 |
|||
I mi se dosta slažemo oko deteta. Zameram mu naprasitu narav i to što se ne stavlja uvek na njenu stranu kad bi trebalo. To naprasito ne mislim da bi je udario, ali lak je na izricanju kazni i pretnji svim i svačim a posle to ne sprovodi.
Trudimo se da se pred malom ne svađamo oko vaspitanja, tu i tamo ja, da ona ne vidi, njemu dam znak očima kad je preterao (mesec dana nema napolje, odnosim TV iz kuće...) pa se to onda uglavnom završi smehom i pretnjama da ćemo joj mi birati muža...
ja dosla napisati sto ne valja u mom braku, a vi o najkicama pisete
nisam pratila, pa.... /sram/
Ali to je zaista tako... Covjek se ne popikne na planinu, nego na kamen.centar prvotno napisa
ja dosla napisati sto ne valja u mom braku, a vi o najkicama pisete
nisam pratila, pa.... /sram/
Ovo nije topic o razvodima, nego topic o sitnicama koje u prosjecnom relativno dobrom braku covjeka zuljaju kao kamen u cipeli. A najkice kao simbol naherenog sustava vrijednosti bas tu i pripadaju, pogotovo ako dvoje ljudi u braku nema bas iste poglede na to.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 24.08.2012. at 11:20
Ustvari sam to htjela i reči da su djeca ionako u jednom razdoblju nesretna i da ne vidim razlog zašto im ne bismo olakšali koliko možemo.
Odmah da se ogradim ne mislim tu na kupovinu sreće, nego da bih jednostavno voljela živjeti u pravom omjeru vremena i novaca.
Uletjela ifigenija.
Posljednje uređivanje od Anemona : 24.08.2012. at 11:17
cure,
ja iskreno al najiskrenije nisam nikad u pubertetu bila nesretna, znala sam se bunit za neke stvari , tipa htjela sam veća prava ha,ha,..al nesretna, baš nikad! ja sam po prirodi dosta vesela i vrckava možda je do toga al stvarno ne mislim da svi tinejdžeri moraju biti kad-tad nesretni. Netko ima burniji pubertet netko mirniji, ja sam recimo jako rano ušla u pubertet, dok drugi nisu (s 10 godina imala mengu i ostala obilježja) pa mi je možda bilo lakše, nije bilo toliko izazova i taman kad sam se ja sredila, drugi krenuli ludovat al mene se to nije ticalo.
Rekla bih da je dosta do odgoja al naravno i do karaktera djeteta,al ne zanemarimo moćni utjecaj odgoja.
e da i ja kao curica sam voljela ratovat s imaginarnim oružjem, bial sam Boško Buha a puška mi je bila mamina oklagija za pite, pucala sam iza fotelja a štipaljke su mi bile bombe ispod tepiha,prošlo me to..nitko mi nije pokazivao, dapače uvijek sam bila pravo žensko, nisu me zanimale muške stvarčice al eto i to je bila faza, prošla al niakd poslije u životu nisam o tome razmišljala, a ni moji tome nisu pridavali važnost. Ne brinite zbog takvih igrica, to je normalno. Moja seka ih se uvijek užasavala,a ja sam voljela filmove pa me to malo povuklo.
a s MM se dosta dobro slažem oko odgoja, jedino mu zamjerim kad nekad curki nešto kaže na grublji način jer sve se može napravit idrugačije a bude puno efektnije. inače nemam primjedbi, dosta prati moje smjernice ha,ha...
voljela bih da se javi Beti na ovu temu tinejdžerstva jer mi se čini da smo imale slično djetinjstvo, sjećam se jasno njenog opisa idiličnog djetinjstva, uloge roditelja, kod mene je bilo jako, jako slično. Baš me zanima jel bila nesretna u pubertetu ili samo buntovna i što već ide uz to.
Evo me. već sam prije počela pisati ovakav post, pa obrisala, jer, mislim si, opet će mi reći da idealiziram. Ali, upravo tako kao i ti, Lili.
