Plač beba i fizioterapija - stajališta

[Totto]

Pozdrav svima,

moja malena je bila na prvim vježbama za razvoj motorike nakon kojih sam osijedila i ostarila jer od bebe koja rijetko kad plače na vježama nije bilo niti traga. Toliko je plakala da je bila ljubičasta, ja sam bila skamenjena, nije bilo načina ka koji sam ju mogla utješiti, niti cica niti nunanje, ništa, ništa

Kad nam je fizioterapeut rekao da to ne smije utjecati na vježbanje, dapače, da ne prekidamo vježbu zbog plača jer bi ju tako naučili da plačem može izbjeći vježbu, nisam komentirala, ali sad si doma razmišljam nije li smisao tih vježbi da se njezinom mozgu pošalju signali o ispravnim obrascima pokreta. Pa kako ona u onakvom plaču (znači ne govorim o cendranju već o plaču u kojem ostaje bez daha) može primiti bilo kakav signal? Nisam fizioretapeut ali zdrav razum mi se kosi sa stajalištem-nek vrišti, pomoći će joj.

Kakva su vaša iskustva i razmišljanja?

[zmajica]

Ak nije tajna, gdje ste išli na vježbe i kod koga? Može i na pp.

[leonisa]

moja je toliko plakala da sam ja plakala s njom. a nije bilo nis agresivno. jednostavno nije htjela. zbog toga bas i nisam mogla s njom vjezbati, makar su vjezbe bile kroz igru. kad je skuzila foru, zabila bi palac u usta i ko vas ljivi. nemres vjezbat s njom.


kakvo mi je stajaliste...odtrpis. ko sto drugih stvari koje moraju, a ne zele. i trudis se bit jaka za nju. naucis skrivat svoju tugu. radi nje.

[leonisa]

da, mi smo isli jednom tjedno na goljak i tamo smo "trpile".

[martinaP]

Moja prijateljica je promijenila 3 ili 4 fizijatra dok nije našla ženu s kojom dijete nije urlalo.

[rahela]

moja je toliko plakala da sam ja plakala s njom. a nije bilo nis agresivno. jednostavno nije htjela. zbog toga bas i nisam mogla s njom vjezbati, makar su vjezbe bile kroz igru. kad je skuzila foru, zabila bi palac u usta i ko vas ljivi. nemres vjezbat s njom.


kakvo mi je stajaliste...odtrpis. ko sto drugih stvari koje moraju, a ne zele. i trudis se bit jaka za nju. naucis skrivat svoju tugu. radi nje.

isto ovako
kad bi nam teta vježbalica dolazila doma, ja sam se pokupila na tih sat vremena kod šogorice na kat jer nisam mogla slušati
ni jedna od tih vježbica nije bila niti bolna, niti fizički naporna
tj. njemu je vjerojatno bilo naporno, ali to je bilo i istezanje, i masaža, učenje okreta na trbuh, sa trbuha na leđa, kasnije puzanje

[bucka]

i nika je plakala
i natko plače
fizioterapeutica kaže da nema djeteta koje ne plače iako ih to naravno ništa ne boli
stisnem zube i istrpim

[katjenka]

Totto, i moj mali je plakao i relativno kasno smo ga uključili u vježbe. Promjenila sam nekoliko fizioterapeuta dok nisam čula za jednu koja dolazi doma i koja radi na Goljaku. Odlučila sam ju pozvati i to je bio PREPOROD. Ne samo da nije plakao nego je uživao, a uz njega i moja starija kćerka koju je teta vježbalica uključila u vježbice da tako pomogne braci. Moja starija ju je obožavala ( inače K. je mrgud prema svima i ovo je bilo svjetsko čudo). Inače, dolazila je mjesec dana k nama doma i relativno je skupo, ali malac je od nesjedenja, nepuzanja, samo gmizanja, u 20tak dana, sam se posjeo i počeo dizati na noge. Cijela naša mala obitelj je beskrajno sretna zbog naše tete koja nam je uljepšala život, što zbog brace, što zbog njenog prekrasnog pristupa prema životu, prema ljudima, pogotovo prema klincima.

