Pa sad... mislim da smo mi negdje u sredini. Kad uđeš k nama u stan, prvo te dočeka tepih ispred ormarića za cipele i na njemu šlape... Ako smo doma, na tom tepihu nisu šlape nego cipele koje su izuvene i luftaju se (nekak mi je to normalnije nego ih odmah gurati u ormarić samo da bi bilo uredno).

Krevete spremamo silom prilika jer nemamo spavaću sobu nego je dnevna istovremeno naša spavaća, a u dječjoj isto ako se kreveti ne pospreme, nemaš gdje sjesti. Eh, sad, pospremanje kreveta (pogotovo dječjih) je posebna priča - tijekom tjedna samo se zarola štepdeka u tzv. sarmu i ubaci u kutiju za posteljinu. Ne inzistiramo na slaganju posteljine na crtu jer to mi nema smisla (ali da pitaš moju svekrvu, dobila bi drugačije mišljenje).

Suđe ne volim prljavo ostavljati preko noći, a preko dana bude svakako. Iako se trudimo, uvijek nekako mislim da bi moglo bolje, a nemam sape svaki slobodan trenutak posvetiti spremanju, ribanju i čišćenju.

Da SAD dođeš k meni, zatekla bi u kuhinji opranu suđericu koja se hladi, dasku za peglanje punu veša koji čeka jutarnji hlad da ga se spegla (ono što nije za peglanje je složeno, ali nije ugurano u ormare).

Mene nered smeta kad preraste neku nevidljivu granicu i kad se u njemu više ne možemo snalaziti... Kad djeca ne znaju gdje su im knjige ili oprema za tjelesni, vrijeme je za pospremanje.

Odavno sam shvatila da je lakše kad svaka stvar ima svoje mjesto, a to je teško kad imaš puno toga u malom prostoru. Zato trenutno imam akciju odbacivanja viškova (to obično radim pred godišnji).

Tak je kod nas. Pospremanje se obično obavlja tjedno (osim kreveta koji idu dnevno) prije usisavanja i to je to.

Najviše me smeta razbacana odjeća (mjesto joj je ili u ormaru ili u kanti za veš) ali to je ponekad problem pogotovo ako se nešto mora zračiti ili sušiti. Sve ostalo više manje.

I još nešto - imam rumplcimer, tj. kod mene je to špajza. Tam stoji sve što nema stalno mjesto i ponekad se dogodi da je unutra fakat krš i lom (stvari koje čekaju da ih odnesemo u vikendicu, shopping kolica, košara s bocama... katastrofa). Ali postoji trenutak kad više ne mogu podnositi nered i tad se bacam u akciju i bolje je da mi nitko od mojih muških nije blizu jer oni samo viču "meni to trebaaaa, nemoj to bacitiiiii" ... Ponekad bih rado da dođe netko sa strane i to isto napravi meni, tj. pobaca stvari koje su meni slijepa točka.