Nisam bila nesretna. Zašto bih bila? Živa sam, imam jesti, imam krov nad glavom, živim u divnom podneblju, stvarno ne vidim razlog. Naravno da budem tužna kad me život lupi, ali to nije razlog za općeniti osjećaj nesreće.
Znala sam ponekad staviti Bijelo dugme na najjače
http://www.youtube.com/watch?v=tVfZzEyw1UM
Ali, to mi je bio vrhunac pobune. Pa protiv čega da se bunim. Život je samo jedan i iz njega uzimam najbolje što mogu. I tada i danas. Ljepota se može naći i u najmanjoj stvari, samo dok je (relativno) zdravlja i što za pod zub. Naravno da je sve više od toga dobrodošao bonus. I prihvaćam ga širom otvorenih ruku.
A sada idem do dragoga jer se dignuo na krivu nogu i malo smo u silent modu, a ja to ne volim, pa ću ga malo pomaziti i nadam se raspoložiti...(nismo sami, ali nakad je i malo-puno)
Evo me. već sam prije počela pisati ovakav post, pa obrisala, jer, mislim si, opet će mi reći da idealiziram. Ali, upravo tako kao i ti, Lili.
Nisam bila nesretna. Zašto bih bila? Živa sam, imam jesti, imam krov nad glavom, živim u divnom podneblju, stvarno ne vidim razlog. Naravno da budem tužna kad me život lupi, ali to nije razlog za općeniti osjećaj nesreće.
Znala sam ponekad staviti Bijelo dugme na najjače
http://www.youtube.com/watch?v=tVfZzEyw1UM
Ali, to mi je bio vrhunac pobune. Pa protiv čega da se bunim. Život je samo jedan i iz njega uzimam najbolje što mogu. I tada i danas. Ljepota se može naći i u najmanjoj stvari, samo dok je (relativno) zdravlja i što za pod zub. Naravno da je sve više od toga dobrodošao bonus. I prihvaćam ga širom otvorenih ruku.
A sada idem do dragoga jer se dignuo na krivu nogu i malo smo u silent modu, a ja to ne volim, pa ću ga malo pomaziti i nadam se raspoložiti...(nismo sami, ali nakad je i malo-puno)
isto, isto,isto ne mogu vjerovati...
sad kad čitam (ovaj zadnji post) nekako ispada blesavo kako sam to napisala, nisma tako mislila, ne znači da ako je dijete nesretno da nema idilično djetinjstvo, blesave mene...samo pokušavam izvući neke zaključke za sebe, razmišljam o budućem odgoju svoje dječice. da se netko ne uvrijedi...
Mislim da je tanka linija između buntovan - nesretan.
Ako ništa drugo bila sam barem često nesretno zaljubljena.
A ja ni to. Grozna sam, uvijek sam ja prekidala. No, mogu si oprostiti jer sam muža našla još u godinama koje počinju sa 1, pa i nisam imala puno prilike za prekide...Ako ništa drugo bila sam barem često nesretno zaljubljena.
Kako se možeš zaljubiti u onoga koji te ne "smatra". Uvijek sam sebi vrijedila puno i nema šanse da bih svoje misli trošila na onoga koji to ne zaslužuje, mislim koji ne shvaća koji sam ja "zgoditak"...Moram se i malo našaliti.
i ovo al baš isto,na taj način sam razmišljala nekad a bome i danas, izgleda da smo srodne duše
mislim da je u ovom stavu ipak bio ključan odgoj, kod mene je mama bila ta koja je isticala koliko vrijedimo ja i seka i da nikad ne damo na se ha,ha,...ja takav stav i zadržala od ranih godina...
opet se vraćamo na ono samopouzdanje koje bi po mom mišljenju roditelji trebali usaditi svom djetetu. Zato ja svoej dijete puno više hvalim nego kudim (istina Bog tako je dobra da ne znam zašto bih je previše kritizirala). Naravno ne hvalim je za to što je oprala ruke jel te?
MM npr nije bio naviknut na pohvale u djetinjstvu i mogu slobodno reći da se tu dosta razlikujemo, a i naše razine samopouzdanja pogotovo u kriznim siutuacijama ja sam uvije kta koja izvlači oboje (i to vrlo uspješno zasad jel?).