[katjenka]

I da, djeca koja su njegovo godište i koja su prohodala dosta prije njega ništa nisu naprednija. On je vježbicama dobio čvrstinu i naučio se padati na ruke. Sad trči sto na sat i jaaaako je spretan. Kad je prohodao to je odmah bio čvrsti hod, s relativno malo padanja. Imam osjećaj da je to od dobro postavljenih vježbica, dobro napravljenh vježbica. E da, kad bi teta došla, ja sam otišla u drugi dio kuće i kad me nije vidio i osjetio uvijek bi se igrao i zabavljao uz vježbice, i smijao. Čim bi mene vidio odmah bi se raspekmezio i počeo plakati. U stilu, ma di si ti otišla, daj malo me uzmi.

[kljucic]

Sa Leonom smo morali vježbati (kad joj je to zdravlje dozvoljavalo). Vježbe koje su nam pokazali u Poliklinici Doko bile su uz plač. Uvjeravali su me da je to normalno i da se mora pretrpiti. Na Rebru ju je vježbala jedna super teta vježbalica po Bobathu. Nije plakala.
I da opet moram s nekim djetetom proći vježbe, tražila bih vježbalicu dok ne nađem neku s kojom dijete ne plače.

[zasad skulirana]

moja je u startu plakala a sada se mazi sa tetom....
treba i vremena da se naviknu na odlazenje na vjezbe i to lice....

doduse,ova moja nije nikad bas forsirala ako bi N. jako plakala....i svaki put kad bi dosla bi se prvo s njom 5-10min druzila i igrala s igrackama dok se ova malo ne opusti....

[trampolina]

Moji nisu imali prevelikih problema (dystoni) pa sam kad su plakali - što je bilo rijetko - prekidala vježbe. Pokušala bi ih smiriti, ako nisam uspjela prekidamo do idućeg puta. I fizioterapeutica bi se složila s tim.

Da je bilo što ozbiljnije i da su trebali češće vježbanje nisam sigurna da bih ovako postupila.

[lisica]

Moj muž je terapeut i radi sa djecom. Njegovo stajalište je prilično radikalno ali podijelit ću ga, neka se nitko ne osjeti uvrijeđen ili prozvan.
Smatra da kad dijete plače nema šanse da njegov mozak, time i živčani sustav išta nauči na prirodan način. Dijete je nesretno, nervozno, isfrustrirano.. Mozak će vjerojatno na štreberski način usvojiti obrasce. Naštrebat će faze razvoja, odvaliti ih, ne daj bože da mu ikad više zatrebaju..A obično zatrebaju. Onda je proces vraćanja tijela u prirodno stanje opet muka i učenje ispočetka.
Dakle on je strogo protiv plakanja, i terapija i terapeuta koji to ističu kao normalno stanje. Roditelje pokušava razumjeti kroz vlastito roditeljstvo pa eto, neki jednostavno prihvate autoritet, svatko bi pristao na sve samo da djetetu bude bolje.
No eto, plač niti je potreban niti nužan.

[klara]

lisica sviđa mi se stajalište tvog muža
Nisam fizioterapeut i ništa ne znam o vježbama koje su ovdje tema. Ali uvjerena sam učenje (bilo čega) uz suze nije dobro.

