U začaranom krugu umora i živčanosti

[V&NMama]

Dakle, mama sam male bebe i uskoro trogodišnjaka. Noću naravno spavam koliko mogu, a danju je posla i obveza do neba. Pokušavam biti dobra mama, strpljiva, nježna, smirena. Strašno sam razočarana u sebe jer to ne uspijevam. Od jutra ranoga, čim se ustanem onako umorna, samo mi sitnica treba da planem, vičem, kako bi moj dragi MM rekao "divljam". Zamjeram i njemu jer je njemu lakše, on je tata koji je tu kad hoće a ne mora stalno biti dežuran i danju i noću kao ja, uostalom kao svaka mama koja doji. I onda sam ja živčana i divlja, a on dobri tata. Ljuti me to. Ali najviše me ljuti, bolje reći rastužuje to što sam ja u takvom stanju, jutros sam našla vremena sama se isplakat u kupaoni, ne prepoznajem se. Inače sam mirna, volim svoju djecu, ljude, život uopće, ali trenutačno sam baš tjeskobna. U periodu života koji bi trebao biti sretan. Pretpostavljam da nisam jedina u takvoj situaciji. Kako se vi nosite sa svojom majčinskom stvarnošću,u smislu kako kontrolirate te negativne emocije i postupke (živčanost, razdražljivost, umor, tugu..)? Kako se smirujete? Kako u dan krenut optimistično i smireno kad znaš da te do negdje 22 h navečer čeka kaos, a onda još i noćna smjena ?
Hvala što ćete podijeliti svoje iskustvo sa mnom !

[laumi]

mislim da bi se tvoj suprug trebao više angažirati, barem oko starijeg djeteta
ili napraviti nešto po kući (oprosti ako to već radi, nisam skužila iz posta). je li vam to izvedivo?

mi smo isto imali teških trenutaka (između dvoje mlađe djece je mala razlika u dobi pa smo imali neposlušnu 5,5-godišnjakinju, bebu koja je prohodavala i novorođenče)

ne znam gdje bih završila da se MM nije toliko bavio starijim klincima i kućom. nekako smo podijelili poslove pa je bilo lakše.

[Beti3]

Imaš li roditelje ili neku dobru tetu da ti malo pomogne? U ovakvim situacijama mnogo znači ako se možeš osloniti na nekoga. Tata sigurno uskoči, ali on ima svoj posao na kojem se odmori od "dežurstva" pa mu je lakše.

Pokušaj smanjiti očekivanja od sebe same. Ustvari ne očekuj ništa. Idi sat po sat, bez da razmišljaš što još moraš učiniti.

Da li možeš sebi reći da je dovoljno nahraniti i držati čistim djecu i sebe? Probaj sve drugo ostaviti bar koji dan. Bar dok se ne budeš osjećala bolje.
A ako vidiš da to stanje traje, možda ne bi bilo loše razgovarati sa liječnicom. Ne lijekovi, ali razgovor pomaže da vidiš da to nije nešto što se događa samo tebi.

A moje iskustvo, iako je prošlo puno godina, nikad neću zaboraviti moje zaprepaštenje količinom posla kad sam dovela drugo dijete doma. Imala sam osjećaj da mi se posao ustostručio. Prođe to... s vremenom. Drž'se.

[Anemona]

Probaj "smanjiti očekivanja".
Ustvari pokušaj razmisliti što očekuješ od dana.
Iz tvojeg posta vidim da ti je dan hrpa posla i isčekivanje sranj. u 22 i teške noćne smjene.
Na taj način nije lako živjeti.

I ja sam imala period kad sam dolazila doma s posla i samo razmišljala što će me negdje sad dočekati.
Pa mali sigurno nije jeo, pa je več cendrav, pa je umoran, pa me čeka na vratima, pa sigurno ne budem stigla jesti, pa nema šanse da u miru jedem, pa ne budem uspjela na wc, pa se sigurno ne budem mogla u miru ni presvuči, pa ću sigurno onda biti nervozna, pa će i mali poludjeti, pa ćemo zajedno luditi od nervoze dok ne dođe MM, pa će MM sigurno kasniti, pa dijete sigurno ne bude htjelo kod njega, nego će samo tražiti mene, pa ću biti nervozna do večere, pa se sigurno ne budem mogla u miru otuširati, pa će sigurno dijete cendrati, pa će se teško uspavati, pa ću biti nervozna, pa ću kasno zaspati, pa će sigurno cijelu noć po meni skakati, pa ću kao zombi na posao, pa ću doma s posla i opet sve misli nanovo.

