evo nešto friško na ovu temu: jutros sam išla podići svjedodžbu moje prvašice (ona je na moru). Znala sam da će biti sve petice i sve super, no kada sam po izlasku iz škole zaista pročitala još jednom njezino ime, ocjene i pohvalnicu, srce mi je zatreperilo od ponosa i kao da sam hodala pola metra iznad zemlje nekoliko trenutaka. Nisam to očekivala niti radila big deal od uspjeha u prvom raszredu, ali potpuno me ponijelo tih nekoliko trenutaka:ispunjenost, sreća i ponos što sam njena majka (a znam da nije Nobel i puuno je još godina školovanja pred nama), ali trenutak je bio potpun i savršen....i dobra energije (iako je zanos splasnuo) me nosi kroz cijeli dan....samo mi nedostaje curka da ju zagrlim i kažem kolko sam ponosna (još samo 12 dana...)