Evo ja necu puno o prosvjetarima i lijecnicima (oni bar rade neki posao od kojeg je vidljive koristi). Svi spominjete kako se neki ubijaju od posla u javnoj upravi, a (vecina?) ne. E sad, pitam ja vas - a koliko je tog posla u kojem se neki ubijaju uopce smisleno i potrebno? Koliko toga je u ovoj drzavi izmisljeno kao potrebno samo da se stvori privid rada a sam rad odnosno obavljena aktivnost je totalno besmislena? Sjetim se toga svaki j**ni put kad moram izvaditi neki glupi dokument ne-stariji-od-6-mjeseci i mozda teta u maticnom uredu ima posla preko glave ali ako je 90% njega ovo vadjenje papira u jednoj drz. ustanovi da ih predam 100m nize u drugoj drzavnoj ustanovi, onda je taj posao svejedno preplacen nasim poreznim novcima jer je posve nepotreban.

Ja inace radim oduvijek u privatnom sektoru, tzv "uredski posao" (ne kopam lopatom) i evo par crtica iz tog mog navodno nestresnog posla spram uciteljskog... evo recimo sati je 19:15, ja upravo parkirala pred svekinom kucom da pokupim dijete (radim naravno do 16h navodno) i krene jedna "situacija" koju treba rjesavati telefonom. Uglavnom, nabrojala sam 47! tel. poziva u 15 minuta. Sto dolaznih sto odlaznih. A sve zato sto je nesto trebalo biti gotovo "do sutra". Ili npr. jedan mjesec kad smo zavrsavali "super-ultra-mega-vazan" projekt, kad sam uspjela izbrojiti da sam u tom mjesecu imala vise prekovremenih sati nego redovnih sati (kako? tako sto svaki radni dan sam radila cca 12h a vikendima "samo" 10h dnevno)... i takvih primjera je bilo puno. I da, platili su mi prekovremene (ne naravno koliko je bilo zakonski - jer su ionako bili protuzakoniti po svojoj kolicini) i projektni bonus ali sve to iskreno nije bilo vrijedno tih novaca. Trebam li uopce spomenuti da sam na kraju jednostavno dobila otkaz, jer su vlasnici odlucili zatvoriti firmu...