Onda sam skužila da nema baš koristi od toga da unaprijed zamišljam cijeli crni scenarij, jer za početak u tome nije bilo nikakvog veselja, a u konačnici čim bi se jedna točka iz crnog scenarija ostvarila (a bile su velike šanse za to, jer sam u svemu vidjela problem), ja bih odmah nabrijano skočila na krajnju razinu nervoze.

Onda sam krenula doma s posla i odlučila ne očekivati ništa. Ok, idemo polako, prvo ću se veselo pozdraviti s djetetom, pa idemo dalje korak po korak.
Ako baš naiđem na problem, ionako ga moram riješiti bez obzira da li sam ga samo čekala da se pojavi, ili se je neprimjetno ušuljao.

Najednom su stvari krenule bolje, ako ništa drugo nisam 24 sata dnavno brinula, zamišljala što bude sad i živčanila, ako se "proročanstvo" ostvarilo.

Odradi dan polako, korak po korak, pa kad dođe muž, rastereti se, pa polako dalje, nema druge.

[S2000]

A nekad pomaze izjadati se tu i vidjet da vecina nas nekad zivi u kaosu i zacaranom krugu... I da svi imamo boljih i gorih dana, krugova...

Za pocetak je super sto si svjesna toga.

[klara]

Razumijem te potpuno. Mene spasava to sto starija ide u vrtic. Ali isto imam dane kad mi se cini da nista ne stizem.

[trampolina]

Draga, tek si rodila, uz sav posao još te i drmaju hormoni

Svak mora naći modus operandi za sebe, meni konkretno pomažu dvije stvari:
muzika, što jača i što žešća
a drugo-nastojim biti prisutna u sadašnjosti, ne uranjati u ono što moram napraviti do kraja dana niti se zamarati onim što sam krivo napravila ili sam propustila napraviti (a bude toga dosta, nemam nikakvu pomoć trenutno-mm je na brodu i ja sam sama s njih troje).

I obavezno smiješak na lice, čudo koliko riješava mnoge čupave situacije.

Drži se!

[laumi]

da, to je jako bitno, koncentrirati se na sadašnji moment i ne se opterećivati s time što nas čeka kasnije u danu
zadatak po zadatak

divim se vama čiji su muževi na terenu

[Trina]

Ja mislim da je problem to što ti misliš da bi ovo trebao biti najljepši dio tvog
života. Ja nekako mislim da ću najmirnija i nasretnija biti kad mi djeca odrastu (ako budem dotad živa) i kad/ako vidim da su pametni/uspješni/savršeni ljudi koji će biti sretni i taj svoj sretni život živiti dovoljno blizu a opet dovoljno daleko od mene. Jer ja neću imati vremena za nikoga jer ću ležati, piti pivu i pušiti, žderati, onako naborana i ružnjikava, skupa sa svojim starim prijateljicama koje će biti u istoj poziciji kao ja. Kužiš? Jer ja ne mislim da ovo trebaju biti najsretniji trenuci-ovo jesu sretni trenuci ali ovo je kaos. Teški kaos. I ja jesam sretna. Baš onako najiskrenije. A postala sam onog trena kad sam shvatila (zapravo shvatila, kad mi je klinulo u glavi) da naši dani ne moraju biti savršeni, d aja ne moram biti savršena mater bez mane, da moj odgoj ne mora biti savršen i da trebam samo biti svoja. I voljeti svoju djecu. Umorna sam uvijek, ja imam četvero njih i posla preko glave, stvarno sam umorna. Ali i na to se navikneš. Ali nemoj se uopće uznemiravati, nemoj sebi zadavati visoke štojaznamšto, ne pada mi rijheč napamet..kriterije? Ti uopće ne moraš biti savršena, imaš pravo divljati i pucati jer imati malu djecu uopće nije lako. A muž nek se malo više angažira

