Nisam stigla iščitati sve što ste napisale pa se ispričavam ako je o dijlu onoga što želim reći već bilo govora.

Najprije moram reći da me uvijek facinira brzina kojom osvane topik na forum čim se pojavi neki imalo sporan tekst o roditeljstvu i količina stranica koja se ispiše u nekoliko dana, pa čak i nekoliko sati. Stječem dojam da zaista ovdje često seciramo drugačije svjetonazore od svjetonazora tipčne "rode" i onda tek ulazimo u stereotipe koji vladaju o rodama (pritom mislim i na članice udruge, ali zahvaća većim dijelom i članice ovog foruma). Ne znam hoći li dobro uspjeti objasniti što mislim.

Meni se članak uopće, baš uopće nije svidio. Iako se čak mogu i prepoznati u dijelu iznesenih činjenica: da samo uzmem kao primjer činjenicu da su mi karijera i posao već punih osam godina na nekakvoj listi čekanja, odnosno pristutni su taman toliko da ne ostanem bez posla. I ne mogu reći da mi je sasvim svejedno što je tako. Ali ne razmišljam o tome kao o žrtvi - ne mislim da sam išta žrtvovala. U trenutku kad sam odlučila imati djecu, svjesno sam prerasporedila svoje prioritete i znala sam što me čeka. Dakle, iako znam da karijera stoji zbog djece, ne mislim da su djeca za to kriva niti da su tirani koji upravljaju mojim životom (što također ne znači da nekad ne njurgam zbog toga što stojim na mjestu). Ne znam ima li smisla. Isto vrijedi i za sve drugo: spavali su s nama u krevetu jer smo tako htjeli, dojila sam dugo jer sam tako htjela (iako mi je nekad bilo dosta svega, pogotovo višesatnih uspavljivanja), platnene sam htjela s drugim djetetom, nisam imala podršku, shavtila sam da se sama ne mogu i s tom vjetrenjačom boriti i tu sam popustila - bilo mi je manje važno. U dojenju i dohrani nisam željela odstupiti. I sad kao što ne žalim niti za jednim danom koji sam umjesto radeći provela dojeći, tako ne žalim ni što sam odabrala jednokratne umjesto platnenih pelena. Da imam još jedno dijete, znam da mi ni ta "borba" ne bi bila teška, jer bi mi danas prioriteti bili drugačiji nego tada. Dakle, sve je stvar svjesnih odluka. I zato niti u jednom trenutku ne osjećam pritisak okoline o kakvom govori autorica članka. Pritisak sam osjećala jedino kad s prvim djetetom nisam nailazila na potporu u dojenju.

Nadalje, znam da smo različite, da svaka od nas ima pravo gledati na roditeljstvo svojim očima. Naučila sam s vremenom da bez obzira koliko mi se nešto ne sviđa, da ne ulazim u rasprave niti da osuđujem. A savjete dijelim ako i kad me se pita (tak očekujem da me osoba pita zato što je na tragu mojega razmišljanja i osjeća da može dobiti potporu koja joj možda nedostaje drugdje). Dok je dijete zbrinuto, tko sam ja da sudim o tuđim roditeljskim metodama. Nema garancije ni da će se moje za 20 godina pokazati naispravnijima, koliko god se trenutačno činilo da je to jedini pravi put.

Gledam prijateljice koje bez ikakve grižnje savjesti grade karijere, putuju, idu na raznorazne tečajeve i seminare po svijetu ili odmore dok bake čuvaju djecu. U redu - ako one tako mogu, dobro za njih. Ja ne mogu. I ne određuje to dijete nego ja sama. Moj je stav da su bake za nuždu i da sam dijete imala za sebe, ne zna njih, ali skroz mogu shvatiti da netko jednako važnim smatra svoj posao ili svoje slobodno vrijeme. Nit bi rado da one meni propovijedaju kako treba pa ne propovijedam ni ja njima. Svatko zna svoje prioritete.

Da probam sažeti, pritisci postoje, ovakvi i onakvi, na nekoga djeluju, na nekoga ne. Odnosno, netko im podlegne, netko ne. A to valjda ovisi o tome koliko smo spremni na roditeljistvo i kakva očekivanja imamo. Teško je bilo što reći, ali meni je članak odraz autoričine nesigurnosti, odnosno takvo mi je razmišljanje tipčno za nekog tko nema jasno posložene prioritete. Vjerujem da svi tu i tamo upadnemo u slična raspoloženja, ali jedno je ako su ona kratkotrajna i trenutačna, posljedica umora i iscrpljenosti, a drugo ako obilježavaju cijeli stil roditeljstva.