(Isprika moderatoricama, ali ne znam gdje bih stavila ovu anegdotu pa ju namijenih u ovaj podforum.)


Moje predrago i premilo dijete, od nepune tri godine, usprkos svim kulinarskim delicijama kojima ju častim: hobotnica-brokulica-purica-oradice-teletina-a-la-ovo-ili-ono, sve češće me "razveseli" s izjavama:

"Mama, ja bih pite!"

&% )JH#"=!/(/ DFl#_?*/&


Uglavnom, nastavimo li smirenijim tonom, moje dijete je čisti znanstveni dokaz da se s genetskim naslijeđem ne treba boriti nego da ga treba prihvatiti, i da MAMA MORA NAUČITI RADITI PITU!!!!!!

Dakle, u doglednoj budućnosti, usprkos mom otporu koji sam stvorila u ranoj mladosti (jer je pita bila barem jednom tjedno na meniju) i ja ću krenuti u boj s krumpirušama, sirnicama, zeljanicama i inim vrlo nam znanim autohtonim receptima hrvatskoga i bosansko-hercegovačkoga podneblja.

E, pa drage, forumašice, poželite mi sreću!
Za početak, krenut ću s kupovnim tijestom