 |
|||
ovo s tim nagradama, kaznama i oduzimanjem povlastica mi nikad nije bilo niti će mi biti jasno
leo, što je onda pobogu kazna, ako je nema crtića i nema sladoleda - oduzimanje povlastica?
i što mora napraviti da ih dobije ako je to - nagrada?
što ne dobije sladoled kad joj se jede sladoled? nego kad napravi nešto da zasluži sladoled
savjet za spavanje - legendarno albansko uspavljivanje by pikula.
kod moje to pali samo u 50% situacija, ali ok, moja ima tek 2,5 godine i meni je to sasvim normalno za tu dob, kako rastu pretpostavljam da sve više mogu prihvatit iskrena objašnjenja, iako mi tu metodu primjenjujemo otpočetkaOriginally Posted by zhabica
Pa nije sladoled neka nužnost ko npr. čaša vode kad je žedan u pustinji da ga mora dobit svaki dan
zhabac sad preko ljeta zna da svaki dan zna može računat na sladoled u šetnji, al kad zezne stvar zna da će mu bit ukinut, meni je to sasvim ok, do sad je valjda 2-3puta ostao bez sladoleda u ova dva mjeseca i to stvarno kad je baš pretjerao, a to je uslijedilo kao kazna nakon bezbroj upozorenja i lijepog razgovora i on ne benda, a mogao bi, i ta kazna ima itekako efekta, već sam napisala da do nje rijetko dođe, ali on zna da će doći i onda posluša da bi izbjegao tu kaznu.
Ako ostane bez sladoleda sutra mi cijeli dan napominje kako danas nije radio to i to i kako će danas dobit sladoled, i ja mu kažem da hoće i dobije ga. Ja to zovem kaznom, leo ukidanjem povlastica (fala ti na ovoj formulaciji, zvuči utješno) Možda bi ono prije kad mu prijetim da će ostat bez sladoleda netko nazvao ucjenom, ja zovem pregovaranjem ne mislim da će mu to prouzročit ikakve probleme ili traume, al mora se naučit poštivat tuđe granice, ovo je način na koji ih ja postavljam. Osim toga i u životu se moraš držat nekih pravila jer ćeš u protivnom snosit neke posljeddice, di god se okreneš stvari tako funkcioniraju, pa šta se onda ne bi učio držat i maminih i tatinih pravila? Kako inače postavit granice i stat na kraj nekom ponašanju koje ti je neprihvatljivo? Meni se ovo stvarno čini benigan način.
Šta se crtića tiče, eto moj propust, neka ih zna dosta dugo gledati to sam zbog toga što ga na vrijeme ne usmjerim na neke druge aktivnosti, a ja budem zauzeta nekim obavezama, al tješim se da takvih dana u godini nema puno, pa štaš sad, ionako puno vremena budemo vani i nije da sve dane po cijele dane bulji pa mu valjda neće to neku ogromnu štetu nanijet. Ukidam mu crtić ako npr. upali tv i bulji za doručkom pa se to otegne 10puta duže nego šta bi trebalo, onda mu zaprijetim da ću mu ugasti crtić ako ne pojede. Ili pojede brzo ili mu ugasim pa onda pojede još brže :mregreen :
To je na tragu ovog pomikakinog, i meni je logično da kazna ilitiga ukidanje povlastica uslijedi kao logična posljedica neke situacije, al ima i ovih sa sladoledom di nema logike
Sad razmišljam, nagrade nemamo čini mi se, moram još promislit, on samo zna da na neke "povlastice" može računat ali će ih izgubit ako se ne drži pravila igre illi dogovora. U kazne nam spada ukidanje sladoleda, crtića, kinder jaje, slatkiš neki, gormit, i koristim i time out al to se ne sjećam kad smo zadnji put upotrijebiti tu metodu.
Upravo to! Neke stvari naprosto još nisu primjerene za neku dob, ja sa zhapcem u toj dobi nisam imala odnos kakav ima sada, niti sam vikala, niti očekivala razumijevanje niti poštivanje mojih granica u mjeri u kojoj to znam sad radit kad mu je skoro 5, jer to naprosto nije bilo prikladno za njegovu dob, ali se stvari mijenjaju i s vrmenemo će se mijenjat još i više. Uvjerena sam ako od početka odnos sa djetetom krene sa razumijevanjem i sa puno razgovora da će stvari u konačnici izaći na dobro.moja ima tek 2,5 godine i meni je to sasvim normalno za tu dob, kako rastu pretpostavljam da sve više mogu prihvatit iskrena objašnjenja, iako mi tu metodu primjenjujemo otpočetka
Zato se mogu složit sa alex, seni i inom da zapravo ozbiljno možemo razgovarat o pogreškama i dobrim stvarima tek sa odmakom od nekoliko godina, ovo što sad pišem su više nijanse i neki trenutni stavovi nastali na temelju situacija koje smo do sada imali, tko zna što nas još sve čeka.
pa ono..me zovem ja to nagradama, niti joj kupim sladoled ko nagradu, no da je to neka potreba, nije. znaci sve sto je udovoljavanje zelja je povlastica. da dobi sladoled uvijek kad joj se jede, jela bi ih 7 dnevno :Dovo s tim nagradama, kaznama i oduzimanjem povlastica mi nikad nije bilo niti će mi biti jasno
leo, što je onda pobogu kazna, ako je nema crtića i nema sladoleda - oduzimanje povlastica?
i što mora napraviti da ih dobije ako je to - nagrada?