Joj Beti sad si napisala čuda
I ja kad gledam s današnje pozicije 100% sam sigurna da nisam imala biti za što nesretna, ali da mogu reči da sam 100% vremena u pubertetu cvrkutala - nisam.
Nervirala me i škola ponekad, bez obzira što sam bila odličan učenik.
Nervirala me i hrana ponekad, bez obzira što je mama odlično kuhala.
Nervirala me i ljubav ponekad, bez obzira što sam mogla nači boljeg.
Da nabrajam dalje?
Jedno je današnji pogled, lako je biti general nakon bitke. Tada je neka sitnica bila razlog nezadovoljstva, opravdanog ili ne.
Ha ha, tema je brak.
Nama je super. Mi se malo vidimo
Beti, genijalna si mi i ti i tvoji postovi. baš te uživam čitati.
Hvala, a srodne duše se lako slože međusobno.
BigBlue, super je pjesma, tako treba, zajedno...
je blesavo pitanje, al ajd pls reci mi Beti3 što si ti u horoskopu? ja Strijelac.
htjela sam vam samo postati "našu" pjesmu, a nekako se trudimo i naš cijeli život živjeti na način o kojemu govori ova pjesma. i kad god smo u "down" fazi, ovo nas diže; možda i vama malo pomogne
http://www.youtube.com/watch?v=mKF_zAwDHkI
spi*kala sam dobre dvije plaće da odem na montreux jazz festival i čujem ga ovo pjevati uživo (ne računajući spavanje u šatoru koji se ne može zaključati s francuskim ključem u ruci, okružena našvasanom ekipom
Lili, Beti, zbilja ste sretne što ste takve.
Trampolina hvala (sad ide onaj smajlic kojem je malo neugodno)
Budući da se nisam neko vrijeme javljala pozdravljam sve i vraćam na temu braka. Naime u braku treba probleme rješavati a ne gurati ih pod tepih a to je ono što ne valja u mom braku. Od početka veze jedino o čemu se nikako nismo mogli dogovoriti je gdje ćemo živjeti. Ja sam htjela da kupimo stan budući da oboje radimo i imamo solidne plaće, a on je htio živjeti na odvojenom katu u kući s roditeljima. Jedno kraće vrijeme još prije braka je živio sa mnom u podstanarstvu ali smo se onda nakon vjenčanja kada sam već bila pred porod, navodno privremeno preselili kod njegovih (jer što da trošimo na podstanarstvo bolje da štedimo za stan). I tu je stalo, već četiri godine. Znam da uz dvoje male djece nemamo vremena, ali on se uopće ne trudi nešto naći a sve što mu ja pokažem popljuje. Osjećam se prevarenom jer je moj stav o suživotu s njegovim roditeljima jasan od prvog dana. Kad padnem u krizu onda opet kao nešto traži po oglasima par dana ali traži potpuno nerealne uvjete. Onda me malo prođe pa neko vrijeme šutimo i to ne spominjem ali to stoji kao oblak iznad našeg braka . Pokušavam se uvjeriti i u prednosti takvog života (pomoć bake i djeda, nema kredita za stan) ali svejedno me to tišti. Najviše me smeta to njegovo idu dani, psi laju a karavane prolaze.
Moj je meni isto to predlagao prije vise godina, ali nisam se dala navuc. Kao pa zar nije super da ti je svaki dan oprano i cisto, a rucak na stolu bez da se moras truditi.
Moja mama dan danas ima traume od zivota u zajednici od nekoliko godina. Zato mi cijeli zivot govori "100 kilometara od mene, 200 od svekra i svekrve". Tako na kraju i bilo. 600 od jednih, 400 od drugih.
A ja se vracam na vrijeme teenagera.
Beti, Lili, u tim godinama vam je stvarno bilo bitno sto ste imale sto jesti, sto je postojao krov nad glavom i podneblje je bilo lijepo?
