Ehhhh, sve mi dođe teško kada se sjetim svojeg života provedenog uz krpu i metlu. Stvarno! Kod mene je uvijek moralo biti tip top. Bože sačuvaj otići na put, a doma ostaviti košaru neopeglanog veša i neusisan pod. Ma nema šanse, a tek na put ne ponijeti svježe pečene kiflice iz vastite proizvodnje, bio bi smak svijeta.
S vremenom sam olabavila, tako bi se nazvala poluneurednom. Osvijestilo me je moje dijete. Ok je držati čisto, ali čemu pretjerivati? On se neće sjećati da li je u našoj kući danima stajao neopeglan veš ili da je cvijeće bilo neokopano, ali će se sjećati da smo se igrali ili bili u parku. Tako da, promijenila sam prioritete.
Nekada mi bude neugodno jer mi se čini da je prljavo ili da su stvari nabacane (znate ono- kreativni nered). Kukam i naričem, ali ne delam. Grozna sam, znam. Nemam se namjeru mijenjati. Sjećam se npr. studentskog života. Nisam mogla sa prijateljicama na kavu, jer sam morala čistiti stan ili skuhati si ručak. Nisam mogla na koncert, jer svaki puta bi drugi dan koncerta morala na predavanja. Danas mi je zbog toga žao i odričem se apoteke u korist vremena sa svojim djeteteom.