[mala-vila]

ako ikako mozes nađi ili trazi pomoc (moja greska br.1)- zasluzujes to!
smanji ocekivanja od sebe, ako ste jeli, spavali i niste u fekalijama- dan je dobar, sve ostalo je bonus ili prebaci na muza (nek on pere sude i stavlja ves u masinu kad dode s posla, pospremajte vikendom ili jos bolje, ako mozete uzmite tetu da vam pospremi a vi svi van), ,moja greska br 2: ne znam zasto sam zabrijala da zato sto sam ja doma i ne radim i kao samo sam s bebom da bi trebala odraditi sve kucanske poslove, glupača glupa!!!
promjeni okolinu bar jednom tjedno i to tako da radis nesto sto te veseli a nema veze s family, kućom, djecom, nesto samo za sebe sto ce ti na cijeli sat odvuci paznju, to je odmor za zivce (makar to bilo sjedenje na kavi s frendicom)- moja greska br3- glupaca glupa, sebe sam zboravila ko da sam zadnje govno i prava kanta za smece, ja cu sve, ja mogu sve
majke ti koliko sam glupa bila!!!

[eda]

moram priznat da je i meni, vjerojatno kao i Trini , ovo zazvonilo:

U periodu života koji bi trebao biti sretan.

mislim, budimo realni, djeca su velika radost i trebamo im biti zahvalni jer smo uz njih osjetili neke emocije koje nikad ne bismo uz druge ljude, toliku sreću i sl. ali su i ogromna frustracija.
I od kada imam dvoje djece sve cesce se sjetim one stare koju valjda prije nisam ni poimala: "jedno ko nijedno, dvoje ko tisuću". a iskreno, ovog prvog dijela nisam ni bila svjesna dok drugo dijete nije doslo na scenu.
I zato mislim da treba bit realan, imat dvoje male djece cesto nije "cvijeće i proljece" vec ludilo, kaos, cirkus, borba...
i zato mislim da je bolje rijesit se sindroma supermame, trazit pomoc, prekrizit nepotrebno, i obavezno nac vrijeme i za sebe, ugodit sebi jer ako ti nisi dobra sebi neces moc dat najbolje drugima. A fakat je puno lakse sto su stariji, i iako se vjerojatno vise brines, fizicki je neuporedivo manje naporno.

[Lucija Ellen]

da, to je jako bitno, koncentrirati se na sadašnji moment i ne se opterećivati s time što nas čeka kasnije u danu
zadatak po zadatak

tocno. nekad se ulovim da živim iz sata u sat, kad je neki naporniji dan. Imam sreću da imam mirnu i nezahtjevnu bebu a starija curica je posve samostalna, pa mi je lakše, ali svejedno svi kućanski poslovi čekaju trenutak da budu obavljeni između reda slaganja lego kocaka, plesanja, modeliranja, glumljenja i uspavljivanja, dojenja, previjanja...

[MarijaP]

Trina je sve rekla. Bit ces sretna i spokojna kad se odsele. Do tad - kaos

i koliko primjetim ljudi sve manje zele zivjeti sa starcima. Znaci, stisni zube jos 18 god

[ponosna mamica]