Ne kazem da je nemoguce, ali ti neki tinejdzerski dani, ne pamtim ih bas po tome da sam o takvim stvarima vodila racuna. Bilo mi je bitnije da znam postoji li krov nad glavom van roditeljske kuce gdje mogu ostati koji dan (barem koju noc), a i ima li sto za piti, obicno. Ili kakav koncert za otici. Jedino su mi podneblja, zapravo, bila donekle bitna. Cisto geografski, obicno dalje od kuce, moze po Europi, moze i po Hrvatskoj, ali s ekipom, bez roditelja.
Kad sad pogledam sve skupa, uopce nisam bila nesretna. Ali mucili su me, ponekad, slicni problemi ovima koje spominje Anemona. Ono, ustanes u doba rucka, a na stolu grah. Pa se svadjas pola sata jer je zivot katastrofalan. Grah se u medjuvremenu ohladi pa ode sve u jos vecu bananu.
Karikiram. (ali samo malo)
Evo Kaae je prilično dobro pokazala o čemu pričam.
Beti ti imaš dijete u toj dobi (ako se ne varam) i njemu/njoj je sve tako divno, idilično kao što je i tebi bilo? Pa ima divne roditelje, divnu kuću, ljeto je, ptice pjevaju, čuju se valovi,... stvarno nema razloga da je nesretan.
Ili ipak povremeno iskoči "grah situacija"?
O, iskoči, iskoči. Nemaju svi sreću poput moje mame da rode dijete poput mene..Ili ipak povremeno iskoči "grah situacija"?
the same with me, jako dobro dijete to majka ne rađa svaki danO, iskoči, iskoči. Nemaju svi sreću poput moje mame da rode dijete poput mene..
ja znam a sigurna sam i za Beti da nesretna nisam bila, no way.
flopice, nasmija me s komentarima, ja sam stvarno prošla rat kao što većina nije (ne bih sad o tome ovdje razglabala -tipa spašavanje žive glave s 2 vrećice u rukama(od sveg što smo imali) i prelazak preko minskih polja usred kišne noći, nismo imali za jest ništa osim brašna, soli i šećera) al on mene nije slomio nego samo još više osnažio jer sam odlučial da me neće slomit. Na neke iz moje obitelji je djelovao potpuno suprotno, shrvao ih je,al mene no,no,jok.
Stvar je pogleda na život, msilim da jedan optimističan stav radi čuda, ja npr. u ratu nisam uopće razmišljala da smo nesretni (istinaBog bilo je dosadno jedno vrijeme) što smo zatočeni u gradu okruženi brdima s 3 različite vojske, nego sam razmišljala kako da se izbavimo i da smo sretni što smo ostali živi i sretni, i danas poludim kad mi netko kaže nema ništa jesti u hladnjaku a tamo brate birat može šta ja znam 2-3 stvari. ja od rata još više cijenim neke stvari, sitnice koje život znače.doduše to je bilo razdoblje ipak nakon mog puberteta sa 15-16godina.
Ja mislim da se ljudi rađaju s tom "lakoćom postojanja" i još odgoj pripomogne, nema puno takvih ljudi al ne znače da ne postoje
Vjerujem da bi i Beti kao i ja voljela svojoj djeci usadit taj osjećaj lakoće življenja (ja sa istinski trudim na suosjećanju, samopouzdanju i ovom o čemu pričam). i ne, sigurno to nisu lijepa sjećanja jer zanm da sam se u pubertetu dobro osjećala, spoznavala svijet oko sebe, svoje mogućnosti, svoju snagu volje da čovjek kad hoće i kad se trudi može svijet pokrenut, to mi je bil i ostala motivacija kroz cijelu srednju školi, poslije faks i dalje. Treba vjerovati,onda počneš isijavati takvu energiju, a zna se da pozitivna energija privlači pozitivno.
Divna sithe same with me, jako dobro dijete to majka ne rađa svaki dan
ja znam a sigurna sam i za Beti da nesretna nisam bila, no way.
flopice, nasmija me s komentarima, ja sam stvarno prošla rat kao što većina nije (ne bih sad o tome ovdje razglabala -tipa spašavanje žive glave s 2 vrećice u rukama(od sveg što smo imali) i prelazak preko minskih polja usred kišne noći, nismo imali za jest ništa osim brašna, soli i šećera) al on mene nije slomio nego samo još više osnažio jer sam odlučial da me neće slomit. Na neke iz moje obitelji je djelovao potpuno suprotno, shrvao ih je,al mene no,no,jok.