[zmajica]

Neurorazvojne vježbe-vježbe po Bobathu- poticanje normalnog pokreta su vježbe o kojima se ovdje govori, a tu je bitna riječ normalno.
Kada se npr. rotiramo, ne plačemo, niti od plača ostajemo bez daha, pa tako niti kod učenja te rotacije dijete se ne smije dovesti u takvu situaciju.
Toleriranje urlanja i rad po shemi "bez muke nema nauke" će rezultirati samo time da će beba vježbanje povezivati s nečim neugodnim i frustrirajućim, te će idući i idući i svaki idući put početi preventivno plakati i prije nego vježba započne. A s time nismo dobili ništa pozitivno, već naprotiv.
Kada se vježba, a beba počne protestirati, treba ju umiriti i nastaviti nježno, a pogotovo ako mama vježba sama kod kuće, treba napraviti pauzu, te se kroz neko vrijeme vratiti vježbanju (ne daje se informacija da se na bebin plač prekidaju vježbe i niš od toga, već da ima pravo "na odmor", ali da će se kasnije to odraditi do kraja).

Svakako treba odabrati vrijeme za vježbu kad je beba naspavana, sita i suhe pelene, jer su to veliki i važni faktori u životu malog čovjeka koji trebaju biti zadovoljeni i sve ide lakše.
Probati osigurati ugodan i miran kutak za vježbu, a nije na odmet i neka smirujuća i tiha glazba (dječje uspavanke, relaxirajuće melodije).

I bolje je provježbati na pravilan i normalan način tokom dana 20-30 minuta, nego urlajući vježbati 24 sata, jer niste niš dobili od vježbanja, a na koncu imate izfrustriranu bebu i mamu.

[Totto]

Kad vježbam doma s njom prije vježbica se igramo, smijemo i kroz smijeh započnemo vježbu, pa dok ide, ide, ne guram na silu niti čekam plač, čim se ona počne grčiti ja usporim jer mi inače skroz zablokira pokret i teško ju je ponovno opustiti. Smiješno mi je kako ona najviše voli vježbicu za koju mi je rečeno da je najmanje forsiram jer je prilično naporna za bebicu. Kad nju radimo, ona se smije, eto!

[leonisa]

nama su vjezbe bile kroz igru. znaci ucenje okreta, puzanja, sjedenja, hodanja. ona je odbijala biti na trbuhu. bez problema je sve usvojila i kad je napravila prvi piz, puzala je ko velika. isto je bilo i s hodanjem. nilakvo ponovno ucenje nije bilo u pitanju. jednostavno nije zeljelA.
sori na greskama, ripkam s moba.

btw njena fizioterapeutica je bila divna.

[lastavica1979]

Mi isto kad smo krenuli na vježbe bilo je koma plako je i ja skup s njim. Šta je prvo njima je to nepoznat prostor druga osoba je pored njih koju ne poznaju,a koja ih prisiljava da nešto rade,a njima se to ne radi pod morati jer ona tamo ima 40 minuta da pokaže vježbice i da s njima vježba,dok je doma opuštena atmosfera,vježba se kad su odmorni siti i naspavani i sve lakše projde. Mene svaki put teta vježbalica pita kaj je on pospan,pa naravno ujutro ga rano dignem jer nam treba da dojdemo do Klaićeve i još mu ti radiš ono što on u tom trenutku ne želi,već samo pruža ruke meni ić. Meni je muka na vježbe ić, a pomogle su nam da bi svaki dan ttrebala na kamenita vrata ić zapalit svijeću

[lasica]

apsolutno potpisujem zmajicu i lisicu.možda je i do terapeuta.moj je dobro surađivao sa jednom curom,a urlao ko konj drugoj.ali ključno je potrefiti dobar termin i OSOBU.
"ne prekidamo vježbu zbog plača jer bi ju tako naučili da plačem može izbjeći vježbu" mi je nešto radi čega bih ja odustala od navedenog terapeuta osim da je zadnji i jedini na svijetu.

