Moram podignuti ovu temu i napisati na šta sam se danas rastopila.
Vježbamo ja i moja starija logopedske vježbe.Ja čitam i razvlačim na slogove,istovremeno udaram takt rukom,a ona mora sve ponavljati.Ja sam vezala rep,visoki što inače ne vežem(obično vežem niski,obični).I primjetim ja da njoj koncetracija opada,nešto gleda u mene.I u sred rečenice ona će meni:"mama,baš ti lijepo stoji kad tako vežeš rep".Ja:"Stvarno,baš ti hvala!".Ona:"Baš si mi lijepa!".Ja:"Pa hvala ti!I ti si najljepša!".I njoj to nije bilo dovoljno,više za sebe govori:"lijepa moja mama" i ostavlja sve i eto je kod mene da se izljubimo.Ne treba mi veći kompliment!
A malena je jako vezana za mene i bezbroj će puta u sred igre ostaviti sve,doći da me izljubi i zagrli i poslije se vratiti igrati.
A kao što neko reče,ono što mi izazove suze su njihovi zajednički trenutci,trenutci kada jedna drugoj gledaju u lice sa toliko nepomućene i iskrene ljubavi,miluju jedna drugoj lice,smješkaju se i gledaju.