što ne dobije sladoled kad joj se jede sladoled? nego kad napravi nešto da zasluži sladoled
savjet za spavanje - legendarno albansko uspavljivanje by pikula.
svi mi, pa i nasa djeca, mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo.
pa odne krene, ja bi dva sladoleda na dan, ja bi cedevitu u kaficu, ja bi u lunapark, ja bi casopis blablabla i zasto mama tata nije sada s nama na moru? zasto toliko radi?
istovremeno prestaje biti zadovoljna onim bitnim stvarima: na moru je, pliva, roni, skace, ima dvoriste u kojem moze radit sta joj padne na pamet i ako ce biti istinski nesretna radi sladoleda, e onda sam ja negdje zajebala :D
znaci, ok dogovorili smo se da cemo ovaj tjedan ici u lunapark i da imas 2 voznje (to je trampolina i skakanje s uzadi) to je oko 45kn.
ali ako bude totalno neposlusna (da, djeca to mogu biti
MM je uveo bodove. za svako korektno ponasanje dobiva bodove, za svako nekorektno gubi. 10 bodova je sladoled :zubo:
s njom zna otici u minus. ko u banci
kazna? kut, soba, za kaznu ces sad napraviti to i to (sto inace uopce ne bi radio, jer ne voli, a nije bas ni potrebno)
razlika je glediste: nametanje kazne kao neke obaveze. uz svakodnevni zivotni ritam u dan uguravas neku kaznu koju treba odraditi.
oduzimanje povlastica, neka pasiva, necinjenje neceg sto je veseli. kad uz svakodnevni zivotni ritam oduzimas neku akciju koju je s veseljem cinila.
ni jedno ni drugo nisu potrebe, cisto zelej.
ne znam jesi skuzila. kradem vrijeme koje zapravo nemam :smrc:
edit: opet ti smajlici...
za koga?
le, ma kužim ja teoriju, ipak sam na ovom forumu pet godina
sori sori što sam te navukla da trošiš vrijeme bezveze
al mi je i dalje to u kategoriji nije go*no nego se pas pos*o
ja imam jednu za J koja je miks
je, i ja ti otkrivam toplu vodu lol
za koga?
Za njega definitivno, šta se mene tiče mi ne bi ni imali tv u kući. Al da mi nekad dobro dođe da se zabavi crtićim - je, šta mogu. To je sve za viši cilj
Inače kad si već spomenila ja nikad ne koristim kazne u kojima ću i ja bit "kažnjena" tipa - nećeš u šetnju/na kupanje/ na druženje/u kino ... pa da onda moram ostat s njim doma
Zabs probaj uvest gledanje crtica prije spavanja: em sluzi kao nagrada em ne moze trajat i otegnut se. Nema goreg kad krene s crticem cim se digne, lako vrijeme utekne i skuzis da ih gleda preko mjere. Moja kljuca uz crtic i onda gasimo i spavanac hitni uz pricu.
Prije spavanja navecer. Moja ne spava po danu pa sm to izostavila
čitam ovo sve i stalno mi pada napamet jedna rečenica koju mi je mama rekla kad je N bila beba a ja kod mame u
posjeti i tužim se mami kako je plakala do 2 ujutro i da ću poludit već, a ona mi na to odgovori:
eee, dušo moja, nije dosta samo rodit, treba ovo dijete i odgojit a to je najteži dio....
Zao mi je što je moje prvo dijete bilo pokusni kunić za sve moje metode ali tako mora biti. Kad se samo sjetim koliko sam bila živcana,koliko mi je sve smetalo,koliko sam ga tlacila glupostima,opterećivala i sebe i njega nevažnim sitnicama,muka me hvata. Zao mi je što nisam imala nikoga da mi objasni koliko je jednostavno imati jedno dijete. Isto tako zao mi je i što sam odmah u početku previše dozvolila mojima da budu prisutni u mojoj obitelji i koliko god to zvučalo ružno ,sve to mi se obilo o glavu. I malo više sam trebala biti opustena,više se smijati i igrati a manje se opterećivati pravilima i onim što je ispravno,jer netko drugi misli da je tako najbolje.
ajde molim te napiši kad stigneš koju konkretnu na ovu temuja sam poslije prvog tvrdila da mi je jedno dijete dosta i previše, poslije trećeg ih želim još (makar mislim da nemam više vremena, a i MM kosa skače u zrak na sam spomen).
shvatila sam kad je prvom bilo oko 9-10 godina da moram prestat živčanit. to mi je največi domet.
kad ja skuliram sebe i klinci se smire pa smo živčane epizode sveli na minimum, čak i u pubertetu.
mislim da sam dostigla zen fazu.
ovo je moja bolna točka i mrzim se kad to radim, ali puknem i gotovo
što je najgore čini mi se da ja istinski nemam više rezerve nigdje ni u jednom atomu sebe
Last edited by flopica; 21.07.2012 at 07:31.
ma ne znam kak da ti objasnim, to je kod mene više bilo "state of mind", plus djeca su mi velike dobne razlike pa su koliko toliko razumni. nemam situaciju da dvogodišnjak šizi, a beba cica. jednostavno kad bi mi došlo da izletim iz kože zbog nečeg, ako uspijem udahnut i par sekundi ne poludit (toliko mi treba da sa strane sagledam situaciju) jednostavno shvatim da je to oko čega pi*dim glupost, kao i većina stvari koje me izbacuju iz takta. onda više nisam tak žvčana.
