro dooobro izvježbala (a nije mi to bilo lako) da izdvojim bitno i strpam to u najviše tri rečenice koje su dečki čuli.

I da - mame ženske djece s kojima se družim obično nemaju taj problem, to je češće kod dečki.

[vissnja]

Ja sam pokusala sa brojanjem do tri, zavrsavalo se uglavnom tako da ona nastavlja da broji dalje, strasno ju je to zabavljalo. Pa je to onda eskaliralo dotle da me molila: mama broj do sedam, molim te.... ili ajde sad do pet a ja cu da bezim!

Kod nas pohvale i ljubaznost pale. Znaci kad posle cetrdesetpetog "obuci se" dreknem ili zapretim, zavrsava tako da je oblacim a ona se otima i bezi. Ali kad kazem mirno i tiho: ocekujem od tebe da se obuces odmah zato sto.... uglavnom ce se obuci.

I kod nas, da predupredimo ispade, jako pali hvaljenje. Npr uvece joj kazem: jako sam ponosna na tebe zato sto si danas.... Ili kad resimo bez svadje situaciju u dvoristu kazem da sam ponosna na nju jer je tako dobra sa svojim prijateljima. Ona tada bukvalno procveta

[Anemona]

Ja sam pokusala sa brojanjem do tri, zavrsavalo se uglavnom tako da ona nastavlja da broji dalje, strasno ju je to zabavljalo. Pa je to onda eskaliralo dotle da me molila: mama broj do sedam, molim te.... ili ajde sad do pet a ja cu da bezim!

Kod nas pohvale i ljubaznost pale. Znaci kad posle cetrdesetpetog "obuci se" dreknem ili zapretim, zavrsava tako da je oblacim a ona se otima i bezi. Ali kad kazem mirno i tiho: ocekujem od tebe da se obuces odmah zato sto.... uglavnom ce se obuci.

I kod nas, da predupredimo ispade, jako pali hvaljenje. Npr uvece joj kazem: jako sam ponosna na tebe zato sto si danas.... Ili kad resimo bez svadje situaciju u dvoristu kazem da sam ponosna na nju jer je tako dobra sa svojim prijateljima. Ona tada bukvalno procveta

I moj voli pohvalu i ljepše reagira na mirnoću, nego na urlanje, ali kad smo imali fazu "brojanja", to je bilo u krajnjoj nuždi.
Bilo je, brojim do 3, a ti moraš bla, bla, bla,... Onda on blijedo gleda, a ja ponovim brojim do 3, a ti moraš,... ILI ću,...
Tu sad slijedi ozbiljna "kazna".
Nakon što je prvi put iskusio da nakon 3 stvarno slijedi ozbiljna kazna, više nije čekao da dođem do 3.

[trampolina]

Mene fascinira koliko je svako dijete priča za sebe, kod svakog je uspješan drugačiji pristup a roditelju ostaje metoda pokušaj-pogreška.

@pikula, kad sam spomenula automatskog pilota mislila sam pritom da mi frajer od a do ž izanalizira situaciju, objasni kako i zašto je tako reagirao, obeća da neće nikad, nikad više, a u očima mu vidiš "šta brže kažem brže će bit gotovo i idem dalje". Ma mislim da njemu nije problem ni neposluh ni inat nego veeeeliki manjak samokontrole.

[pikula]

Pa ja jednostavno nisam odustala kad su mi odgovarali kao na automatskom pilotu. Imaju dvije opcije ili ići još malo razmisliti ili suvislo (naravno u skladu s dobi) objasniti što se dogodilo sami bez puno mojih potpitanja, moj je samo kratki zaključak i daljnje upute. Dakle nisu to propovijedi. Sa sinom kojem nije do priče imala sam dogovor da nacrta što je bilo, pa se i curki svidjelo i tako sad često dobijem sasvim zgodan strip na temu konflikta.
Mislim da je bitno da roditelji sami ne shvaćaju te razgovore kao udbaško ispitivanje i da sami nemaju neg.odnos prema korekcijama ponašanja, nego kao prvo da znaju da su konflikti normalan dio života i da se isto tako moraju riješavati i učiti nositi na prihvatljiv način s ljutnjom, nepravdom... Mislim da najveći problem s tim imaju roditelji koji sami sebi ne daju za pravo da izražavaju ljutnju ili općenito negativne emocije. Ja recimo želim da mi klinci jasno i glasno kažu zašto su ljuti jer gomilanje toga dovodi do gnjeva, potiskivanje do ogorčenosti itd. a to je onda s djecom užasno teško otpetljati i onda dobijemo priču o "zločestom" djetetu. Da je loše je to što radi, ali da ga je itko saslušao i uputio na vrijeme (i to sto puta dnevno ako treba) ne bi bio "zločest".
Recimo trenutno moj sinek zna doći na razgovor nakon hlađenja s facom al pacina i ja ga pitam zašto si ljut on me i dalje gleda kao smrtnog neprijatelja, ja ga pitam misliš da sam te prekinula u nečemu što bi trebao nastaviti, on kaže malo manje ljuto "ne",misliš da bi ja trebala podržati to što si radio - "ne", ok, onda otiđi umij se, malo se proluftaj i vrati se da razgovaramo. Najčešće već dođe smiren, sa "oprosti,mama", pa se izgrlimo i on mi kaže "ali,ona me izluđuje" npr, i ja kežm "ok, zanm da može čovjeka jako ugnjaviti, ali to se tak one riješšava, što ćeš napraviti sljedći put" on kaže što misli da treba i ako je to ok, ja kažem "idi se sad ispričat seki" ili što već treba i to je to. Bitno je ne odustati prije nego se konflikt ne razriješi i da su emocije kanalizirane, ne potisnute ili nekontrolirane.

[mala-vila]

bas si to lijepo napisala pikula

[koksy]

Veceras ja probala 1 2 3, onako slucajno, nije se htio ic kupat ni nakon sto sam mu 10 puta ponovila da je vrijeme. Pa sam mu rekla; ovako cemo, ja brojim do 3, ako do 3 nisi u kupaoni uzimam ti Ben 10 sat i spremam ga. 1...i on vec u kupaoni!

[Pepita]

Meni najbolje pali 1 2 3.
Ostalo ne pali.

[borka]

I ja koristim 1,2,3.

Naime, prvi put sam to probala u parku, bez ikakve prijetnje da će se nakon 3 nešto desiti, jednostavno sam krenula ozbiljnim tonom govoriti jeeeeedan, dvaaaaa i skužila da se on toga boji.

Valjda to odbrojavanje i boja glasa mu zvuče jako ozbiljno i očekuje nešto nakon toga.

No, recimo mužu to ne pali uvijek, meni do sada nije nikad zakazalo brojanje.
Malac ima 3 godinei 2 mjeseca.

[Trina]

i meni uvijek i kod svih pali brojanje. nekad do pet a nekad malo više ali pali i kod malih i kod velikih