nadam se da se netko ovdje nasao u takvoj situaciji i da je imao pozitivno iskustvo. Molim svih vas koji ste ovako nesto prosli sa djecom da mi napisete i opisete malo svoje iskustvo.. naime,
postoji jedna sada vec dosta velika mogucnost da se ja, moj 5 godisnji sin i moj parter preselimo za stalno ili barem na jedno duze vrijeme u italiju. Partner ( mogla bi ga vec poceti zvati i MM) , dakle MM je tamo vec zivio dosta vremena, a ja sam dugo godina zivjela u engleskoj. Nisam neki ljubitelj zivota vani, a nije niti on, ali znamo da cemo stisnuti zube i da cemo se snaci. Ono sto mene jedino brine je to kako ce moj sin to prihvatiti. Poznam toliko ljudi i prijatelja koji su se tako odselili sa svojim roditeljima i koji su danas svi redom uspjesni mladi ljudi.. ali isto tako znam da im nikome nije bilo rado da se sele i da su imali ogroman otpor prema tome.
Nekako mislim, sto je manje dijete, lakse ce se naviknuti.. ali me svejedno to jako brine.. prva stvar je jezik, koji ja beknuti ne znam, a naravno nezna ni moje dijete. naucili bi ga zajedno.. on bi za godinu dana trebao krenuti u skolu., koliko brzo djeca nauce jezik da mogu poceti pratiti nastavu prvog razreda? dali bi bilo pametno pricekati jos jednu godinu i onda ga pustiti da ide u skolu sa 7 i pol.
nadam se da vas ima jos u slicnoj situaciji...
ps. preselili bi se u reggio calabriu., znaci krajnji jug italije, mozemo reci skoro pa sicilija., znaci ni dolasci u rijeku nebi bili moguci bez veceg planiranja...