Stvar je pogleda na život, msilim da jedan optimističan stav radi čuda, ja npr. u ratu nisam uopće razmišljala da smo nesretni (istinaBog bilo je dosadno jedno vrijeme) što smo zatočeni u gradu okruženi brdima s 3 različite vojske, nego sam razmišljala kako da se izbavimo i da smo sretni što smo ostali živi i sretni, i danas poludim kad mi netko kaže nema ništa jesti u hladnjaku a tamo brate birat može šta ja znam 2-3 stvari. ja od rata još više cijenim neke stvari, sitnice koje život znače.doduše to je bilo razdoblje ipak nakon mog puberteta sa 15-16godina.
Ja mislim da se ljudi rađaju s tom "lakoćom postojanja" i još odgoj pripomogne, nema puno takvih ljudi al ne znače da ne postoje
Vjerujem da bi i Beti kao i ja voljela svojoj djeci usadit taj osjećaj lakoće življenja (ja sa istinski trudim na suosjećanju, samopouzdanju i ovom o čemu pričam). i ne, sigurno to nisu lijepa sjećanja jer zanm da sam se u pubertetu dobro osjećala, spoznavala svijet oko sebe, svoje mogućnosti, svoju snagu volje da čovjek kad hoće i kad se trudi može svijet pokrenut, to mi je bil i ostala motivacija kroz cijelu srednju školi, poslije faks i dalje. Treba vjerovati,onda počneš isijavati takvu energiju, a zna se da pozitivna energija privlači pozitivno.
Hvala ti za ovu priču!
Ja mislim da imam takvo dijete, jedno barem
Ifigenija, hvalaDivna si
Hvala ti za ovu priču!
Ja mislim da imam takvo dijete, jedno barem.
Baš mi je drago da nas još ima sličnih (sad se ne sjećam svih nickova), bogatstvo je u različitosti.
Htjedoh još reći da ni meni kao ni Beti3 nikad nije dosadno.
Lili meni tvoji postovi daju nadu
ja sam ubijeđena da svi u pubertetu moraju biti nesretni
ali ja nisam očito kompetentna
moj pubertet je bio jako nesretan ali moram uzeti u obzir i tadašnje društvene okolnosti
događao se u vrijeme rata, razorene obitelji, razrušene kuće i života pa bih valjda bila svejedno duboko nesretna
ali ipak se dobro sjećam te težine življenja i neshvaćanja i osjećaja odraslosti i sveznalosti a svi misle da si tamo neko dijete
i mm je proživio buran pubertet
ja se uvam da će se djeca uvrgnuti na nekoga u obitelji tko je bio iole normalan u tom periodu, inače
flopice, ja sam bila potpuno "normalna" u pubertetu, bez ikakvih specijalnih turbulencija, gluparija, svađa i slično, s punim razumjevanjem roditelja, pa opet tvrdim da svaki pubertelija nađe naki razlog da je povremeno nesretan, ako baš zbog ovog graha na stolu.
ma ja mislim da je svak normalan u pubertetu bar malo nesretan
Beti ne mislim da si ti nenormalna al biće da si ipak bila predobro dijete
Ma neee, to samo ima veze s godinama! Beti, a bome i ja smo već tak daleko od puberteta da smo zaboravile kak je to izgledalo, he he he... Iz dovoljnog vremenskog odmaka možemo se sjećati samo lijepih stvari. Beti, nemoj kaj zameriti!
moja mama je jedno kratko vrijeme radila, cca 4-5 godina, troškovi odlaska na posao tete čuvalice i ostalo su bili skoro veći nego njena plaća, s nama je bila kratko posljepodne, onda su tata i ona odlučili da mama ostane doma. i mislim da nije požalila, možda u nekoj kasnijoj dobi kad je eto došlo do toga da nam ipak fali još malo novaca, a mi smo već bili dovoljno veliki da nam nije potrebna mama cijeli dan doma....
zato mislim da bi idealno bilo kad bi se moglo do negdje kraja drugog osnovne biti s djecom doma, (isto bi u tom vremenu bilo korisno da dijete ide i u vrtić jedan dio vremena) pa onda raditi skraćeno radno vrijeme, raditi od doma, nešto skombinirati, jer djeci je to važno, a važno je i nama roditeljima....
