Ja sam pred dvije godine bila isto nabrijana na drzavu, poreze, Bandita ( ok to sam jos uvijek) i cijelu tu hrvatsku pricu besperspektivne drzave iako smo mi kao obitelj dosta dobro plivali. Onda je mm dobio posao u EU zemlji pa smo odselili privremeno i moram rec da smo zakljucili da kolikogod nam je ovdje lose da smo po svemu sudeci prestari i preduboko "ukorijenjeni" za selidbu. Suocili smo se sa skupim privatnim vrticima (nista od drzavnih/gradskih -i tamo je bila nestasica mjesta), usredotocenosti na iskljucivo sebe (nocna mora mi je bila da cu se razboliti dok je on na sluzbenom putu i onda panicno traziti neku babysittericu koja prica jezik kojim djeca ne razumiju dok sam ja u bolnici), bilo kud da idem moram upaliti navigaciji, u ducan ili jos gore u imigracijski s rijecnikom ( rijetko tko zna engleski), nema frendica da pijemo kavu, nema baka i deda i rodbine itd... Nisam u mogucnosti suvislo opisti svoje osjecaje ali definitivno kad sam se vratila u Hr u posjet preplavio me osjecaj da je tu dom i da ne zelim nazad, a svi dotadasnji ambiciozni planovi o materijanom prosperitetu, karijeri, putovanjima i bijegu iz nase ucmalosti ( jer ovdje je objektivno prava mala mocvara) su pali u drugi plan. Uglavnom, da nam je bila nuzda ostati tamo snasli bi se sigurno i prevladali te pocetne poteskoce, no ovako s izborom ostanka ili povratka odlucili smo ipak za povratak.