pa se onda malo probaš staviti u djetetove cipele i zamišljaš živčanu mamu kak urla, odma me prođe volja za urlanjem.
uostalom, niti sam ja savršena niti oni mogu biti savršeni pa sam odlučila tolerirati nesavršenosti, maksimalno. inače, kod mog najstarijeg ja sam jedna od coolerskih mama u razredu i to mi je vrlo draga titula
kaj bi to značilo u praksi; evo primjer od nedavno; zvoni kućni telefon u dva ujutro, ja umrem od straha jer znam da je neka pizdarija, mali je vani (s biciklom). javljam se i čovjek s druge strane govori: sina vam je pokupio auto... hm, jedva dišem, sljedeća rečenica: nije mu ništa... i daje mi njega na telefon. ja sam samo pitala di si (da ga znam pokupit) i jesi dobro. kad je došo doma nije dobio ni jedne riječi prodike, a drugo jutro je dobio objašnjanje da se ne vozi u dva ujutro i to još po cesti (žutoj traci, ali nema veze) jer se svakakve budale voze i po danu, a kamoli po noći. imao je sreću i prošo s dvije ogrebotine.
mislim da se razumijemo, ja bi ga najrađe zadavila kroz telefon, ali objektivno on nije ništa skrivio, osim što je bio u krivo vrijeme na krivom mjestu. tip koji ga je pokupio je bio pijan, nije ga ni vidio. i kad stanem i udahnem shvatim da od živčanjenja nema ništa i da sam zapravo sretna jer mu se ništa nije dogodilo.
Last edited by gita75; 21.07.2012 at 09:42.
Meni se trenutno čini da radim samo pogreške.
Od rođenja je zahtijevnije dijete i 'teže' odgojivo, a sad smo još u terrible two fazi. Ona oduvijek urla za sve i svašta iako zna da moje ne, znači ne. Sad sam ja počela gubiti živce na to njeno urlanje pa sam i ja počela urlati i idem sama sebi na živce.
Nju ne zanimaju npr. crtići, rijetko se sama zaigra, traži stalnu pažnju i možda je to i normalno za tu dob (27mj), ali ne mogu joj uvijek dati 100% sebe.
Mene buni postavljanje granica i čuvanje svojih osobnih granica. Npr. svaki dan kad dođem s posla prvo se poigram s njom, pitam je kako je bilo u vrtiću itd., uglavnom odvojim prvo 15 minuta za nju, onda idem jesti i to izgleda tako da ja jedem a ona urla pored mene jer bi se ona igrala ( i razumijem ja njenu potrebu zamnom), e sad meni to ponekad jako smeta a ponekada ne, kad mi smeta kažem joj da sada jedem i da ću se poslije igrati s njom ( ali to ne pomaže) a kad mi ne smeta uzmem je u krilo pa jedem na preskokce i tako i ptam se dali ju zbunjujem.
Uglavnom mi se čini da svi drugi rade to bolje od mene, jednino mi daje nadu što teta u vrtiću kaže da je divno odgojeno dijete i da se vidi da se s njom kući radi a ja je gledam u čudu i piam jel sigurna da priča o mojoj J.
mitovski, ja mislim da je vas zadesio sindrom prvog djeteta, ono, režeš sebi žile ako nisi obavila dnevnu dozu kognitivnih aktivnosti jer mala neće biti dovoljno genijalna kad naraste
joj di me nađe s ovom temom...
moj je trenutno u nekoj novoj fazi koju ne kužim i stalno se kačimo... hoće spavat ali neće spavat, gladan je ali ne bi jeo, sve me to strašno umara i živcira...
i dignem glas, pošaljem ga u kaznu, tjeram inat dok ga ne natjeram do suza - i onda se grizem jer se privija uz mene uz molečljivo - mama
s njim je uvijek bilo problema oko spavanja i jela, često se pitam da li sam ja tu negdje pogriješila i analiziram sitnice, svaku svoju riječ... nisam bila opuštena, nisam vjerovala svojem djetetu nego okolini koja mi je tupila da mora biti reda (sva sreća to nisam dozvolila kod dojenja i taj dio nam nikada nije štekao)
nije nikad dobio po guzi iako je masu puta napravio stvari zbog kojih bi po kriterijima mojih roditelja sigurno dobio
trudim se biti empatična, ali mi se sve nekako u zadnje vrijeme čini da sam tu negdje zaboravila misliti na sebe i počinju mi smetati ta cendranja kad ja hoću jesti, leči na kauč, kad mi se ne da igrati s njim (on se ne igra sam, to su rijetki petki kad mu to uspije)... i onda mi nametne grižnju savjesti jer ne želim "zanemarivati" svoje dijete...
baš sam konfuzna u zadnje vrijeme i nesretna zbog toga
a ono što ću sigurno kod drugog djeteta promijeniti: naći prihvatljivi način da on/ona ide spavat sam/sama... ovo uspavljivanje me otupljuje i umara, mora postojati neki drugi način...