Ma, di bih ja zamjerila! Daleko sam ja od tih godina, ali nekako mi se ne čini da "pamtim samo sretne dane..."
A kad pogledam s druge strane, zar nije ljepše sjećat se lijepog,( iako se stvarno ne sjećam osobnog osjećaja nesreće u tim mladim godinama.)
Odosmo mi od teme, ali ljeto i vruće, pa će nam valjda i oprostiti.
sad sam se sjetila nečega, odmalena sam sanjala o putovanjima, još dok sam bila manja.
Kad sam učila za stolom uvijek sam imala na zidu zaljepljenu kartu zapadne Europe pa bih povremena pogledaal u trenucima kad mi se nije dalo učit ili u stankama.
Jel trebam reći da sam završila jezike, danas radim posao koji uključuje putovanja, da sam i privatno puno proputovala
Da sad ne idem previše off topic,al dobro i to je poveznica s temom, zajednički odgoj djece da oba roditelja idu u istom smjeru.
I ja sam nepopravljivi optimista kao Beti i Lily (i pritom Strijelac kao Lili, nisam uhvatila horoskop za Beti). U pubertetu sam bila sretna, ničeg nije falilo, a ako je falilo, užicala bih baku da mi kupi
Ali sam se furala dam sam tužna, jer je u moje vrijeme bilo cool biti tužan. Uvijek se nešto dalo smisliti.
A u dnu duše htjela sam isto što i Kae, maknut se od staraca na par dana, pocugat s ekipom, otić na kakav koncert, naći kojeg zgodnog dečkića....Ponekad je uspijevalo, ponekad ne.
Nisam puno dramila kad ne bi uspjelo. Zbrisala bi kroz terasu kad bi stari zaspao, pa dan nakon šaptom rekla mami da sam zbrisala dok su oni spavali
Ta moja jadna majka još ima PTSP od mojih p**darija, koje sam joj redoviti prepričavala, bez cenzure, jer je žena znala slušat (s godinama je izgubila taj skil, pa se sad redovito pokoljemo jer me nije poslušala do kraja).
A PTSP bi se upalio svaki put kad bi tata, još pod utjecajem starog posla (cajac) istraživao da li je istina što je lokalni pijanac rekao (da me npr. vidio kako se pentram po kroviću i ulazim kroz prozor u kuću).
Naravno da bih optužila lokalnog pijanca da vidi bijele miševe i op***ila po emotivnim ucjenama.
Ne dao bog da mi djeca postanu manipulatori kao što sam ja nekoć bila sa svojima....
A na temu topica, u većini slučajeva obožavam MM-a, ali ima dana kad se zapitam što je meni ovo trebalo. Imam doma sjajnog muža i brižnog tatu s jako lošim radnim navikama. A ja radoholičar, vrijedna, nabrijana - sve bih napravila sada, odmah. A on bi odmorio jer kad se vratim s posla on je premoren jer je čuvao malce od 8 do 4. OK da odmori, ali ne da đonja na kauču u dnevnom i negoduje jer malci kenjkaju.
I onda LOM - ja po njemu, on po meni (riječima, narafski). Pa negdje oko 11 navečer pomirba... I tako bar dvaput mjesečno. Počinjem tupit na to...
Ovo o teen godinama ocito zasluzuje poseban topik
Ribe, horoskopski
A ja kao alef, izlaz do 11, doma 15 min prije. Nikad pila, nikad pušila (ni do danas), nikad "grah situacija". Ali, nije mi bilo dosadno. Ma, meni nikad u životu nije dosadno. Čudna li sam. Ali nikad sama, dečko već od prvog srednje...Prijateljice da, ali ne bliske. Meni je i danas muž najbolji prijatelj, između ostalog što jest.
Sreća da sam otkrila forum pa da malo pričam sa većim krugom žena
e baš ste dosadne!
kući u 11 pa se ne buniš?
