Imaš pravo, to smo si mi sve same krive. Trebale smo djecu odmah navići na to da postoji određeni _red_, pa bi nam život bio lijep.

To mi je, inače, trubila mama prvih xy mjeseci i koliko god mi je pomagala nakon poroda i preuzela sve kućanske poslove da bi ja mogla dojiti i samo dojiti, toliko sam non stop imala potrebu vrištati od muke. Ali ona zna, ona je mene i sestru tako podigla. U redu i disciplini. Bez sise i iza rešetaka krevetića. Nakon što se dojenje stabiliziralo (kao što rekoh, otprilike kad je beba napunila 3 mjeseca), malo je okrenula ploču. Pa sam počela slušati o tome kak ona nije radila dobro, kako tek sad vidi kako je pogriješila i kako je ponosna na mene jer mi je dijete na prsima, maženo i paženo 24/7.

Inače, imam ja još jednu bebu - mala je dobna razlika između njih dvoje, ali karakterom su skroz drukčiji. Maleni od prvog dana jede samo kad je gladan, i ne može zaspati nego u svom krevetiću. I taj njegov ritam sam poštovala jer je to njemu odgovaralo.

Iskreno, meni život ne bi bio lijep da sam imala osjećaj da sam svom djetetu nešto uskratila što je njemu/njoj potrebno. A to je između ostalog i dojenje nakon 6 mjeseci.