Polako, tek su mu dvije: tada jesu posebno zahtjevni, vec iza dvije i pol, tri, postanu samostalniji.
potpis na trinu. ja sam s kolicinom djece dobrano oguglala na cendranja, plakanja i tugu. niti sebi previse zamjeram sto sam zivcana i urlam ko budala, psujem, stvarno budem odvratna. s obzirom da na mene pada (naravno mojom krivicom) skoro 95% roditeljskih obaveza, preopterecena sam, umorna i bude mi dosta svega malo precesto. smatram da imaju ono osnovno sto im treba, ostalo mi sve vise spada pod kategoriju trivijalno. ne objasnjavam previse, to sam postigla s vremenom: u onoj leonisinoj prici o pricanju s prijateljicom, ako je beba zaspala dizem se, kazem da sam tamo i da cu doci kasnije, strogo zabranim da se beba budimitovski, ja mislim da je vas zadesio sindrom prvog djeteta, ono, režeš sebi žile ako nisi obavila dnevnu dozu kognitivnih aktivnosti jer mala neće biti dovoljno genijalna kad naraste
osobno, od kada sam postala roditelj, kao da sam još jednom odrasla. ali šizim i dalje. ako ikada postanem baka, možda prevalim još jednu stepenicu do pune odraslosti i dostignem zen.
gita bome jesi kul, ne mogu zamisliti taj osjećaj i mislim da bih glavu izgubila
vjerujem da je to bolji i ispravniji put, jer se užasavam kad neko galami
neko tko nije ja
moja ima nepunih 9 a beba 3. mj. i teže mi je s većom
jer je stalno na nekoj vagi, uvijek nešto traži, ispitiju granice, provjerava
hoće ići van s društvom, i što je najgore ja nisam nikako spremna dati toliku slobodu a ona je neprestano zahtjeva
i takva je oduvijek, uvijek više i više i više, sve je sama htjela
stalno se buni, stalno protestira, ekstra je osjetljiva
kad pretjera i ja pošizim kao da dođe sebi, pa kaže da joj je žao, nije znala, stalo joj je da sam ja zadovoljna
ali ja želim da je i ona zadovoljna
a kod nas je uvijek netko nezadovoljan
ode ja naširoko i nadugačko
uglavnom moram se smirivati da bih nju mogla umiriti
ja ne volim te kazne, a bome ni nagrade
probali smo to u jednoj fazi, kao, ajde idemo vidjeti kako to ide
pa neki plusići na frižideru. pa minusi (a meni je znalo doći da ih brišem po noći
onda mi dobre stvari koje naprave izgube neku svoju svrhu, a bome i loše
kad je nešto dobro, onda je zagrljaj, pohvala "nagrada"
nemam ja ništa protiv toga da to leo i zhabs primjenjuju
u jumping park idemo ako imamo taj dan viška novaca
sladoled baš ne brojimo. nekad ga ne jedemo par dana jer nije bilo prilike, nekad pojedemo svatko po tri i dobro.
da sumiram... ja sam prilično uvjerena da kazne i nagrade nekako djecu odvraćaju od onoga što smo ustvari htjeli istom postići. da nešto shvate, da vide gdje su pogriješili. mislim da bi moje bile više opterećene time da su ostale taj dan bez sladoleda u gradu, a ja da ga jedem jer nisam u kazni :D nego što bi razmislile i pokušale popraviti svoju grešku.
ja tu uvijek polazim od sebe. možda ne bih trebala, al uvijek povučem paralelu.
da ja recimo, ne operem suđe navečer, a trebala sam. pa da mi netko neda kavu taj dan. umrla bih od tuge. i baš bih razmišljala o suđu. samo bih cendrala za kavom
Anci, ma potpisujem svaku riječ. Kako si to dobro napisala!
Pogotovo jer sam jutros pila kavu uz neoprano suđe od jučer. Izlika mi je da sam bila preumorna. Suđe sam nakon kave sredila. Iako nisam bila u kazni.
Nikako nisam za kazne. I djeca imaju zdrav razum i shvate što je običaj. i kako treba.
ja isto ne mogu kazne provodit. prvo, ne volim ih, drugo, ne da mi se biti tak dosljedna.
kad naprave sranje, objasnim zašto se to ne radi, malo sam ljuta oni su malo jadni i idemo dalje...
nagrade su miisto bezveze, ko da ih kupujem da nešto naprave... ako treba nešto pospremit ili se ponašati uljuđeno ja to očekujem bez obzira na sve, ne želim to dobiti nekakvom trampom za bombone, čokoladu ili crtiće.
Baš me ovo pogodilo u sridu. Od silne panike da tenutak ne plače i silnog tempa i rasporeda koji sam sebi i svima (MM-u i mojoj mami koja je bila puno kod nas da pomogne) nametnula svi smo bili živčani, a MM i ja i na rubu snaga. Ok, nije baš pomagalo niti što je princeza bila malo žešće zahtjevna, ali i moja opsjednutost svakom sitnicom je vjerojatno doprinjela. Već sad znam da mi fali (a vjerojatno i njoj) što veći dio njene prve 2 g, dok nije bilo seke nisam zaista bila posvećena njoj i zajedničkom veselju, nego nabrijana i zabrinuta ili ponekad odsutna jer sam zbog samoizazvane količine stesa doslovno znala pobjeći na 2,3 h jer je baka bila na rspolaganju.
Eee, s drugom sve drugačije: nas 3 same doma, sve ide prirodno, nekako logično, idu dani , nekad je naporno, obe male, ali toliko jednostavnije nego s prvom samom na nas dvoje +velika pomoć sa strane.
Najviše sam ljuta kada izgubim živce, a još više kad na njih istresem napetost koja je došla sa strane MM ili nekog drugog i to skužim već kad je kasno.