drage mame imam sina od 16 mjeseci,zivahno dijete hvala Bogu,,zdrav,muz dobar(cak i previse dobar).A ja jako nesretna,depresivna,tuzna cesto neznam ni zasto.Moj sin je jedino sto mi moze izmamiti osmijeh na lice ipotaknuti neku iskrenu srecu u meni sve ostalo je lazno.Nikad nisam bila takva osoba,svi koji me poznaju mogu me opisati kao sretnu i uvijek nasmijanu.Otkako sam rodila,moj zivot se promijenio,postala sam nesretna,cak i moj brak se poljuljao i vec godinu i pol dana svakim danom je sve gore.MM se trudi,alicini mi se da to nije dovoljno,medjutim najgore je to sto nam je sekusualni odnos skroz los,ZBOG MENE.Ja nemam volje,ni zelje,prvo sam milsila da je to poslije porodjaja i dok je mm jedva docekao da prodje 40 dana,,ja sam zeljela da sto vise to traje da imam neki izgovor,i znam da sad ko god ovo procita misli da ga nevolim,ali to nije tacno,ja ga volim,ali neznam sta se dogadja,i u cemu je problem,ja mislim da je to sve kriva moja psiha,jer mi zivimo u inostranstvu,4 godine smo u braku,on citavo vrijeme radi,a ja ne,,nemam prijatelja nemam skim da sedruzim nemam roditelje niti ikog od rodbine ovdje,jednostavno nemam ni skim popiti kafu on radi od jutra do veceri i kad dodje kuci ja ga cekam ljuta i nezadovoljna jer citav dan sam sama,brinem se za dijete i tako.Ponekad ion pukne i kaze da nezna sta da radi,i onda ja nabijam mu na nos kako sam citav dan u kuci ibla blaa..neznma dali neko ima sluicno iskustvo da mi pomogne il da neki savjet,,bilo bi mi veoma drago...

[Lucija Ellen]

Mozda imas postporodjajnu depresiju, razgovaraj s lijecnikom

[MarijaP]

Postoje i igraonice/radionice za malu djecu. Upisi malog na nesto pa ces upoznati mame. Imas i programe vjezbi za mame s djecom. Pitaj u lokalnoj teretani.

Ne znam kako vam je boravak reguliran. Imas li pravo upisati malog u jaslice na par sati? Imas li ti radnu dozvolu? Ako su vam jaslice preskupe, pitaj da volontiras pa mozda dobijes popust.

Vidi u lokalnoj knjiznici ima li sta za vas.

Vi dosta ovisite i o tome kako vam je boravak reguliran. Imate li centre za imigrante? Javi se tamo.

[ponosna mamica]

[]
sto se tice mi smo ovdje regularno,ovdje je i dijete rodjeno,sto se tice papira sve je ok.Imam radnu dozvolu ali nemam posla,,heh,,kad sam dosla taman je pocela kriza i et onda odlucimo imati dijete kad vec ne radim,i dok on bude za vrtica valjda ce proci kriza,,i tad je sve izgledalo lako,,ali nazalost kako se on rodio...neznam tesko mi je to reci ali stvari nisu krenule najbolje. I bas sto je gore netko rekao vrijeme kad treba da budemo najsretniji,,a mi stalno ljuti.tuzni i nesretni,,razmisljala sam DA odem u jednu knjiznicu ovdje,srecom i blizu stana mi je mogu i pjesice sa bebacem..ljubim puno,,

ps.vec mi je malo bolje,,hehheh...

[Beti3]

A na bazen? Bebe obožavaju vodu i sigurno ima termina za mame i bebe. Pa postoji i fitness takav, sve to ne bi trebalo previše koštati. A možeš i pisati ovdje, družiti se virtualno. Isto zna biti zabavno...

[MarijaP]

Sigurno ima više stvari u gradu koje su organizirane za mame i bebe. Ne moraš patiti. To ti je od izoliranosti. Vjerujem da će ti muž rado odraditi koji sat duže da plati šta god samo da ti bude bolje.
Knjižnica, bazen, igraonice, parkići, teretana. Negdje imaju organizirano čuvanje djece dok mame vježbaju, a negdje se nudi mame i bebe fitness.
Provjeri u imigracijskom centru da li ima kakvih tečajeva (jezik, lokalna kuhinja i običaji) tijekom kojih nude i čuvanje.

Neke vjerske zajednice nude programe i za ljude koji nisu dio njihove crkve. Prošeći, raspitaj se. Može biti svašta zanimljivoga.

Stvarno ne moraš patiti. Samo odi među ljude i zabavi se.

[ivanche]

Duboko udahni i sjeti se da je sutra novi dan i da će djeca biti malo starija nego danas, a i tebi će hormoni popustiti
Odmorit ćeš se kad se odsele za to nema čarobnog lijeka.

