Današnjoj odlučujućoj rundi pregovora Vlade i sindikata o smanjenju materijalnih prava za ovu i sljedeću godinu prethodila je višemjesečna »priprema terena« – pravi pravcati rat protiv javnog sektora – u kojem je taj »parazitski« sloj društva okrivljen da nije solidaran s realnim sektorom, te da samo njegovo lomljenje može Hrvatskoj donijeti spas.
Na jednoj strani, dakle, imamo realni sektor, koji već nekoliko godina propada i gubi radna mjesta, dok na drugoj strani javni sektor autistično parazitira na grbači realnog sektora. Već mjesecima u korporativnim medijima čitamo i gledamo »dokaze« kako zaposlenici u javnom sektoru arče javni novac na račun bizarnih prava koja im pripadaju po kolektivnim ugovorima, da uživaju sve moguće i nemoguće dodatke, o kojima oni u realnom sektoru samo mogu sanjati.
Poslodavci, naravno, samo potiču antagonizam između javnog i realnog sektora, znajući da se tako ponovno zamaglio onaj temeljni sukob – sukob između rada i kapitala – bez obzira je li poslodavac privatni kapital ili država. A u tom sukobu i radnici javnog sektora, baš kao i njihovi oponenti u realnom sektoru, na kraju uvijek izvlače deblji kraj.
Vjerojatno je u pravu slovenski veleposlanik u Zagrebu Vojko Volk kada je ovih dana u jednom autorskom članku objavljenom u ljubljanskom Dnevniku aktualnu hajku na javni sektor – situacije u Sloveniji i Hrvatskoj po tom su pitanju identične – pripisao marksističkom nasljeđu, koje je u službenicima i birokraciji vidjelo isključivo »reakcionarnu« utvrdu. Nije bilo komunističke partije na svijetu koja od kongresa do kongresa nije vodila rat s birokratima, tehnokratima i drugim društvenim »parazitima«, prilijepljenima za državnu sisu. Paradoks je da i više od dva desetljeća nakon pada komunizma današnja hrvatska vlada, koja sebe smatra socijaldemokratskom, još uvijek raspiruje stari rat protiv »parazita«, ovaj put materijaliziranih u javnom sektoru, dok banke i financijski sektor – ratne profitere sadašnje krize – nitko ne dira.
Međutim, takav ponižavajući odnos prema javnom sektoru specifičnost je naših tranzicijskih društava. Razvijene zapadne zemlje, posebno one skandinavskog kruga, ali i Njemačka i Švicarska, imaju posve oprečan odnos prema svom javnom sektoru, koji predstavlja ključ njihova gospodarskog i društvenog uspjeha.
Nekorumpiran, funkcionalan i dobro plaćen javni sektor u tim državama, zajedno s cijenjenom i djelotvornom državnom administracijom, predstavlja temelj pravne i socijalne države, u službi svih građana, a ne samo privilegiranih. Tim zemljama ne smetaju ni visoki porezi, niti »debele« socijalne države. Dapače!
Hrvatski javni sektor, u usporedbi s većinom europskih zemalja – a pogotovo s onim najuspješnijima! – nije ni prevelik niti prerastrošan, niti njegovi zaposlenici imaju previsoke plaće. No dok Banski dvori ultimativno smanjuju plaće u javnom sektoru, servilno ispunjavajući očekivanja financijskih tržišta i njemačke kancelarke Angele Merkel, netko bi građanima ove zemlje – napose učiteljima i profesorima, liječnicima, službenicima, vojnicima, policajcima... – morao objasniti paradoks da je ta ista kancelarka Merkel, koja nepopustljivo inzistira na »vitkoj« državi kada se radi o drugima, njemačkom javnom sektoru nedavno povećala plaće za 6,3 posto!?