[QUOTE=gita75;2190523]pa se onda malo probaš staviti u djetetove cipele i zamišljaš živčanu mamu kak urla, odma me prođe volja za urlanjem.
uostalom, niti sam ja savršena niti oni mogu biti savršeni pa sam odlučila tolerirati nesavršenosti, maksimalno. inače, kod mog najstarijeg ja sam jedna od coolerskih mama u razredu i to mi je vrlo draga titula
QUOTE]
E ovo bi i ja nekako htjela postići, ali možda mali dio priče i je u maloj razlici jer manja još uvijek baš i nema realno razvijenu mogućnost dužeg čekanja iliti strpljenja, a starija je također premala da se više nego 2 x u nekoliko dana pozivam na njenu zreliju dob. Ako tu kartu koristim češće samo izazovem njeno dodatno nerazumijevanje i ljubomoru na seku. Ipak kad je neka velika frka s malom dovoljne su 2 riječi da se povuče dok se mali vulkan ne ugasi.
A pošto ja nisam ni mala ni jako mlada željela bih da moj vulkan obuzda erupcije u svim situacijama. Sad još to trebam uvježbati
prije otprilike pola mjeseca me N upitala :mama, zašto si ti stalno ljuta na mene?
to me je tako udarilo da nisam mogla doć sebi i od tada toliko pazim kako razgovaram s njom, kojim tonom, šta joj govorim, kradem vrijeme da bi se zabavila sa njom i puuno razmišljam...kako ispravit krive drine?
samo da razjasnim nisam ja stalno vikala na nju nego je upozoravala da ne viče i ne upada mi u sobu dok uspavljujem bebu i naravno nakon što ona ni nakon 5. puta nebi poslušala počela bi vikat...tanki živci...ali popravljam se svaki dan sve više...
Ja kupim nagradu za hrabrost. Npr. ako idemo vaditi krv ili tako nešto i razgovaramo malo unaprijed o tome i to prođe bez drame dobiju neku malu igračkicu (tetovaže, bojanku, nekad i nešto skuplje). Pošto inače ugl. velike poklone (čitaj igračke) dobivaju za rođendan, baš niti ne traže. Starija ako joj se nešto svidi kaže:"Mama ja bi ovo za rođendan" i zaboravi.
Što se tiče hrane ( slatko, ljeti sladoled) pokušavam da to ne bude za nagradu, nego npr. nema slatkog prije podne, nakon ručka može uvijek nešto (par kikića, ili životinjsko ili sladoled, keks).
Ali znam sladoled iskoristiti za prijetnju starijoj, nisam na to ponosna , ali super pali pa baš i ne želim promišljati (neki dan, nikako u kupaonu jer ne voli prati kosu i kad kažem :kome smrdi kosa ne može u slastičarnu ona doleti i sve 5).
Malu za ništa nije briga, ako nešto neće nema kod nje podmićivanja, ništa takvoga ne pali.
Navukla sam se pa ne mogu stat.
astral i ja sam danas doživjela prosvjetljenje iz usta četverogodišnjakine. Pričamo o rođaku koji je stariji i ima ženu, ali nema djecu i kaže E: "Sigurno nema djecu jer se ne želi s njima puno svađati."
Osim toga također pokušavam svjesno uvesti više fun trenutaka, bezveznog cerekanja i kreveljenja što nas sve 3 super opusti i odobrovolji.
Kad neke stvar,i poput toga + bolje kontrole živaca + nedozvoljenja da situacije eskaliraju + više vremena 1 na 1 sa svakom, češće svjesno radim stvarno ima rezultata, ali ponekad samo urlam i šizim i one onda još više plaču i.
Tješim se da čovjek pomalo ide naprije i uči dok se to sve neko znaje i iskustvo u jednom trenutku dovoljno upije da nas vodi samo po sebi.
danas sam imala razgovor sa MM-om u vezi N i njenog ponašanja i njegovog odnosa prema njoj ( opet je puko i izvikao se na nju bez veze) i pokušala mu objasniti neke stvari...nije baš bilo po mom planu, posvađali smo se ali nakon par sati kad je razgovarao sa njom vidila sam da su neke moje riječi doprle do mozga...(moram i njega preodgajat..
mislim da mu je sinulo kad sam mu skrenula pažnju na to da N kad god stigne bježi na kad kod bake i djeda...i rekla mu da najvjerovatnije razmišlja, mama ima bebu, tata me ne doživljava i viče na mene, odoh ja gore , tamo mi je zabavno...
prvo se vadio na to da radi po cijeli dan i navečer i da kad dođe doma želi sa njom lijepo popričat dvije tri minute i onda želi svoj mir da se odmori...a ko ne bi htio ali u stančiću od 35 kvadrata i dvoje djece to je nemoguće...
i da ne krivi mene kad ga za koju godinu uopće ne bude htjela slušat...
ugl vidit ćemo jeli upalilo..
Ovo je i moj problem (makar mi se čini da za tebe gita nije; da mi je to dostići). Treba biti skroz dosljedan da bi malom djetetu bilo jasno da je NE=NE. To ima md, ali ja se čak nisam ni potrudila, odmah padam na 'kćerkinu stranu'.. i sad je to većinom prepušteno njemu=krivo..
