Citiraj Peterlin prvotno napisa Vidi poruku
Ovoga sam se i ja naslušala o svojim dečkima. Vjerojatno zato jer ne vole nogomet i divljanje. Stariji je razbio koljeno jednom, a mlađi nijednom. Obojica su se od vrtića dobro slagali s djevojčicama, a tako je i danas (budu među rijetkim dečkima pozvanim na ženske rođendane). Nemam pojma, možda je i do odgoja - ja sam stara mama i jako oprezna, pa se to možda odrazilo i na djecu. S druge strane, nemam djevojčicu pa ne znam kako bih se snašla u ulozi roditelja ženskog djeteta, ali nekako mi se čini da ne bi bilo razlike... Više ovisi o karakteru djeteta nego o spolu. Spolni stereotip obično je nametnut izvana.
Hm, nekako mislim da to nema veze s odgojem, nego s urođenim temperamentom. I MM i ja smo dosta mirnog karaktera, a sin nam trči kao da radi na Duracell baterije. Voli i nogomet i pentranje i trčanje - ne divljanje, nego je pun energije koju mora fizički potrošiti, trčanjem ili skakanjem.
S druge strane, u stanju je i igrati se mirno i dobro se slaže s djevojčicama (izvan škole, jer u školi je "sramota" da se dečki igraju s curama i on, koji je svjestan da je to besmisleno, prihvaća pravilo većine). Ta osobina mu je korisna u školi jer još nije upao u kliše "zločest je zato što je živahan", jer je u stanju i poslušati i "stati na loptu". Ali jedini komentar učiteljica na njegovo ponašanje najčešće je kritika: "Sve je u redu, ali... živ je!!!" (na kraju obično shvatim da mu nemaju ništa posebno prigovoriti, nego im ta crta, zajednička mnogim dečkima tog uzrasta, naprosto smeta)