[leonisa]

joj dajte, ko da ih fizicki napastvuju i zlostavljaju.
ja ne znam kakve vjezbe ste vi radili no naprosto ima djece koje ne vole ipa ni igru. nikad. ili urlicu cim su na trbuhu. lose se nose s frustracijama. meni je plakala. meni je gurala palac u usta da bi tako bojkotirala vjezbu, stoga nije do terapeuta vec do beba.
da se ravnam po placu nikad ni jednu ne bi premotala.
zahvaljujuci vjezbama, pa i uz plac, od komentara neuropedijatra s njenih 7mj "valjda ce jednog dana prohodati" dosli smo do bronce na vrtickoj olimpijadi.

[Mima]

Ja mislim da oni plaču (i) zato što im je to što trebaju raditi nelagodno, pa makar sto puta bilo po Bobathu.
Moja nije plakala dok nije krenulo puzanje i posjedanje - u leđima je bila hipotona i jednostavno to nije mogla, pa su joj valjda i vježbe bile nelagodne.
Što se tiče terapeuta, različiti su pristupi, da - mi smo išli kod dvije terapeutice različitog temperamenta: jedna je bila više blaga i bila je spremna smirivati Leu po 45 minuta da bi nešto malo mogla odvježbati, a druga je bila temperamentnija i više sklona malo prisiliti da vježbe uspiju - ona nam je rekla da djeca kod nje propuzaju tako da bježe od nje k roditeljima, i tako je bilo i kod nas.

[mašnica]

Mi smo jednom tjedno išli u Vinogradsku kad je napunio 6.mj. Ne sjećam se da je ikad urlao od plakanja i derao se, smatram da je to zato što sam uvijek ja bila s njim, jer čim sam npr. otišla na wc počela bi pobuna. Mnoge mame su ostavljale djecu da budu tih pola sata sami s tetom ali oni su najčešće punih pola sata samo plakali i plakali

[lisica]

joj dajte, ko da ih fizicki napastvuju i zlostavljaju.
ja ne znam kakve vjezbe ste vi radili no naprosto ima djece koje ne vole ipa ni igru. nikad. ili urlicu cim su na trbuhu. lose se nose s frustracijama. meni je plakala. meni je gurala palac u usta da bi tako bojkotirala vjezbu, stoga nije do terapeuta vec do beba.
da se ravnam po placu nikad ni jednu ne bi premotala.
zahvaljujuci vjezbama, pa i uz plac, od komentara neuropedijatra s njenih 7mj "valjda ce jednog dana prohodati" dosli smo do bronce na vrtickoj olimpijadi.

Pa ja sam pokušala ne citirati doslovno svog muža ali ipak ću to napraviti. Kaže da bi najprije opalio šamarčinu terapeutu a onda roditelju koji dozvoljava da ga netko drugi uvjeri da je histerično urlanje normalno i da to tako treba.
Naravno da djeca negoduju. Naravno da im treba vremena i da ih treba animirati. Ali da urliču od početka do kraja terapije-e pa to baš i nije najnormalnije.
On je i Bobath terapeut i kad je zaključio da njegovim pacijentima to nije dovoljno otišao je van i doškolovao se za još nešto, po njemu najbolje. Njegovi mali pacijenti su mahom dječica koja niz godina 5 dana u tjednu imaju drugog terapeuta..Otpor prema vježbanju je već automatizam. Pa opet tvrdi ovo što sam navela i kaže da se strpljenjem i normalnim odnosom dođe do makar 15 efektivnih minuta terapije. A i to je za malo tijelo i neurorazvoj super, presuper! I ne pričam o djeci koja urlaju kod prematanja, već o mališama kojima i skidanje čarapa kod kupanja izaziva stravične scene..