Naime, uz mene je opuštena, nasmijana, ali zna napraviti i grešku. Kada joj ja kažem NE, često iskušava moju granicu (tek tad pokažem da je ima). Ali opet mi je lakše tako nego biti dosljedna i to me baš grize..
ovo ko da sam ja pisala, samo ima 6, a ne 9.gita bome jesi kul, ne mogu zamisliti taj osjećaj i mislim da bih glavu izgubila
vjerujem da je to bolji i ispravniji put, jer se užasavam kad neko galami
neko tko nije ja
moja ima nepunih 9 a beba 3. mj. i teže mi je s većom
jer je stalno na nekoj vagi, uvijek nešto traži, ispitiju granice, provjerava
hoće ići van s društvom, i što je najgore ja nisam nikako spremna dati toliku slobodu a ona je neprestano zahtjeva
i takva je oduvijek, uvijek više i više i više, sve je sama htjela
stalno se buni, stalno protestira, ekstra je osjetljiva
kad pretjera i ja pošizim kao da dođe sebi, pa kaže da joj je žao, nije znala, stalo joj je da sam ja zadovoljna
ali ja želim da je i ona zadovoljna
a kod nas je uvijek netko nezadovoljan
ode ja naširoko i nadugačko
uglavnom moram se smirivati da bih nju mogla umiriti
Anci, ja ne provodim kazneno-nagradni sustav. Kazne nemam, a ni nagrada. Imam ono sto imaju svi, a to je udovoljavanje zeljama, narAvno, kad za to imam prilike, no aca, volje blabla. No kad predje granoicu ja volje vise nemam. Uz razgpvor dobija i moje ne.
Zasto bi ju vodila u kino ako ga ne zasluzuje?
Di vi i kako poclacite granicu?
Povlačim granicu kad napravi s*anje.. npr. kad gleda u oči i promatra reakciju, pa se odluči će ili ne napraviti ono što zna da ne smije. Dakle, kad napravi ono za što sam garant da je svjesna da ne smije, tu reagiram.
Ali ja imam malu od 2 god..
Last edited by Doga; 23.07.2012 at 09:30.
granica je kad namjerno radi ono za što sam sigurna da zna da ne smije. makar, ja bi ju i nakon toga odvela u kino
ali ja stvarno vrlo malo koristim riječ ne.
te stvari koje su strogo NE, oko njih uopće ne pregovaram i vrlo sam dosljedna, ali to su uglavnom životno opasne situacije (ne trči preko ceste, ne bježi u šoping centru...). ko što sam rekla nema ih puno. moje ne znači ne uvijek! zato ga koristim s mjerom, kad jednom kažem ne, moram biti dosljedna, a to je naporno ak je nešto bezveze u pitanju.
ove svakodnevne situacije tipa; ja uspavljujem bebu a ona i brat glume pajceke, rokću i valjaju se od smijeha, kuća se trese... mene to nervira, ali ja znam da me to ne bi trebalo nervirati i da se oni igraju itd. kad ja u tom trenutku ne bi uspavljivala bebu, uopće me ne bi smetalo kaj rokću i cere se. znači, stvar je mog subjektivnog doživljaja situacije, a ne njih.
Gita je, al su i dovoljno veliki da znaju da se beba uz roktaje ne moze uspavati i da se kontroliraju. U vrticu to rade, znaci mogu.
Ili kad govorim da ju ne stisce glavicu jer nije svjesna svoje snage ili da u prljavim papucama ne ide tamo di beba spava itd itd.
Btw cestitam!
Last edited by leonisa; 23.07.2012 at 10:19.
Beba se daleko lakše prilagodi i buci i roktanju i skakanju, jer ona ne zna za drugo. Starije dijete zna.
A zašto beba ne može zaspati u normalnoj razini buke? Meni to nije bio problem. U obitelji se svi trebaju prilagođavati. Stariji se malo stišaju, ali ne kao kad je prvo dijete bilo samo. Sad je više ljudi.
Beba nije od porculana, neka se stariji igraju s njom. Koliko je mami lakše kad stariji paze bebu. Jer, beba je i od brata i sestre, nije samo mamina ( i tatina ponekad
sve je to ok, ali beba ponekad ne moze zaspati kad stariji urlaju, kolko god sam ja dijelila betino misljenje prije. ova moja ide spavati, ako ovi glasnije pricaju njoj bude zanimljivo i ne da se uspavat, mogu se ja na glavu postavit. bjezi, vrti se, odlazi iz kreveta.. uzas. na kraju ne ispastaju oni nego ja, i zato ne dam da se deru dok beba spava. jer to na mene utjece. a oni ce prezivjet tih sat-dva tiseg pricanja.
ova najmanja na poznate glasove reagira instantnim budenjem. valjda se boji da ce propustiti zabavu zivota ako slucajno ostane spavati
japsve je to ok, ali beba ponekad ne moze zaspati kad stariji urlaju, kolko god sam ja dijelila betino misljenje prije. ova moja ide spavati, ako ovi glasnije pricaju njoj bude zanimljivo i ne da se uspavat, mogu se ja na glavu postavit. bjezi, vrti se, odlazi iz kreveta.. uzas. na kraju ne ispastaju oni nego ja, i zato ne dam da se deru dok beba spava. jer to na mene utjece. a oni ce prezivjet tih sat-dva tiseg pricanja.
ova najmanja na poznate glasove reagira instantnim budenjem. valjda se boji da ce propustiti zabavu zivota ako slucajno ostane spavati
mislim, i ti ija, pa i beti, a bogme i beba, bez beda spavamo i u buci i u tisini. no ako buka prestane, naglo, i bude tisina, probudit cemo se. i obrnuto, ako iz tisine predjemo u buku.
a ispizdit cemo ako imamo kombinaciju poput tisine ili lagane buke i odna vriska. pa opet prihvatljiva buka, pa urlanje...ja sam u stanju upucati tada nekog. zamisli kako je onda bebi :D
bas kao sto se budimo ako nam pale svjetla u sred noci, tako se i budimo ako nam neko vristi.
sad sam dozivjela flesbek i budjenja u bolnici s paljenjem svjetla u pola 6 :aaaaaaaaaaaa:
Nikad nisam nikoga potpisala, ali Beti moram.