[cvijetak]

Svi su sve rekli, a ja ću samo ponoviti ono najvažnije - tražite pomoć (kad ćete ako ne sad s malom djecom) jer dobar dio rodbine i prijatelja je spreman uskočiti, ali se ne sjete sami ponuditi nego im treba nacrtati što/kad/koliko. Nekad i sat vremena za sebe + dva sata neometanog spavanja čine čuda.

[leonisa]

1. naucila sam spavat dok dojim tako da me noc ne iscrpljuje. a i saltanja obavljam u polusnu. spavamo skupa.
2. scvi kucanski poslovi ako mi se ne rade jer ne mogu, ne stignem, nemam snage, cekaju.
3. starija je 3 i pol godine starija od tvog starijeg djeteta, al i ona je u vrlo zahtjevnoj fazi sa stotinu pitanja i vergla non stop. sad kad je doma, rjesavam to tako da joj dopustam abnormalnu kolicinu aktivnosti koju sama izabere, pa bilo to i maratonsko gledanje crtica ili igranja igrica

naucila sam da je prvenstveno bitno da sam ja po noci naspavana i da ona spava onda kad to trazi. lovim prvi znak umora i uspavljujem je. cim je ona odmorna manje je zahtjevna i ne cendra. odvalili smo grceve i sad vec ima faze budnosti kad se svi skupa igramo ili kad ju starija zabavlja, a ja spremam klopu za nas.

naravno da sam svaki treci dan zivcana, al zivcana sam samo ako je ona taj dan....cendrava. ako sam joj poremetila ritam nekom obavezom. stoga sam ih smanjila na minimum i prvenstveno zadovoljavam potrebe mladje jer ako to uspijem, imam i vremena i snage zadovoljiti i potrebe starije, pa i svoje.
recimo danas i jucer nisam prstom mrdnula po kuci.
nije svijet propao.
sad sam imala pola sata gledanja 2 i pol covjeka i napunila baterije da sredim ves i kuhinju. a bio je ful zahtjevan dan.

takodjer sam rekla muzu da kad vidi da sizim, da sam uleti i posalje me na balkon da meditiram.

nadji nesto sto te relaksira, pa makar to bilo i u ponoc i napuni si baterije. i spavaj.

[leonisa]

i da, smanji ocekivanja.
mi svugdje kasnimo al zato jer se ravnam po njoj.
uspjela sam s njih 2 dva puta otici do mora i nazad.
stajali smo nekoliko puta, jednom sam isla s muzem, jednom s frendicom i njenim sinom.
putovali smo duze nego obicno, ali smo dosli do cilja.

takvi su nam i dani.
idi sat po sat. ako nesto trebas napraviti nemoj si davati termin vec kad vidis priliku, iskoristi ju.

[koksy]

Potpis na leonisu, i meni je malo trebalo da mi dođe, kak se kaže, iz dupeta u glavu.
Sama sam s njih dvojicom, muž je odsutan po 2,5 mj. Izlude me, stvarno i istinski. Pa odem u kupaonu, umijem se, ma i zavrištim tamo ako treba pa idem dalje.
Dok se vratim mali več cvili pred vratima kupaone a stariji ima 5000 zahtjeva nakon kojih stalno ponavlja ono "a ja bi baaaaaš htiiioooo" I nemam apsolutno nikog da mi uskoči. Al tako je kako je. Ima dobrih a ima i onih prestrašnih dana kad se doslovno raspadnem i isplačem se mužu preko Skypa. Pa mi opet bude lakše.
Sve u svemu, bitno je da, kao što su cure rekle, smanjiš očekivanja. Od sebe a i od djece. Čini mi se da je kod mene glavni problem bio što sam mislila da je stariji sad veliki dečko koji razumije zašto se sad njemu više ne mogu 100% posvetit. Pa me ljutilo kad je imao ispade kojima je tražio pažnju. Al naravno da on to ne razumije, pa dijete je! Otkad sam stvari postavila drukčije suživot nam je puuuno lakši. Ne lagan, samo lakši.

