Trom... da bih ga pokrenula, treba mi cijela kompozicija vlaka u punoj snazi. Ili će ostati pred tv-om do beskonačnosti.

Nazainteresiran za sve unutar 4 zida... za posao će napraviti sve (ili bar puno), ali doma ništa neće primijetiti da treba napraviti/promijenit, ništa neće inicirati, a kad ja to i primijetim/tražim od njega moram barem 10 puta to ponoviti/tražiti prije nego li on to učini. Time postajem čangrizava i sitničava, volim pametovati.

Kućanski poslovi... više-manje će napraviti sve, ali samo ako mu piknem prstom u to i izričito tražim i još izričitije dam upute kako to napraviti. Sam će se u najboljem slučaju jednom tjedno sjetiti izvaditi suđe iz perilice. A radimo oboje do 17 sati, oboje boravimo u istom prostoru, rabimo toalet i prljamo odjeću, jedemo i pijemo iz posuđa... ali bih nekako ja to trebala dovesti u red.

Jutro... ustane se 5 minuta nakon što bi u stvari trebao izaći iz kuće. Obuče i se i ode bez pitanja može li on išta učiniti prije nego što ode... A čuje sušilicu koja pišti da je osušila veš koji sam prala noćas (i ubacila u sušilicu ranom zorom), vidi otvorenu perilicu za suđe koju treba isprazniti od suđa opranog tijekom noći, vidi da spremam malom doručak i paralelno pripremam što će mu teta pripremiti za ručak, steriliziram njegove posudice, u umivaoniku mi stoje posudice od psa koje treba oprati od njegove večere... i tako...

Ukratko, on je u leru, ja u 5. brzini...


Najgorije od svega: nije tako bilo na početku! Trudio se, nosio pola kuće na svojim plećima doslovno! Vrijeme uz mene mu je uvijek bilo prije izbor nego vrijeme uz TV.

I tako se ja nadam da će biti povratka, a u međuvremenu postajem zaista sve više ogorčena i čangrizava i stalno nešto prigovaram i sama se sebi sve manje sviđam takva.