Beti jesu ti i djeca takva, kako sad s njima kad idu van?
moja nema još 9 pa joj je sve uvijek malo...
stvarno počinjem vjerovati da se protiv nekih stvari ne vrijedi boriti
a to me tako obeshrabruje
Ja spadam u buntovne, nesretne pubertetlije... just for the record.e baš ste dosadne!
kući u 11 pa se ne buniš?
Beti jesu ti i djeca takva, kako sad s njima kad idu van?
moja nema još 9 pa joj je sve uvijek malo...
stvarno počinjem vjerovati da se protiv nekih stvari ne vrijedi boriti
a to me tako obeshrabruje
A za ove ljude koji se ne bune - ja mislim da imam jednu takvu doma. Je da ima samo 4 godine, i je da povremeno nešto zabuši i ne staje govoriti o tome dok ne dobije, ali to nije urlanje, bunt, nego ufino. I više-manje dobije od svih... A zadovoljstvo - kaže ona meni - znaš, ja sam ovu sobu razmišljala (zamišljala je kako će izgledati njezina soba kad je preuredimo) ljepše, ali dobro. Lijepo je. Ali, kad budeš opet uređivala, uredi ljepše, može? I okrene se, poljubi me i ide spati. Sva sretna. Bez drame. Meni je to fascinantno.
Ni slučajno. Izlaz je prilično fleksibilan. Ljeti do 2-3. Jedino ima da se jave kad zovem, a rijetko zovem. Imam povjerenja. Sad, na što se svodi spavanje dok ne začujem ključ u bravi...ah, vidjet ćete same.
Ja sam bila drugo dijete i to žensko nakon dosadnog buraza kojeg izlasci nisu zanimali i zadrtim starim koji je sve živo branio.
Što god da se desilo uvijek sam ja bila kriva, sve što je bila istina njima je bila laž!
Još sam i premalo buntovna bila.
Ono najgore je što sam im masu stvari radila iza leđa jer ništ nisam smjela (nisam se jedino nikad drogirala, niti primirisala). E da nisam ni pušila (probala jesam) i to samo zato jer mi se to gadilo.
Moja najveća buntovnost je bila kad sam s 23 godine (već odavno radila i zarađivala, bila tad s MM već godinu i pol, oni ga upoznali, jedini kojeg su upoznali, jedini skoro za kojeg su išta i znali) kad sam došla doma s posla pola sata kasnije i odmah im obznanila da ja sad idem k njemu u stan prespavati!! Urlali su, radili drame, prijetili mi da se ne moram ni vratiti ako sad odem, stara mi je umalo bacila upaljač u glavu (sreća je promašila, ali je zid stradao)...
To je bilo jedini put da sam ja odradila protiv njih. Ja ne znam je li moja stara luda i mutava ili se samo pravi, ali ona misli da smo mi tad prvi put spavali skupa...Oo zato kao jer je to bilo prvi put da ći prespavati kod njega.
A svaki drugi dan ujutro sam "išla na engleski" prije posla, a ustvari sam bila u njegovom stanu!
I tak imam puno za pisati na tu temu, pitam se kako sam uopće tak normalna (koliko toliko) ispala.....
Posljednje uređivanje od ana.m : 05.09.2012. at 22:30
E takva je bila i moja situacija, baš takva - stariji brat dobar, umjeren, sa starim zidao kuću (u kojoj sad živi) od svoje 15. godine, izlazio umjereno, uvijek imao posao, ma sjajan dečko.