[josipal]

kod kuce sa sestogodisnjakinjom, dvogodisnjakom i jednomjesecnom bebo.
- uglavnom samo gasim pozare... a sad pobjegla mami da preživim
nisam tako zamisljala zivot u petero... hihihi

[Janis]

Ja sam se preporodila otkad idem na yogu dva puta tjedno. I psihički i fizički.
Pokušaj naći vremena za neku aktivnost koja je samo tvoja i koja će ti služiti za punjenje baterija.
Ono što je mene držalo u tom nekom periodu kojeg si ti izvrsno definirala kao začarani krug umora i živčanosti su razgovori s ljudima koji su u istoj situaciji i čitanje ovakvih tema na forumu koje te podsjete da nisi jedina u toj situaciji, pomažu da posložiš stvari u glavi i natjeraju da vidiš izlaz, tj. da shvatiš da će to proći, a dok traje treba presložiti prioritete.

[Ifigenija]

Ja mogu reći samo jednu stvar - naspavaj se i najedi kako god znaš i umiješ, i osiguraj da život ide makar se odrekla haljine i cipela (tipa plati pomoć, naručuj pizzu ili nešto). Moji su ista razlika kao ti, mali se budio oko šest, malena je imala stolicu oko 23 h i zaspivala je tek oko ponoći, i ja nasamo i za san nisam imala više od šest sati da ga ubiješ, a to mi je premalo. Luda sam bila. I još sam, od umora, premora i nespavanja.

[Beti3]

kod kuce sa sestogodisnjakinjom, dvogodisnjakom i jednomjesecnom bebo.
- uglavnom samo gasim pozare... a sad pobjegla mami da preživim
nisam tako zamisljala zivot u petero... hihihi

Bit će bolje, hihihi, za godinu dana kad najstarija krene u školu, srednji dobije svoje odlučno ja, a najmlađi počne hodati i trčati okolo...Ili za deset godina šesnaestogodišnjakinja, ah, blaženi pubertet, srednji šesti razred, valjda će voljeti učiti i najmlađe u prvom...

No, ima nas mama sa troje i više djece i preživjele smo i uživale u svim tim svakodnevnim događajima, jer, ipak je više dobrog, nego lošeg, sreća da se može ponekad malo pobjeći od svoje najdraže dječice, napuniti baterije i ...dalje u svakodnevne pobjede.

Uostalom, za osamnestak godina će proći najteže, hihihi...

[tanjads]

Moja cura već ima 2 godine, a F. je sedmogodišnjak, tako da je već puuuno lakše nego na početku.
Meni je pomoglo što sam prepoznala kada kriziram. Ujutro sam podnošljiva, tijekom dana ok, srtpljiva i tolerantna, ali se navečer pretvaram u histeričnu mater iz horora "ne trči, lupit će se u stol, smiri se, pusti je...", a djeca u fazi zadnjeg divljanja prije spavanja. Dakle, večeri između 8 i pol 10 su mi bile krizne, pa sam naručivala posjete baki u to vrijeme, tražila od muža da ide na kave ranije i dolazi prije nego prolupam i ostavljala sat za crtiće/igrice za sina za to vrijeme- da ih razdvojim jer bi to smirilo i njih i mene. Pomagalo je što se nisam grizla oko toga kakva sam grozna mama, nego sam prihvatila da u to vrijeme više nisam funkcionalna i da moram smisliti kako da tada budu što mirniji (čitaj razdvojeni) ili da ih netko preuzme (ili bar jedno od njih). I morala sam se pomirit da je bolja ideja snimit dnevnik nego pokušavat čut kroz zvučnu zavjesu dvoje klinaca koji nešto non stop govore ili se naprosto deru.

[tanjads]