Nisu bebe baš tako osjetljive, lako se prilagode novim situacijama. Dok starija djeca itekako skuže maminu nervozu, i onda su u pravilu nekooperativni. Oni po mom iskustvu samo odražavaju nas, iliti ja nervozna-oni dišpetožasti, ja kul i smirena-oni anđelčići.
Trenutno imam kući urnebesnog 5,5godišnjaka, mimozicu 3,5godišnjaka i malu divljakušu od 3 mjeseca koja priznaje samo sisu i ništa drugo.
Moj fokus je na dečkima, pričamo, čitamo, plešemo, kupamo se, šetamo... a gospođicu ne fermam 2%. I još komentiram s dečkima kako je dosadna gnjavatorica jer neće da spava, samo sisa i kaka. (da ne bi bilo drvlja i kamenja jaaako puno se svi skupa mazimo i pazimo i ničiji emocionalni i kognitivni razvoj nije zanemaren
Rezultat: nema nikakve ljubomore ni značajnih ispada radi pomanjkanja pažnje (kako bi i bilo kad dobivaju istu količinu pažnje kao i prije), jako je vole i paze (prate gdje je i kod koga, upozoravaju me kad zaplače, sugeriraju mi šta da joj radim) i za ne vjerovat, već se osjeti određena doza zajedništva među njima.
Svela sam očekivanja na minimum, naravno pati kuća i moje osobno vrijeme. Ali ne znam nijednu odraslu osobu koja iz djetinjstva pamti prljave prozore, dok ih znam puno kojima pamte nedostatak roditeljske pažnje.
I shvatila sam u čemu sam griješila s prvim djetetom, i mm i ja smo se u potpunosti prilagodili njemu. A ipak novi član dolazi u obitelj koja bi trebala funkcionirati dobro, i u hodu uči "pravila igre". Ne treba rasturit obiteljsku dinamiku radi bebe.
Skužajte na zbrkanom postu, na 5 sam kanala
trampolina
i nije ti post zbrkan već baš kako treba
ja sam se pronašla gdje opet griješim
sve nešto se mi prilagođavamo, a bebi ne dajem priliku da i ona upija naš ritam
ako kužite što hoću reći
ma uglavnom malo ću olabaviti po tom pitanju
kad imas bebu koja je puna zraka i jedva zaspe i vrlo cesto ima lagan san bas zbog zraka i kad ako ne spava ti se ne mozes posvetiti nikome, pa ni starijem, jer ovo mladje place onda je sasvim opravdano od predskolarca ocekivati i traziti da se kontrolira. to ne znaci da hoda na prstima i suti vec da ne vristi i ne vice dok se igra.
kad utone u cvrst san, tada ju ni ja ne mogu probuditi. al takvi snovi nisu bas cesti
leonisa, čini mi se da su bebe s laganim snom jako česte, evo moji su svi takvi (nemoj se tješit da je to radi zraka
I svi prvu godinu po danu spavaju na meni, lakše mi je bilo tako nego beskonačno puta ih spuštat i dizat. Svaka mama nađe sebi ono najbolje što joj odgovara, ali treba to na odgovarajući način i prezentirati ostalima. Ti najbolje znaš svoju curu i znaš jel ona poviče zato što se zaboravi ili radi to namjerno.
Ma nema recepta za uspjeh, bitan je samo unutarnji mir u svemu što se radi. I meni (i djeci) jako bitno - da sam uvijek ovdje i sada, dane lutam po prošlosti i budućnosti nego da guštam u sadašnjosti.
Griješila sam mnogo, i dalje ću vjerovatno, ali se trudim ne ponavljati strvari za koje utvrdim da im ne čine dobro, za koje znam da nemaju efekta, i za koje znam da nisu ok. Meni je moje roditeljstvo došlo kao odlična prilika da počnem cijeniti metode mojih roditelja, i zaista, sada vidim zbog čega smo, nas troje takvi, kakvi danas jesmo, ispali.
Nekako vjerujem da će moja djeca naći isto ovako vremena i snage sagledati moje postupke, ne u smislu da me opravdaju, već da sagledaju da sam se trudila raditi najbolje kako znam.
I potpisujem sve one koje govore o unutrašnjem miru, ovih zadnjih dana sam u nekakvim aktivnostima, kao u bunilu, ima me svugdje i nigdje, i takva su mi i djeca i stanje u kući. Polako se sabirem, tražim svoj mir, i sama sebi govorim o stvarima koje me čine sretnom. Valjda ponovo ubodem ono kao kadasam sa ovom malom bila na porodiljnom.
leo, stvar je u tome što ja ne želim vezati kino i sladoled uz neka sr* koje svako dijete radi
oima raznih eufemizama zato
kažem, probala jesam, ali nije za mene. ovako se ja i one puno bolje osjećamo i ide nam.
glupost-razgovor-isprika. nekad i bez razgovora jer im (tj. joj :D) postane jasno iste milisekunde pa ne moram još i ja kvocati.
u kino možemo poslije toga bez beda.
kod nas se to ne zaslužuje, to idemo ako nam se ide
moja je jutros, recimo, baš imala ispad. jednostavno je izgubila kontrolu u jednoj situaciji.
al smo nastavile poslije s planiranim aktivnostima :D
grad, sladoled i jedna davno obećana lutkica.
i kod nas je slično kao kod anči. između ostalog jer je i moja ljutnja kratkog daha. i da pripretim ukidanjem neke povlastice, znam da ću se ubrzo ohladiti. i da će mi onda biti žao što ne idemo ovde ili onde. i da ću postati skroz neprincipijelna kad popustim. e, onda mi je lepše i poštenije da odmah posle nekog ispada obavimo razgovor i - mir. možemo kudgod nam se hoće...