A mlađa kćer (ja) lutalica i ponekad probisvijet
Htjela sam bit ravnopravna muškima (to smo jako teško probili, trebala sam kositi travu, prati auto, vozit traktor, žustro raspravljati bez suza - sve kako bih dokazala kako vrijedim jednako - ako ne i više- od bilo kojed dečka moje dobi) Naposlijetku sam uspjela dokazati da vrijedim i više, jer sam pored svih sitnih prepreka koje su mi postavili (tipa ne ideš van ako ne pokosiš cijeli vrt -cca 2.000 m2 + kosilica koja je prestala radit u pol posla - susjed od kojih 70 godina me s čuđenjem gledao kako čistim filter od goriva i mijenjam svjećice, potežem onaj konop za paljenje; nudi pomoć, a ja odbijam) još uspijevala pomoć mami u kućanskim poslovima ili speć starome kolač da ga udobrovoljim da mi produži izlazak sa 2 ujutro na 3 ujutro
Ali to tajenje na koje me stari svojim starinskim svjetonazorima tjerao, bilo mi je slatko, jer su nepodopštine bile zabranjene, a ja sklona njima (cuga, pušenje, dečki, autostop....da ne idem baš u tolike detalje)
Bolilo me kad mi nisu vjerovali, kada nisu vjerovali da sam samostalna, snalažljiva, pametna i snažna. Trebala sam sve stalno dokazivati.
Trajalo je 29 godina, trebala sam dovršiti studij, sagraditi karijericu, udati se, pobijediti neplodnost, roditi dvoje djece - da bih stekla bezgranično povjerenje. Više se u mene ne sumnja. Ali više me nije ni briga sumnjaju li, ili ne. Jer ja više ne sumnjam u sebe.
Sa svojim sinovima ću drugačije, vjerovat ću u njih i uvjeravat ih da sve mogu. Trebat će se dokazivati pred svijetom, ali ne pred mamom i tatom. To mi je najvažnije.
p.s. isteko mi edit...ne da misli da smo MI tad prvi put spavali skupa, nego misli da sam tu noć izgubila nevinost...
ifi imam i ja jednu takvu, ovu srednju. Za Elu ne znam, nju trenutno pere terible two pa neću dijeliti prognoze (Iva nije čak imala ni tu fazu), a Janko..s njim će mi biti veselo, to znam već jako dugo.
Moj cilj pred starcima je bio samo jedn jedini! Da se što prije riješim škole (tko bi ih još i na faksu podnosio), da počnem raditi i da se maknem od njih.
Htjela sam što prije svoju obitelj, muža, djecu, stan...
U svemu tome sam imala sreće da sam ipak našla čovjeka za kojeg sam se udala iz ljubavi, a ne da sam se udala na prvog mamlaza na kojeg sam naletila (toliko sma još pameti ipak imala u glavi valjda).
Ljudi kukaju kad odlaze od staraca, ja sam pobjegla glavom bez obzira i nikad mi nisu usfalili i iskreno me zaboli kaj misle.
Nisu svi ambiciozni, jer nisu svi ljudi isti...
Meni je prestrašno ovo što si ti Ana37 napisala jer osuđuješ ljude po forumu na kojem si napisala cijela dva posta!
I super za tebe i muža kaj ste tak ambiciozni ali ne možeš nekome reći da je ovakav i onakav jer želi biti doma s djetetom!!
Netko je zadovoljan sa stanom od 70 kvadrata, a nekome nisu dosta ni tri kuće....i tak...
Meni je predivno to što je SikaPika napisala i uopće kako razmišljaju o životu. U mlađim danima razmišljala sam kao Ana 37, ali srećom, tada nisam imala djece.
Ana.m. potpisujem tvoj komentar.
Vidim da se načela tema iskustva koje forumašice imaju sa svojim roditeljima. Ima li kakav topic o tome, mene bi zanimalo kako su različite odgojne metode urodile plodom, tj. zbog čega smo danas takvi kakvi jesmo...i jesmo li štogod naučili iz toga.
Dok sam pisala svoja iskustvo s roditeljima, baš sam pomislila isto, a imam toga za napisati ohoho...možda da moderatori ipak razdjele topic od trenutka kad se skrenulo s muževa i brakova o počelo o djetinjstvu i roditeljima.
I mene je uhvatila iluminacija kad sam pisala post o odgojnim metodama svog tate. Nebih bila to što sam sada, da on nije bio takav kakav je. Svakako bi novi topic dobro došao.
A Ana37 je, mislim, malo prebrzo osudila SikuPiku koja sasvim opravdano želi biti doma sa svojom djecom. Njoj treba skinuti kapu, a ne ljudima koji trče za novcem, pritom zaboravljajući važnost vremena provedenog sa djecom. Posebno dok su jako mali.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