I još - što mi je zbilja važno da sam ja i dalje ja. Ja volim dosta kretanja i mrzim dugo biti kod kuće. Zato mi mama kaže da navlačim svoje klince ko mačiće okolo. Kad mi se negdje ide, idem, sama, svi zajedno, sama s klincima - nema veze. Dogovarala sam kave s frendicama na dječjim igralištima (i to s frendicama koje nemaju djece), čak smo i projekte tamo znali pisati, a i klinci su mi se našetali po Tkalči i naigrali ispred Melina - zamolim pankerčiće da se maknu s tobogana, sjednem na kavu a klinci na tobogan. U šoping isto idu, nedavno je J. bila sa mnom u banci (nakon crtanja se malo valjala i po podu), po različitim sastancima, kod knjigovotkinje, sada smo na moru već drugi put u zadnja 3 tjedna bez mm-a i baš se mislim bi li stigli skočiti i do Njemačke kod moje frendice prije MMovog godišnjeg. Na koncerte na Cvjetni ili Bundek, dane ovog il onog, u ZOO sa par mjeseci starosti, Zvjezdarnica... Nekad više za njih, nekad više za mene, nekad savršena kombinacija.
Ne čekam idealne uvjete, ne brinem ako sam nešto zaboravila, uvijek ima neki dućan/restoran/pekara za kupit nešto za jelo, ako vidim da bi J. spavala u bilo kojem kafiću naručim mlijeko (toplo, za van...


A vidim da autorica teme ima bebu od 3 mj. i kaže po danu obaveza do neba. Obavezni smo prije svega za djecu i sebe. Kuća, čak i ručak, a osobito poliranja tipa peglanje, svakodnevna usisavanja, spremanja igračaka i sl. -sve to može i mora sačekati ako mi beba zaspiva a ja pospana. Ima li što slađe nego podnevna dremka uz bebicu, drugo dijete u vrtiću već nešto ručalo, beba sisa, tata će si naći nešto kad dođe, a veš, pospremanje, pisanje - sve nek čeka. Nirvana

[zloćko]

Uletam kao padobranac, nisam puno čitala pa ne znam što se sve piše, ali i meni je bilo grozno kao tebi, možda još i gore , uz sve što si nabrojala ja živim sa svekima koja je pijcazla u pravom smislu, i stalno me uz sve brige a bilo ih je nebrojeno puno i teško, same bolesti peglala kak je neuredno, kako njena djeca nisu bila takva, kako živimo u smetu, bla bla bla, pa još kad dođe šogorica koja je oličenje savršenosti, djeca u gostima sjede ko bubice i pilje u jednu točku, ništa ne diraju ništa ne prosipaju niti lupaju...ma čudim se da sam uopće ostala normalana jer sam sve to tako doživljavala i pucala po šavovima i grizla se što ja nisam savršena , što su mi djeca ko navijeni vlakovi.
Sad kako je vrijeme prošlo žao mi je što se nisam znala drugačije postavit , što nisam bila bolja majka kad je trebalo.
Cure su ti dobro napisale u početku, bitno je da su ti klinci siti i čisti a za ostalo pusti mozak na pašu, jer bit će ti kasnije žao što nisi uživala s klincima, barem je meni tako i ne mogu si oprostiti.

Opusti se i uživaj,i zadrijemaj malo uz klince kako piše tanjads...
Sretno....

[astral]

mene spašava pomoć svekrve iako se ta pomoć sastoji u tome da pošaljem stariju seku (ima 3 i po god) kod njih na kat pa njih davi pitanjima, pjevanjem i sl. ili se kupa u bazenu na terasi...često joj dođe i rođak pa se skupa igraju...
mene to spašava posebno onih dana kad je malena seka (ima 2 i po mjeseca) nervozna i spava joj se a starija seka pjeva i dere joj se na uho...
često sam i ja nervozna i ljuta jer ne uspijevam bebicu uspavat na vrijeme, pa se derem na stariju bez veze, a dijetetu dosadno u kući i samo bi se igrala, pa napokon uspavam bebu a ona ne pušta sisu iz usta, pa nisam skuhala ručak, pomela i obrisala pod, mužu ispeglala košulju i sto čuda još...
od muža baš i nemam pomoć jer radi od 7-13 pa opet popodne 6-00...i umoran je ko pas a i nikad ga nisam tjerala da mi pomaže u kući (mama ga nije naučila a ja nisam preodgojila-no to je druga tema)
ali eto, snalazim se....
slažem se sa curama da treba ići korak po korak, sat po sat, dan po dan i bit će bolje....
ne ide ni meni tako baš svaki dan ali se sve više trudim ne forsirati sebe i ne očekivati previše ( i kriteriji čistoće su mi se bitno snizili..)
i trudim se uživati u trenutku i nasmijati se bar jednom dnevno...

kompromisi su najvažniji..