Kod nas MM jako voli te grande kazne, Ja se ugl. s time ne slažem jer na kraju to ispadne kazna za sve, a ne zapamti ona to za dugo niti baš izvuče pouku, a lako prijeđe u naviku da nečim prijetiš kad pošiziš.
Kazne - nula bodova.
Ukidanje povlastica - lako se slože s oduzetim, tj. ne dožive to kao kaznu, odmah nađu novu zanimaciju, već sam bila pisala da su mi cure "grožđe je ionako kiselo - majstorice".
Trenutna paljba (moja) - učinkovito, a još je učinkovitije ako je dovoljno rijetko.
1-2-3 metoda u kombinaciji s ozbiljnim tonom - prilično učinkovita.
Anticipiranje problema - preduhitriti neko ponašanje - najbolja varijanta, samo zahtijeva stalnu koncentraciju i planiranje (moje), i - umara.
Osjećam se totalno promašeno kad urlam (odlično je netko napisao da je slika iskežene mame sigurno "zanimljiva"), ali kad me umor satre to bude najčešća varijanta. A ni karakteri(stike) djece koju imamo sigurno ne pomognu - nekad se stvarno osjećam potrošenih živaca pa planem za nešto za što prije par godina ni u ludilu ne bih.
Last edited by čokolada; 23.07.2012 at 16:20.
Isto ovako, od reči do reči. Samo sa jednim detetom.
ono kada natipkas na mobu kilometarski post i stisnes send i on se ugasi jer ostane bez baterije...idem probat formulirat misli iznova...leo, stvar je u tome što ja ne želim vezati kino i sladoled uz neka sr* koje svako dijete radi
oima raznih eufemizama zato
kažem, probala jesam, ali nije za mene. ovako se ja i one puno bolje osjećamo i ide nam.
glupost-razgovor-isprika. nekad i bez razgovora jer im (tj. joj :D) postane jasno iste milisekunde pa ne moram još i ja kvocati.
u kino možemo poslije toga bez beda.
kod nas se to ne zaslužuje, to idemo ako nam se ide
moja je jutros, recimo, baš imala ispad. jednostavno je izgubila kontrolu u jednoj situaciji.
al smo nastavile poslije s planiranim aktivnostima :D
grad, sladoled i jedna davno obećana lutkica.
ne radi se o sranjima, radi se o cjelodnevnom ili visednevnom, ajmo nazvati to neposluhu.
da me uopce ne slusa. i to se sve radi o zeljama, a ne potrebama. i sto ih vise ispunjavam ona je nezadovoljnija i trazi jos.
sto je najbolje, kad ulovim vremena i zelim ga provest s njom, ona uzme gledat crtic ili se igrat na ipadu, citati stripove ili neku solo aktivnost. cak joj nije ni do mazenja.
recimo jucer smo biili u gradu i dobila je neplanirani koktel, surf&frie krumpir, ekstra treci sladoled, bila je u parku, setali smo se, dva stripa...da bi nam mozak isprala sa secernom vunom. da bi ona i to. na nase da je dobila dovoljno za danas i da necemo pretjerivati, ne prestaje pilati o secernoj vuni. 3h je pricala samo o njoj, upadala u rijeci tako da mm i ja nismo mogli izmjeniti jednu recenicu. na kraju sam rekla da cu ili ja skocit u more ili cu nju bacit u more jer da sam preumorna i da nisam od kamena niti imam zivce od celika da joj 100001.put odgovaram na isto pitanje istim odgovorom. bila sam u stanju na sred rive vristati.
dogovorili smo se da kada cemo ici sljedeci put u grad da ce dobiti secernu vunu.
danas nas ubija u pojam cijeli dan da vozimo 12km do secerne vune. naravno, necemo i ona ne prestaje. opet upada u rijec i ispituje kada cemo ici na secernu vunu.
ne pali tu objasnjenja, razgovori, nista. ona ima tu svoju fiksaciju i fura ju do ludila. mog.
i ja sam zaista preumorna da ucinim ista drugo osim da joj kazem ako me jos jednom pita da ju nece ovo ljeto dobiti. i pitat ce..evo dok ovo tipkam dosla je pitati stoti put jel idemo u grad i na odgovor muza da necemo, kmeci. ko razmazeno deriste.
ne prepoznajem vlastito dijete i imam sve manje snage za njega...
evo, anci, pitaj lu kak je bilo kad su tu bili marko i ona. kad bi imali vise od 1 stvari na izbor bio bi sou, trazili bi vise, nesto peto, nikad zadovoljni, zacaran krug pizdjenja. kad bi im oduzeli sve, uzivali bi u igri, pronasli bi nesto, izvukli karte i bio bi mir i svi zadovoljni.
e TADA kad uzivaju u malim sitnicama i ne zive cijeli dan za sladoled na popodnevnoj plazi, e tada bi ga "zasluzili".
hebene fiksacije...
Posting Permissions
Reply With Quote
