Moj sin nije reprezentativan uzorak za ovu temu, jer je naučio čitati (tj. povezivati slova i slogove) vrlo rano. Ipak, samostalno je počeo čitati knjige tek u 1. razredu, i to upravo kroz lektiru. Prije mu se naprosto nije dalo (iako je znao čitati već odavno, više je volio da mu netko drugi čita).Lukina mamma prvotno napisa
Lektire iz 1. razreda s lakoćom je čitao jer su to uglavnom bile slikovnice. Nekako u to vrijeme pretplatio se i na "Prvi izbor" u školi, pa odande čita one stripiće i sl. Stripovi bi, zapravo, mogli biti vrlo korisni u razvoju motivacije za čitanje, samo ih treba pametno dozirati.
Što se tiče duljih knjiga (tipa biblioteka "Stribor", "Vjeverica", i sl.), još uvijek nam često vrijedi princip da mu netko od odraslih počne čitati naglas, a onda on u nekom trenutku preuzme knjigu i nastavi je dalje čitati sam, pa i pročita do kraja sam. Inače mislim da zajedničko čitanje (s roditeljima) treba njegovati što dulje, to daje jedan osjećaj povezanosti roditelja s djetetom, a djetetu olakšava prijateljevanje s knjigom i lakše će čitanje doživjeti kao ugodan način provođenja vremena. To je bar moje mišljenje i iskustvo (i iz vlastitog odrastanja, i sadašnje - roditeljsko - iskustvo).
Što se tiče "Pinokia", meni osobno je to grozna knjiga, a što se može, ni prvi ni zadnji takav naslov u školskoj lektiri...
 |
|||
Odgovori s citatom