[leonisa]

ne znam koji terapeut ne tjesi dijete, a jos manje roditelj. dijete koje place ni ne noze vidjeti igracku prema kojoj bi trebalo duci ruku, pa ne moze ga se ni razgibati ako je u grcu. no neka sjeca placu jer ne zele ista raditi. kod nas je bio isti slucaj ko i kod mime: puzanje, posjedanje i hodanje. i da se na svaki kme odustajalo ko zna kada bi ili da li bi se zaista pokrenula. a nakon prvog puza na vjezbama, za deset dana (tocno zbam, bio je prvi maj i rostiljada) sam ju setala po jarunu ko psa, ona bi puzala ko velika, a ja bi trcala za njom. nakon prvog koraka nije vise htjela uci u kolica. nikad nije ponovo morala uciti, bila je izrazito spretno i neustrasivo dijete, a naplakala se za cijelo djetinjstvo. a ja sam osoba koja ne dopusta plac.
danas ima diplome iz plivanja i ronjenja, skijanja, klizanja, kosarke, pojas iz capoeire i motoricki je, prema tetama u vrticu, nadprosjecna. medalju ima iz atletske discipline.
svaka cast tvom muzu na stavu, no neku djecu bi se moglo do punoljetstva cekat da se smire. moja jednako danas reagira kad nesto ne zeli. dio o samaranju je sam po sebi neprimjeren, ne treba ga se komentirati.

[leonisa]

surfam s moba :greske: :ljeto:

[ina33]

Ne znam di ideš, ali s bobathom je najčešće OK, djeca ništa specijalno ne plaču (većina itd.). Ono što se kratko ide na Goljak, to ja, u stvari, ne računam, jer je poanta cijele priče da roditelj skuži vježbe i da radi s djetetom doma, uz igračkice itd. Ja sam s malom vježbala dosta (neke stvari su ostale, možda bi ih neki spartanskiji tip stila Polovine ispravio, ali to mi nije cost-benefit, ono.. previše muke za sitniji problem, po mojoj procjeni). To najčešće funkcionira tako da se u tih 45 min na Goljaku uz još 3 djece u stisnutoj prostoriji ništa niti ne skuži (roditelj), pa onda ljudi privatno uzimaju bobath terapeute pa nauče doma raditi te vježbe. To što odplače 45 min na Goljaku, sumnjam da će uzrokovati neku traumu, ali nije niti neka korist za tebe, jer bi ti trebala moć skužit te vježbice, tj. morala bi se ti prvo opustit i ne fokusirat na djetetov plač (teško, ako je takav).

Moja ti je poruka da nađeš privat bobath terapeuta da te nauči s malom radit - Goljakovci i Sabolovci su OK, sigurno ih još ima, tržište se promijenilo u ovih xy godina - pa neće bit niti suza, niti tvojih plač-dilema.

Oko terapeuta koji zagovara soft pristup djetetu, ali bi tukao roditelje... malo mi je LOL, ali bit će to rečeno onako... ko što ja nižem nizeve, bez da kužim da nižem nizeve .

Sretno, i ne živciraj se toliko oko plača, nego nauči vježbice, pa "mijesi dijete" doma, potiči itd., meni je na to išlo par sati dnevno. Za utjehu, moj je filing laički (a navodno tako radi i Bobath centar u Londonu, ili sam ja to krivo kužila), navodno 80% djece spontano (bez ikakve intervencije) više-manje uspješno riješi fluktuacije u tonusu i raznorazne probleme. Da nije tako, onda cijela Dalmacija bi imala bitno više motorički poremećenih, jer nemaju taj Goljak support. Ovih 20% ima veći problem, i ti jesu za Polovine i intenzivnije vježbanje (i od Goljaka).

Malo sam onako preizravna i pojednostavila, ali onako... najčešće to ispadne tako.

[ina33]

Bez ikakve intervencije - mislim bez ikakve rane fizioterapije. A opet, neke nespretnosti ostanu, ali nismo niti mi svi isti - neko ima ikserice, valgus gaz itd., i sve će to doći na naplatu u 40-tima, još sjedalački način života, opet... živi se i s time. Probaj se nekako opustiti i fokusirati da ti naučiš vježbice, kupiš strunjaču neku (ili tatami, ima u Petrovoj - ili Airexicu, ima u Rozom stepu), pogotovo ako je dg. neka blaga fluktuacija u tonusu.